Snježana Koren, predstojnica Katedre za metodiku nastave povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Kada je riječ o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, u političkom govoru često se čuje fraza o „žrtvama totalitarnih režima“, bez da se o njima išta više zna. Time se zamagljuju zbivanja na činjeničnoj razini i otvara se put manipulacijama. Upravo suprotno, znanje o žrtvama, počiniteljima, promatračima i spašavateljima neophodno je za razumijevanje masovnih zločina i s njima povezanih trauma.
„Politiku povijesti definiram kao produkt političkog djelovanja kojim se kreiraju strategije za odnos prema prošlosti, usmjerene na rješavanje društvenih i političkih problema u sadašnjosti. Kao što postoji vanjska i unutarnja politika, tako političari, političke stranke i državna tijela formiraju i određene politike za prošlost“ riječi su dr. sc. Snježane Koren, predstojnice Katedre za metodiku nastave povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. S njom razgovaramo o politikama povijesti na primjeru državnih praznika i spomendana, mjesta sjećanja i kontroverzi vezanih uz obilježavanje i korištenje prošlosti u Hrvatskoj i svijetu.
Svaka promjena počinje na razini jezika. Kada se o ustašama govori kao o „hrvatskoj vojsci“ ili o poratnim egzekucijama kao „velikoj tragediji hrvatskog naroda“ nadilazimo pravo na komemoriranje stradalnika. Naime, pripadnici kvislinških postrojbi nisu ubijani zato jer su bili Hrvati, već zato što su provodili rasne zakone, masovno ubijali u koncentracijskim logorima i općenito provodili vladavinu terora. Revizionistički proces koji je doveo do tog jezika u mainstreamu traje već desetljećima. Koje i kakve razlike primjećujete u tom razdoblju u visokoj politici u Hrvatskoj, koja se potom pretače na niže razine?
Ovdje bih razdvojila dvije stvari. Jedno su događanja na samome kraju rata, drugo je način na koji se o tome danas govori, posebice u javnom prostoru i političkoj sferi. Taj je govor često neosjetljiv na nijanse i složenosti koje su važne povjesničaru jer preferira crno-bijele interpretacije koje su politički korisne. Kada govorimo o zadnjim danima rata u svibnju 1945. znamo da su se prema Austriji povlačili pripadnici raznih poraženih vojski. To je uključivalo i vojsku NDH koja je u to je vrijeme obuhvaćala i domobrane i ustaše, među kojima su bili i oni koji su tek nedavno unovačeni i oni koji su participirali u nekima od najgorih zločina tijekom rata. Oni su na kraju rata stradali u različitim okolnostima – dio je poginuo u žestokim borbama prilikom povlačenja prema austrijskoj granici, dio je ubijen u egzekucijama i na prisilnim marševima nakon što su iz Austrije vraćeni u Jugoslaviju. Oni koji su smaknuti bez suđenja bili su žrtve, no to ne poništava počinjena zlodjela nad „nevinim žrtvama“ niti one koji su ih počinili.
Fraza koja se često čuje u političkom govoru kada je riječ o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća jest ona o „žrtvama totalitarnih režima“, bez da se o njima išta više zna. Time se zamagljuju zbivanja na činjeničnoj razini i otvara se put manipulacijama. Upravo suprotno, znanje o žrtvama, počiniteljima, promatračima i spašavateljima neophodno je za razumijevanje masovnih zločina i s njima povezanih trauma.
Obilježavanje Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj je uvedeno 2011. godine. Kako se u tom spomendanu reflektiraju politike povijesti i komemorativne prakse čiji su kreatori državna tijela?
Uvođenje tog spomendana predstavljalo je zaokret u politici povijesti HDZ-a koji se može promatrati i kao odmak od Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja, odnosno ideje o pomirenju potomaka ideoloških protivnika iz Drugog svjetskog rata, koju dio HDZ-a nikada nije prihvatio. Nova politika povijesti pojavila se u 2010.-ima pod utjecajem širih europskih nastojanja da se u zajedničku europsku memoriju, poput Holokausta, inkorporiraju i narativi o komunističkim žrtvama. U europskom kontekstu to je značilo donošenje nekoliko deklaracija i rezolucija Europskog parlamenta, uključujući i rezoluciju iz 2009. kojom je 23. kolovoza (datum potpisivanja sporazuma Ribbentrop–Molotov) proglašen europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. U Hrvatskoj je taj spomendan uveden 2011., u vrijeme vlade Jadranke Kosor, te se nastavio obilježavati i u vrijeme svih sljedećih vlada. U hrvatskom kontekstu, to je ponajprije značilo promatranje ustaškog i jugoslavenskog komunističkog režima kroz prizmu totalitarizma. Iako se nova politika povijesti formalno temeljila na odbacivanju „svih totalitarizama“, u praksi je prevladao antikomunistički diskurs i snažna osuda komunističkih zločina, dok je za ustaške zločine četo izostala nedvosmislena osuda ili je ona bila samo deklarativna. U vrijeme HDZ-ovih vlada od 2016. godine, obilježavanje tog spomendana postalo je primarno antikomunistička manifestacija.
Ni totalitarizam – koji se koristi u političkom govoru vezanom uz spomenuti spomendan – ni fašizam ni antifašizam nisu strogo znanstveni pojmovi. Kako se može analizirati upotreba tih termina u političkom govoru državnih tijela?
