Ovaj je tekst trebao biti dokument nezadovoljstva zagrebačke kulturne i intelektualne kreme koji će pokazati da smo, iako “nekompetentni”, barem glasni. Od preko trideset kontaktiranih antifašistički nastrojenih umjetnika i umjetnica, intelektualaca, intelektualki, aktivistkinja i aktivista, odazvalo se njih – devet. Za H-Alter govore Sven Popović, Aneta Vladimirov, Snježana Banović, Dean Duda, Tihomir Ponoš, Milorad Pupovac, Leo Beslać i Antun Aleksa i Luka Bogdanić. I Grad Zagreb, na čijem će se terenu održati fešta, uvukao se u šutnju.
“Thompson će za novogodišnju gažu zaraditi 30 tisuća eura, što će reći da je Hrvatska jedina država na svijetu u kojoj najbolje plaćeni i najpopularniji pjevač promiče fašizam”, zaključio je Matija Babić u članku na Indexu čije je centralno pitanje je li Marko Perković Thompson domoljub ili fašist. Da je potonje, podupro je audio-zapisom s Thompsonovog koncerta u kojem dotični pjeva pro-genocidnu Jasenovac i Gradiška stara, s autorskim interpolacijama poput “Gospe Sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu [Mesića], a vrati nam Franju”. Vrijeme radnje: 2003.
“Na vruću nedjeljnu večer u lipnju, tisuće obožavatelja naguranih u stadion u hrvatskom glavnom gradu izvelo je nacistički pozdrav nakon što je rock zvijezda Marko Perković poviknuo dobro poznati slogan iz Drugog svjetskog rata”, zgražao se Nicholas Wood u tekstu za New York Times. Autor navodi kako su mnogi prisutni mladi, i vjerojatno ne poznaju sve konotacije Holokausta, ali istovremeno izražava brigu oko nedostatne edukacije o ustaškom režimu i potencijalnim posljedicama takvog propusta. Vrijeme radnje: 2007.
“U dirljivim scenama prošlog mjeseca, 550,000 Hrvata je slavilo na ulicama Zagreba nakon što je njihov tim osvojio drugo mjesto u FIFA-inom svjetskom kupu […] Euforična se atmosfera za neke pokvarila kad je nacionalistički pjevač Marko Perković Thompson izašao na binu tijekom parade u Zagrebu”, prenijela je Mersiha Gadzo za Al Jazeeru. U nastavku, rekla je da su ustaški simboli i uniforme česte pojave na Thompsonovim koncertima, a normalizaciju takvog obilježja autorica vidi kao simptom rastuće simpatije prema fašističkom režimu među mladima, dovodeći tvrdnju u vezu s izvještajem Europskog vijeća iz iste godine. Vrijeme radnje: 2018.
Teško opisiva nelagoda koja navire čitanjem ovih i sličnih tekstova u iščekivanju Najvećeg spektakla Hrvatske™, koji će se u Zagrebu odviti 5. srpnja, može se činiti kao déjà-vu, no posrijedi je samo otvaranje trećeg oka. Čestitam, uvidjeli ste nepreglednu tamu ćorsokaka povijesti u koji se zaplela lijepa naša poluperiferija. S punim poštovanjem prema svim izvrsnim komentarima koje su proteklih mjeseci napisali intelektualci poput Borisa Budena ili Hajrudina Hromadžića, sve rečeno je suvišno.
Suvišno je izvoditi zaključke da je Thompson fašist, to znamo preko dvadeset godina. Dokazale su to njegove fotografije s Pavelićem 1990-ih, ustvrdile su to lucidnije europske samouprave kad su mu još 2000-ih nanizale zabrane nastupanja, on sam to potvrđuje narednih petnaest godina kad iz koncerta u koncert skandira “Za dom spremni” i ne sankcionira brojne, eksplicitnije ustašofile u prvim redovima. Suvišno je i tražiti uzroke takve pomame, kad je u realnom vremenu, od raspada Jugoslavije do danas, u tančinu dokumentirana degradacija cjelokupnog hrvatskog društva. Korupcija, nepotizam i rezanje javne potrošnje u kulturi, obrazovanju i medijima nisu mogli imati drugi učinak. Na kraju, suvišno je psihoanalizirati masu, kad je kolektivno nesvjesno tek rezultat materijalnih uvjeta u kojem svijest naroda stasa, a u lokalnom se slučaju proteklih trideset godina pakao novopečene tržišne ekonomije samo zagrijao.
