ustaštvo
Vesna Teršelič, jedna od ključnih osoba civilnog društva u Hrvatskoj u zadnjih 40 godina: Zabrinjavajuće je što na dan oslobađanja Auschwitza predstavnici Vlade i Sabora, uz Židove ubijene u Holokaustu, u pravilu ne spominju Srbe i Rome stradale u genocidima počinjenim na teritoriju sadašnje Hrvatske. Vrlo je vidljivo kako, uz ubijene u Izraelu, nikada ne spominju stradale u genocidu u Gazi. Svi koji opetovano ističu navodne dvostruke konotacije ustaškog pozdrava „Za dom spremni“, predvođeni premijerom Plenkovićem, nisu uvjerljivi u žalovanju.
Snježana Koren: Znanje o žrtvama, počiniteljima, promatračima i spašavateljima neophodno je za razumijevanje masovnih zločina i s njima povezanih trauma.
Odjeci slučaja Thompson: Insistiranje na potpunom poistovjećenju državnog patriotizma i nacionalnog hrvatstva potpuno zanemaruje pripadnike nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Predsjednik Sabora Gordan Jandroković nazvao je pred neki dan pokolj pripadnika NDH-zijske i ostalih kvislinških vojski nakon kapitulacije na Bleiburgu „velikom tragedijom hrvatskoga naroda“.
Dejan Kršić, dizajner, jedan od kustosa izložbe Laibach: Dvorana zrcala 1980. – 1995.: Laibach svojim radovima stalno ukazuje na totalitarizam Zapada. Fašizam je vječna mogućnost kapitalizma kao takvog.
Sociolog Dražen Lalić poručuje političkoj ljevici nakon događanja Thompsona: „Pozovite svoje pristalice na trg, ljudi će doći. Bojkotirajte Sabor ako ruši Ustav. Napravite nešto konkretno, potpisujte peticiju, učinite nešto!”
Thompson na Trgu, dan poslije: HDZ je oduvijek imao problem s urbanom kulturom i mentalitetom moderniteta, pa je na svoj politički nišan uzeo gradove, a posebno Zagreb kao svoju neubranu jabuku.
Kakav je društveni kontekst prošlojesenske građanske pobune protiv reakcionarne mržnje i koje su njezine perspektive?
Na izmaku godine u kojoj je diktatura nad kulturom sjećanja postala očigledna većem dijelu mainstreama, donosimo retrospektivu događaja koji su obilježili fašizaciju javnog prostora.
Sanja Sarnavka, inicijatorica peticije protiv ultradesnog performansa „klečanja“: Ne bi mi nikad palo na pamet da nekome s kime se ne slažem šaljem poruke od „ubij smrdljivu Sarnavku“ do „treba te zadaviti“.
Mario Šimunković, doktorand u području suvremene hrvatske povijesti: Vođene logikom populizma i strahom od gubitka biračkog tijela, stranke često prešutno toleriraju radikalne poruke.
Branka Vierda i Nikola Puharić o akciji Medački džep ’93: “Nije postojala namjera da se akcija izvrši u skladu s ratnim pravom, nego je bila orijentirana na to da se počine zločini.“
Hrvatska nije bila ustaška ni 1941.-1945., nije danas, i nikad neće biti. To nije samo poruka sadašnjih masovnih antinacifašističkih prosvjeda, nego je povijesna činjenica.
O normalizaciji radikalne desnice u javnom prostoru govore Zrinjka Peruško i Dina Vozab s Fakulteta političkih znanosti i Centra za istraživanje medija i komunikacije, i predsjednik HND-a Hrvoje Zovko.
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević mlakim je, zakašnjelim i neprincipijelnim stavovima na koncu uspio ispasti zabranitelj, diskriminator i naivčina istovremeno.
Dobrim dijelom zahvaljujući Filipu Lukasu, Matica hrvatska tijekom tridesetih godina postaje jedna od ključnih institucija u promociji hrvatskog nacionalizma, šovinizma i rasne teorije – piše Ivo Goldstein.
Izložba U ime svih naroda – KCL Jasenovac na javnom pretresu relativnom lakoćom publici komunicira najteže moguće teme.
Thompson na Hipodromu: Što Hipodrom, pijan, pjeva, to Europa trijezna legitimira kao realpolitiku.
Ovaj je tekst trebao biti dokument nezadovoljstva zagrebačke kulturne i intelektualne kreme koji će pokazati da smo, iako “nekompetentni”, barem glasni.
Ono što se dešava oko skorašnjeg nastupa Marka Perkovića na zagrebačkom Hipodromu posljednji je čin predstave koja oslikava hrvatsku stvarnost kao kloaku u bespuću povijesne zbiljnosti.