Ne može se govoriti o pravu na samoobranu kada je riječ o okupacijskoj sili koja provodi genocid. Također zapanjuje šutnja pravnih stručnjaka u RH o ovoj temi. Možda su zauzeti pisanjem obrane Benjamina Netanyahua pred Međunarodnim kaznenim sudom ili Izraela pred Međunarodnim sudom pravde, kao što su pisali zahtjev za revizijom sudskog postupka pravomoćno osuđenim ratnim zločincima Praljku, Prliću i ostalim članovima tzv. šestorke?
U prvim satima razornog napada na Gazu iz europskih su se prijestolnica začuli gotovo usklađeni glasovi: “Izrael ima pravo na samoobranu!“ No, postavlja se temeljno pitanje – može li se uopće govoriti o pravu na samoobranu kada je riječ o okupacijskoj sili?
Prema međunarodnom pravu, odgovor je jasan: ne može.
Povelja Ujedinjenih naroda u članku 51. propisuje pravo država na samoobranu, ali to pravo vrijedi isključivo u odnosima među državama. U slučaju Izraela i Palestine situacija je drugačija – Izrael je odlukama Vijeća sigurnosti i mišljenjem Međunarodnog suda pravde proglašen okupatorom palestinskih teritorija. Za takve odnose ne vrijedi ratno pravo (jus ad bellum), već okupacijsko pravo, što je utvrđeno još 2005. godine u mišljenju Međunarodnog suda pravde u slučaju Zida (The Wall case), u kojem je Palestinska samouprava tužila Izrael zbog izgradnje separacijskog zida na okupiranoj Zapadnoj obali. Izrael se pred Sudom branio tvrdnjom da su zid izgradili kao sredstvo samoobrane od Palestinaca, na što im je Sud odgovorio da se ne mogu pozivati na pravo na samoobranu u odnosu na okupirane palestinske teritorije jer se pravo na samoobranu odnosi na sukob dviju država, a ne na sukob okupatora i okupiranog. Međunarodno pravo okupiranom daje pravo na otpor okupaciji, a ne propisuje pravo okupatora na samoobranu.
Logika iza toga je jednostavna – okupator ne brani, nego drži pod okupacijom.
Iako se Izrael 2005. godine formalno povukao iz Gaze, zadržao je punu kontrolu nad granicama, zračnim prostorom, morem, opskrbom hrane, vode i energije. Time je i dalje ispunjavao sve pravne uvjete da se smatra okupatorskom silom. Gaza je, podsjetimo, imala i civilni aerodrom – dok ga izraelske snage nisu uništile 2001. godine. Od tada nad Gazom ne lete putnički avioni, već samo vojni. Naime, ovo nije prvi put da Izrael “ravna” Gazu, oni to rade svakih nekoliko godina.
Optužbe za genocid
O Palestincima i Gazi se ne može govoriti a da se ne upotrijebi termin genocid. Iako je svakome tko ima pristup internetu i svaki dan može vidjeti stravične prizore koje stanovnici Gaze sami snimaju jasno što je učinjeno i počinjeno u Gazi, sada to više ne smije uopće biti upitno nakon što je komisija UN-a jasno utvrdila da se radi o genocidu i nakon što su to objavile sve relevantne skupine za zaštitu ljudskih prava kao što su Amnesty International i Human rights watch. Sada se postavlja pitanje obaveza država potpisnica Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Naime, svaka država je obavezna poduzeti mjere da spriječi genocid što se u ovom slučaju nije dogodilo. Nekoliko je svijetlih primjera, kao što je odbijanje Namibije da dopusti pristajanje u njenoj luci broda koji je prevozio oružje Izraelu i tužba za genocid Južnoafričke Republike protiv Izraela. Možda i najpoznatiji stručnjak za palestinsko pitanje, profesor Norman Finkelstein, navodi i vojne akcije jemenskih Hutija u Crvenom moru kao primjer borbe protiv genocida. Unatoč tome, većina država nije učinila apsolutno ništa da spriječi genocid u Gazi nego nastavljaju naoružavati Izrael zbog čega je npr. Nikaragva tužila Njemačku za sudjelovanje u genocidu. Na vrhu liste država koje naoružavaju Izrael nalaze se Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Njemačka i Kanada. Međunarodni sud pravde izraelsku okupaciju smatra nezakonitom te izvoz oružja u takvim okolnostima predstavlja kršenje međunarodnog prava.