Drugačije rečeno, bilo bi čudnije da ocvali pjevač Iron Maiden covera nije prodao pola milijuna ulaznica na Hipodromu. Povijest se u Hrvatskoj ne ponavlja, ona stoji na istom kolonijalnom mjestu gdje je ostavljena koncem 20. st. Ono što je bilo, još uvijek jest, i bit će dok to ne promijenimo.
Jedini novitet koji kolosalni razmjer ove najnovije predstave nosi jest poetičnost događaja. U trenutku pisanja ovog teksta, nepunih tjedan dana prije nastupa, koncert još uvijek nema dozvolu, jer nije jasno hoće li pola milijuna ljudi doista stati na Hipodrom uz sve potrepštine koncertne mašinerije. Ubacimo li u jednadžbu razdraženost alkoholizirane publike i srpanjsku temperature, koncert bi mogao postati recept za katastrofu. Uopće se ne uzima u obzir sveopći infrastrukturni kolaps koji će Zagreb doživjeti u danima oko koncerta, niti potencijalne ljudske žrtve uzrokovane oslobađanjem dvadeset posto kapaciteta već potkapacitiranih zagrebačkih bolnica, kako je Ministarstvo zdravstva naložilo. Nadalje, iako većina posjetitelja ne gaji ekstremističke stavove, već u koncertu samo vidi spektakl, neupitno je da će barem nekoliko desetaka tisuća ljubitelja Poglavnika nakon koncerta pijano tumarati Zagrebom osjećajući se nedodirljivo. Što će se dogoditi kad sretnu neku nepodobnu seksualnu ili rasnu manjinu, kad čuju srpski jezik, kad ogladne i narudžbu im dostavi Indijac…?
Sve se ovo, dakako, moglo izbjeći organiziranjem koncerta negdje drugdje, ili njegovim raspodjeljivanjem na nekoliko dana, no takvi uvjeti nisu povoljni za stvaranje Najvećeg Spektakla Hrvatske™, teškog desetke milijuna eura. U toj se činjenici krije Thompsonova poezija na Hipodromu, objelodanjen je savez kapitala i fašističke ideologije u punom sjaju.
Thompsonu, punih usta domoljublja, nije stalo do života žitelja metropole ljubljene mu države, do sigurnosti posjetitelja koji njega ljube, pa čak ni do vlastitog benda koji bi trebao ljubiti, sudeći po tome da im je radije dao otkaz, nego pet tisuća eura po glavi (on će uprihoditi oko dvadeset milijuna eura). Do demokratičnosti mu države, za koju se navodno borio, nikada nije bilo stalo, ako se sjetimo da je 2007. godine od državnog novca pod sponzorstvom Ive Sanadera primio 500 000 eura da ne svira ni za jednu političku stranku. Nije mu stalo ni do tradicije, uzmemo li u obzir da radije obrađuje metal, nego etno, pa ni do hrvatske povijesti, kad već koristi anakronu, nerealnu ikonografiju zamišljenog srednjeg vijeka, a veliča čovjeka koji je prodao Dalmaciju. Thompson je korov izgmizao iz ideološkog vakuuma koji jedino nasilno nastupanje kapitalizma može proizvesti. Kao mesija kulture tog novog doba, otpočetka je nužno mario samo za onim Božanstvom koje je devedesetih svrgnulo s vrha simboličke piramide bratstvo i jedinstvo – bilancom.
Povratkom kapitala na ideološki tron, bolno očekivano, vidimo iste simptome i komponente kao u prvotnom rastu fašizma, a mnoge su utjelovljene u ovom koncertu. Radnička klasa, dobrim dijelom raseljena u inostranstvo, frustrirana uvjetima koje im je kapital priuštio biva omamljena sumpornim smradom fašizma i srlja u zagrljaj trgovaca mržnje koji hine da su glas obezvlaštenih. Većina nisu fašisti, no okruženi javnim izljevima simpatija prema ustaškom kultu smrti uviđaju da NDH možda i nije takav taboo, a prihvatljivi diskurs centra pomiče se osjetno udesno.
Ništa od toga ne bi bilo moguće da, kao i uvijek, iza rasta fašizma ne stoji spremna suradnja liberala, onih koji su uvjerili urbani segment radnika da su glas obezvlaštenih. Tomislav Tomašević i antifašistička kompanija svesrdno su na par dana organizatorima koncerta fašističkog pjevača uručili vlast nad gradom, jer je prioritetnije kalkulirati s glasovima, nego prakticirati načela koja zagovaraju ili, ne daj Bože, imati interes građana na prvom mjestu. Neki bi mogli reći da ih je bio strah sudskog procesa, no Pulu je Thompson davne 2008. tužio jer mu je grad zabranio nastup, ali bez uspjeha. Presedan, dakle, kaže da se koncert itekako može zabraniti, a treba li uopće pisati da se za zatvaranje shopping centara i blokiranje prometa u većini Zagreba stanovnike nije ništa pitalo? “Najljevija stranka u Hrvatskoj”, na čelu s gradonačelnikom Tomaševićem, službeno ima manje kičme nego IDS 2008. dok bliskom suradnjom s kapitalom, više nego ikad prije pokazuje čija je zaista namjesnica.
Napokon tu smo i mi, kakti ljevica. Jedini plemenit potez poduzet u cijeloj priči peticija je Nataše Škaričić za zaustavljanje koncerta. Bilo kakva ozbiljnija organizacija sprječavanja Najvećeg Spektakla Hrvatske™ je, nažalost, izostala. Ovaj je tekst trebao biti dokument nezadovoljstva zagrebačke kulturne i intelektualne kreme koji će nekad u povijesti poslužiti kao pokazatelj da smo, iako nekompetentni, barem glasni. Od preko trideset kontaktiranih antifašistički nastrojenih umjetnika/ca, intelektualaca/ki i aktivista/ica, odazvalo se njih – devet. U Srbiji petsto hiljada ljudi dolazi na prosvjed protiv vlasti, a kod nas je teško skupiti desetak kulturnjaka koji će odgovoriti na dva neutralno intonirana pitanja:
- Kako komentirate činjenicu da je predstojeći koncert MP Thompsona najprodavaniji koncert u povijesti Hrvatske?
- Smatrate li da je prihvatljivo da Marko Perković Thompson svira u Zagrebu?
U nastavku slijede odgovori spomenutih devetoro H-Alterovih sugovornika.
Sven Popović, književnik: Ne smatram da je prihvatljivo
1. Činjenica da je MP Thompson najprodavaniji koncert u povijesti Hrvatske možda je jasnija krvna slika nacije od parlamentarnih, lokalnih ili predsjedničkih izbora.
Davorijski kič i primitivizam su u modi, ali nije da to nismo već neko vrijeme znali. Sada samo konačno imamo potvrdu.
2. E sad, jel’ to prihvatljivo ili ne, zeznuto je pitanje. Hoće li se hapsiti ljudi koji nose fašističko obilježje? Nije u pitanju samo njegova krajnje militantna inačica pastirskog rocka i heavy metala, nego što to za sobom nosi, a za to nema mjesta u Europi, koja je nastala na ruševinama Trećeg Reicha, ako Europa zaista jesmo.
Ukratko, ne smatram da je prihvatljivo, ma koliko antidemokratski ovo zvučalo.