Specijalna izvjestiteljica UN-a za palestinska područja Francesca Albanese je sastavila popis kompanija za koje tvrdi da aktivno sudjeluju u genocidu, kao što su Microsoft, Alphabet (Google), Amazon, Booking, Airbnb, Caterpillar i Hyundai. Dvije potonje snabdijevaju Izrael s buldožerima za rušenje palestinskih kuća, zbog čega je najveći norveški fond prodao svoje dionice Caterpillara, a Booking i Airbnb oglašavaju iznajmljivanje nekretnina izgrađenih u ilegalnim izraelskim naseljima na okupiranoj zapadnoj obali koja su izgrađena na otetoj palestinskoj zemlji. Također navodi da su Palestinci desetljećima izvrgnuti dehumanizaciji i uskraćeno im je pravo na samoopredjeljenje.
Međunarodna zajednica i ovaj put je zakazala. Razlog nije samo neučinkovitost UN-a, nego i činjenica da je rat postao unosan posao.
Južnoafrička Republika je u tužbi protiv Izraela za Kršenje konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida tražila i izricanje privremenih mjera, kao što je hitna zabrana izraelskih napada na Gazu, na što se Međunarodni sud pravde u potpunosti oglušio. Naime, Sud je donio privremenu mjeru da Izrael mora poduzeti sve mjere da do genocida ne dođe (kao što je prekid ubijanja), ali nije naložio Izraelu da prestane napadati Gazu. U presudi se točno navodi s kojom većinom se glasalo o prvoj mjeri ali se nigdje ne vidi da su o zahtjevu JAR-a koji se odnosi o zabrani izraelskih napada na Gazu uopće glasali.
Kako je moguće da Međunarodni sud pravde ne raspravlja, odnosno suci ne glasaju o pojedinom zahtjevu navedenom u tužbi za genocid? Tek su u trećem, ponovljenom zahtjevu izrekli zabranu napada na Rafah, najjužniji grad u pojasu Gaze koji su od tada izraelske snage sravnile sa zemljom. Za usporedbu, Rusiji su bez odlaganja naložili prestanak napada na Ukrajinu povodom ukrajinske tužbe u kojoj se uopće ne tvrdi da je Rusija počinila genocid nego Ukrajina tuži Rusiju na osnovi tvrdnje da je Rusija prekršila konvenciju o genocidu zloupotrijebivši lažne tvrdnje da Ukrajina provodi genocid nad ruskim stanovništvom kao opravdanje za agresiju na Ukrajinu. Zbog navedenog se postavlja pitanje jednakosti svih naroda i država, čak i pred Međunarodnim sudom pravde. Vrijedno je napomenuti da se dosad toj tužbi pridružilo još 17 država na strani JAR-a, kao što su Meksiko, Island i Belgija dok je Njemačka koja je stala na stranu Izraela u međuvremenu podvila rep i povukla svoju potporu Izraelu zbog toga što je i sama suočena s tužbom Nikaragve zbog naoružavanja Izraela.
Također zapanjuje šutnja pravnih stručnjaka u Republici Hrvatskoj o ovoj temi. Možda su zauzeti pisanjem obrane Benjamina Nethanyahua pred Međunarodnim kaznenim sudom ili Izraela pred Međunarodnim sudom pravde kao što su pisali zahtjev za revizijom sudskog postupka pravomoćno osuđenim ratnim zločincima Praljku, Prliću i ostalim članovima tzv. šestorke?
Pozivanje okupatora na pravo na samoobranu pravno je neutemeljeno, a moralno neprihvatljivo. Svako drugačije tumačenje ruši temelje međunarodnog prava i daje zeleno svjetlo za buduće zločine. Danas Palestina i Iran sutra možda Kuba i Danska.
Iran
Bilo kakav napad na suverenu zemlju kao što je Iran je nelegalan dok ga ne odobri Vijeće sigurnosti što se, naravno, nije dogodilo u slučaju američko-izraelskog napada na tu zemlju. Također se često ističe da je Izrael osnovan odnosno Palestina podijeljena odlukom Opće skupštine UN-a, ali hrabriji će (kao Macron) primijetiti da su odluke Opće skupštine pravno neobvezujuće te da je za tako nešto bila potrebna rezolucija Vijeća sigurnosti pred koje se nije niti izašlo s takvim prijedlogom. Svi se ti primjeri zaboravljaju, što širom otvara vrata imperijalističkoj nezasitnosti. Do kada? Danas se svi tresemo razmišljajući koliko će koštati gorivo i hrana zbog napada na Iran dok izraelski dužnosnici bezbrižno najavljuju ponovnu okupaciju južnog Libanona.
Možda nas to potakne da se ubuduće dignemo protiv golemih nepravdi nad slabijima kao što su Palestinci umjesto da naivno mislimo da mi nećemo doći na red.