Aneta Vladimirov, pjesnikinja i članica vodstva SNV-a: Važno je pobuniti se protiv potpune normalizacije nacionalističke rasističke ideologije krvi i tla
1. Sasvim je očekivano i logično da je spomenuti koncert najprodavaniji, budući da se nacionalizam u Hrvatskoj prodaje već trideset godina. Razvio se u tome svemu jedan vrlo uspješan kupoprodajni model u kojem, naravno, osim na mračnu ideologiju koja ga obgrljuje, nikada ne treba zaboraviti na odnose moći. Stoga, dobar dio mladih koji će doći na ovaj koncert naprosto nisu imali i nemaju nikakve šanse pred dominantnom nacionalističkom doktrinom. Utoliko ima neke nazovi-sreće i u tome da se antifašizam niti kupuje niti prodaje, te da u ovo doba, da parafraziram Vladu Marteka, dobitnika nagrade Vladimir Nazor, odgođene etike, ostaje na raspolaganju uprkos negaciji i sustavnom zaboravu. Istorijski gledano nikada nije bilo lako odabrati antifašističku solidarnost i otpor iz te solidarnosti, ali ljudi su to ipak činili. Nisu uzalud desno orijentirane kapitalističke snage težile brisanju tih ljudi. Svijest o autohtonosti čovještva na području današnje Republike Hrvatske velika je priča o nepotkupljivosti i poštenju Marka Oreškovića, sestara Baković, Ante Bakotića, Jakova Dugandžića i mnogih drugih.
2. Odavno nije pitanje što je prihvatljivo ili što nije prihvatljivo u javnom prostoru, a osobito nije pitanje koje se postavlja manjinama ili srpskoj manjini, makar mi povremeno pokušavamo odgovoriti na njega. Tom pasivnom odnosu prema prostoru svakako smo kumovali svi zajedno, budući da prostor češće osvajamo komemorativno i slavljenički nego u borbi za njega. Dovoljno je provjeriti svake prve subote u mjesecu brojno stanje i sastav okupljenih na kontra prosvjedu protiv tzv. molitelja za čednost. Nema tu predstavnika i predstavnica stranaka koje se cca jednom ili dva puta godišnje pozivaju na antifašizam. Nema tu ni gradskih vlasti. Utoliko je očekivano da se dobar dio kritika organiziranja koncerta bavi isključivo komunalno-sigurnosnim aspektima, koji su dakako iznimni važni, ali makar je jednako važno pobuniti se protiv potpune normalizacije nacionalističke rasističke ideologije krvi i tla, a ne depolitizirati cijelu stvar spominjanjem muzičkog ukusa onako kako je to primjerice učinio naš gradonačelnik. Nažalost, nema preuzimanja odgovornosti niti za jedan od navedenih aspekata, i to ne zato što bi to tražila ili očekivala srpska manjina u Hrvatskoj, nego upravo zato što takve ideologije nikada ne završavaju na kućnim pragovima manjina.
Snježana Banović, kazališna redateljica, teatrologinja i sveučilišna profesorica: Bandić, Možemo! i isključivanje struje
1. Iako u principu već dugo znam da živim u gradu i u državi gdje su se, kako reče jedan veliki pisac, “visoko podigli sutereni”, za mene je to jako razočaravajući podatak, a uz to sam se, s druge strane, nadala da toj kvaziglazbenoj pojavi baš neće biti sve dozvoljeno – ispalo je da jest. Ipak, po društvenim mrežama se bilježi čudna pojava: sada se javljaju brojni preprodavači karata, zvali smo ih u moje doba “tapkarošima”. Dakle, gotovo sve, od smještaja i parkinga do ugostiteljstva i ostalih pojava oko tog “eventa” ipak je biznis, ostalo je nacionalizam vulgaris. Onda čitam da je sam frontman podijelio desetke hiljada karata, čime je obezvrijedio fanove koji su ih kupovali. Sve u svemu, jedan očekivano primitivni dernek koji uopće nije bezopasan, kao da oko Zagreba nema njiva koje su pristupačnije tom broju ljudi, automobila, uslužnih službi, zaštitara, policije, hitne pomoći itd. od Hipodroma. Ako mogu Stonesi po njivama (recimo na jednoj kod Graza prije sedam godina, još imam tog blata na čizmama!), mogu i ovi. Na tim njivama nema skupe trave i nema konja koje se, kako čujem neće sklanjati, nego će ostati na milost i nemilost decibela i dernjave sa scene i auditorijuma. Ako je tome doista tako, nikad više neću zaokružiti ništa ispred imena Možemo!.
2. Ne smatram, da je prihvatljivo pustio bi ga već njegov prijatelj Milan Bandić, on je valjda znao zašto ga ne pušta, razumio se jako dobro u kvazi narodni melos i u populizam. Legenda kaže da je upravo on naredio isključivanje struje na dočeku vatrenih 2018., iz više razloga.
Dean Duda, sveučilišni professor: Zvone negdje one Jonjićeve rečenice…
1. Najprodavaniji? A jedan mora biti. Ali najprodavaniji je do preporoda i Razgovor ugodni naroda slovinskog Andrije Kačića Miošića, što mu dođe na isto. Hrvati ne mogu bez epike i logično da se u regresivnom povratku u 1848. – sa svim njezinim uobičajenim mitskim repertoarom – na epiku oslanjaju. Epska svijest je trajan element našeg svjesnog i nesvjesnog narodnog života, i daleko od toga da smo u tome usamljeni. To što se neki šokiraju kad s njom dođu u kontakt, stvar je za dublju analizu društva. Ali ni od toga ne bude ništa jer se hrvatski sociolozi zanimaju rizicima, ugrozama i odvraćanjima. Treba nam racionalna i smislena analiza, ne neoustašluka nego epike, epske svijesti i njezinih suvremenih oblika. To je viši rodni pojam od atraktivnih začkuljica suvremenog crnila i njegovih folklornih manifestacija.
2. Kome jest ili nije prihvatljivo? Zvone negdje one Jonjićeve rečenice sa zadnjih lokalnih izbora, da će Zagreb promijeniti svoj lik? Ali tu smo gdje smo, nije Zagreb baš tako različit od ostalih sredina, osim što je veći. Zagreb ima bar pet lica i ovo na Hipodromu je jedno od njih, dakle nema zbora o neprimjerenosti. Pa danas unošenje Titova spomenika u galeriju u centru Zagreba ispada čin otpora, a zapravo je malograđansko šokiranje malograđana. Meni je pitanje infrastrukture ključno, jer je nezamislivo da se rijeka od pola milijuna ljudi slijeva u srpnju na livadu bez zaštite. Ali ja ne razumijem baš do kraja koncept hodočasnika, viteza i vjernika, kao ni njegovu poruku. Radi se o prijenosu žrtve i ljubavi na mlađe generacije. Epika, ukratko.
Tihomir Ponoš, novinar i povjesničar: Nije prihvatljivo!
1. Jednostavno – nikada organizator koncerta nije pustio toliko ulaznica u prodaju pa ih nitko nije toliko ni prodao.
2. Nije. Već desetljećima demonstrira prezir prema Izvorišnim osnovama Ustava, divi se zločincima i najvećim veleizdajnicima u povijesti Hrvatske, odgaja svoju publiku tako da uživa u mrzilačkim i koljačkim sloganima, pozdravima, uzvicima, po mogućnosti, barem povremeno, ne plaća uredno porez, a nastoji si priskrbiti tuđu imovinu. Sa takvim karakteristikama nemalom broju ljudi je uzor domoljublja pa je doista velik uspjeh da “još Hrvatska ni propala”.
Milorad Pupovac, sveučilišni profesor i političar: MPT više nije pitanje prihvatljivosti, nego pitanje stanja stvari
1. Dugo je MPT najprodavanija roba u Hrvatskoj. Jednako dugo kao i njezini neestradni nacionalno-politički narativi. Sudeći prema medijskom praćenju, sa zagrebačkim koncertom bi moglo doći do ponovnog spoja najprodavanijeg muzičko-političkog projekta i najdugovijekijeg nacionalno-političkog projekta. Reklo bi se, dobra prilika za samosuočavanje.
2. Koliko znamo, MPT je u više navrata, ili sam pjevao, ili su ga drugi pjevali na glavnom gradskom trgu, gotovo svaki put kad bi se slavilo uspjehe nogometne reprezentacije. Nakon toga je to prestalo biti pitanje prihvatljivosti ili neprihvatljivosti, a postalo pitanje stanja stvari u Hrvatskoj. Da li će to stanje stvari na Hipodromu i Zagrebu izgledati onako kako je izgledalo u Gospinu docu u Imotskom prošlo ljeto, i da li će se i Zagrebom pjevati o kamionima koji žure vozeć “crnce Francetića Jure“, čut ćemo i vidjet.
Leo Beslać, muzičar: Kao Gazimestan 1989.
1. Integralni nacionalizam kao nešto sofisticiranija nadogradnja etnonacionalizma devedesetih upisuje svoju novu pobjedu. Nakon već viđenih “događanja naroda” vezanih uz ekipni sport, red je očito došao i na popularnu kulturu, sve uz ponavljanje otprije poznatih diskurzivnih obrazaca. Navijanje za nogometnu reprezentaciju kao “nešto više od sporta” u ovom slučaju postaje “nešto više od koncerta”, a broj prodanih karata tek je mitska, nedosežna cifra koju još dugo nitko neće dovoditi u pitanje na sličan način kako se u pitanje nije dovodilo ni tobožnjih milijun ljudi na Gazimestanu 1989.
2. Ostaje vidjeti u kojoj ćemo mjeri svjedočiti anticivilizacijskim porukama kakve su se pojavljivale na prošlogodišnjoj manifestaciji u Imotskom, jer se osobno ne mogu složiti s čestom diskvalifikacijom kompletne Thompsonove publike kao kakve amorfne “horde neonacista”; smatram da je nepošteno primjenjivati princip kolektivne odgovornosti za pitanje koje je u suštini (još uvijek neriješeno) pitanje jedne od zaglavnih paradigmi postjugoslavenske Hrvatske. Što se logističkih izazova samog događaja tiče, ne mogu se načuditi nabusitosti, pohlepi i očiglednoj nebrizi organizatora za vlastitu publiku pod krinkom “svenacionalnog sabora”. Bez obzira na svjetonazorsku provenijenciju, skup ovakvih razmjera u ovako maloj zemlji naprosto ne bi smio biti moguć.
Antun Aleksa, muzičar: Za fašizam ne bi trebalo biti mjesta nigdje
1. S obzirom na to koliko ljudi kod nas gradi svoj identitet na temelju religijske i nacionalne pripadnosti, ta me činjenica zbilja toliko ni ne čudi. Nek je najprodavaniji kad već živimo u takvom vremenu i takvom okruženju, tu se ne može puno napraviti na brzinu, ali razmjeri su stvarno zastrašujući i neodgovorni. Nadam se samo da će sve proći bez značajnijih incidenata.
2. Mislim da za fašizam ne bi trebalo biti mjesta nigdje, a ako se već to sve odvija, vjerujem da bi minimum trebao biti da se na svaki istaknuti, zakonom zabranjeni simbol ili uzvik, na bini ili među posjetiteljima, instantno intervenira.
Luka Bogdanić, sveučilišni profesor: Pokušaj pokazivanja nečije političke i društvene moći
Grad Zagreb: Igre na sakrivušu
Kad smo za izjavu pred Gradom upitali pročelnicu kulture, Eminu Višnić, iz službe za korisnike su nam javili da bi bilo škakljivo da Višnić daje svoja osobna stajališta na službenoj funkciji. Zato smo u popratnom mailu preformulirali pitanja u:
1. Kako Grad interpretira činjenicu da je u kulturnoj povijesti Zagreba upravo koncert MP Thompsona najprodavaniji?
2. S obzirom na načelno antifašistički stav koji gradske vlasti zauzimaju, zašto se odlučilo surađivati s pjevačem koji je, između ostaloga, zabranjen u nekoliko europskih država zbog veličanja fašizma, čija najpoznatija pjesma počinje s fašističkim pokličem i koji je na koncertima pjevao pro-genocidnu fašističku Jasenovac i Gradiška stara?
Do zaključenja teksta odgovor nismo dobili niti od nje, kao ni od zamjenice gradonačelnika Danijele Dolenec koju smo također kontaktirali.