Upravo ovi koncepti koje ste izdvojili često se upotrebljavaju kao samorazumljivi, primjerice, u kurikulumima povijesti, no zapravo su sve osim toga. Dopustite mi da ovu tvrdnju ukratko ilustriram. Koncept totalitarizma pojavio se u Italiji nakon Prvog svjetskog rata, prvo kao negativna karakterizacija fašizma, da bi ga ubrzo prisvojili fašistički teoretičari i pripisali mu pozitivno značenje. Kominterna je već od ranih 1920.-ih koristila fašizam kao negativnu odrednicu. Kao rezultat staljinističkih čistki, na Zapadu se već u 1930.-ima i staljinizam počeo promatrati kao vid totalitarizma, no takvo je gledanje na SSSR bilo privremeno potisnuto u vrijeme savezništva u Drugom svjetskom ratu. Uporaba koncepta totalitarizma bila je na vrhuncu u 1950.-ima i 1960.-ima jer je u vrijeme Hladnog rata taj koncept omogućio povezivanje komunizama s fašizmom i nacizmom. U 1970.-ima koncept totalitarizma je gotovo izašao iz znanstvene uporabe, da bi totalitarna paradigma bila revitalizirana u 1990.-ima i 2000.-ima, ponajviše u politici, no gledišta znanstvenika o njenim potencijalima za znanstvenu analizu su oprečna. Javnost često nije svjesna kompleksne povijesti tih pojmova te isprepletanja znanstvenih tumačenja i političkih pripisanih značenja, pri čemu se oni nerijetko koriste kao instrument ideološkog etiketiranja.
Što se tiče analize uporabe tih termina u recentnom političkom govoru, povjesničari nerijetko izbjegavaju bavljenje najnovijom prošlošću zbog nedostatka izvora, te otežanog sagledavanja konteksta. No, u ovom slučaju se uporaba tih termina u politici može jasno pratiti u rezolucijama i deklaracijama Europskog parlamenta ili nacionalnih parlamenata poput Hrvatskog sabora koje se tiču prošlosti, u zakonima o državnim praznicima, te u priopćenjima, izjavama i političkim govorima prigodom njihova obilježavanja. Izvora, dakle, ima, puno je veći problem kontrolirati vlastitu znanstvenu metodu i diskurs kada se bavimo poviješću kojoj smo suvremenici.
U pokušaju balansiranja između raznih žrtava, državna tijela jedno su vrijeme za prigodne komemoracije odabrala Grobnicu narodnih heroja na Mirogoju. Koliko taj spomenik odgovara ili ne odgovara ulozi u koju se u tom kontekstu stavlja?
Radi se o protokolu obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima koji je uspostavljen 2017. i 2018. za vrijeme prve vlade Andreja Plenkovića. Od tada je središnje mjesto komemoracije postao Mirogoj, a komemorira se na lokacijama koje reprezentiraju žrtve totalitarnih i autoritarnih režima (čitaj: komunističkog i ustaškog režima). To su grob Franje Tuđmana, grob Brune Bušića, Spomen-obilježje hrvatskim žrtvama Bleiburga i križnih puteva, Grobnica narodnih heroja te spomen-obilježja Zid boli (čime su i ratna zbivanja 1991.-95. uključena u obilježavanje ovog dana), dok su žrtve ustaškog režima bile zastupljene kroz Grobnicu narodnih heroja. Uz Mirogoj, komemoriralo se i na lokalitetima masovnih stradanja, redovito na Maclju i Golom otoku kao simbolima komunističkog terora, dok su žrtve ustaškog terora bile zastupljene tek sporadično, kroz Jasenovac (2017.) te Dotrščinu i Ušticu (2019.). Sve to pokazuje da su u protokolu bila puno zastupljenije lokacije povezane sa žrtvama partizanske i komunističke represije, nego one koje se vezuju uz žrtve ustaškog terora, od kojih se jedino se Grobnica narodnih heroja zadržala u protokolu svih godina. No, ostaje pitanje je li i najprimjerenija. Naime, u grobnici su pokopani pripadnici predratnog komunističkog pokreta i aktivni sudionici antifašističke borbe od kojih je većina preživjela rat: od ukupno 32 pokopana u grobnici, osmero je ubijeno u sukobima s policijom između 1929. i 1931. (npr. sekretari SKOJ-a), četvero su ubijeni ili streljani kao aktivni pripadnici partizanskog pokreta otpora (npr. Rade Končar, Josip Kraš), a dvadeset ih je umrlo prirodnom smrću, često desetljećima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Uz to, oni su držali istaknuta mjesta u komunističkoj vlasti, pa se teško mogu ubrojiti u „žrtve totalitarnih režima“. Ako se želi staviti naglasak na žrtve, puno primjerenijom lokacijom za komemoriranje žrtava ustaškog terora na Mirogoju smatram grobnicu djece s Kozare. U njoj su pokopana brojna kozaračka djeca koja se umrla zbog genocidnih politika i praksi ustaškog režima, bilo tijekom transporta iz logora ili kasnije u zagrebačkim prihvatilištima i obiteljima u koje su privremeno smještena. Zanimljivo je pitanje i zašto se u protokolu nisu zadržali Jasenovac ili Dotrščina – vjerojatno bi komemoracije na svim tim mjestima sjećanja zahtijevale puno eksplicitniji govor o ustaškim zločinima nego one kod Grobnice narodnih heroja.
Pravo na grob je civilizacijska stvar. Neposredno nakon Drugog svjetskog rata uništeni grobovi vojske NDH na Mirogoju predmet su rasprava koje idu od toga da se pravo na grob osporava, do toga da je sporno kako se to groblje tretira i naziva. Kako se odnositi prema tome problemu? Istovremeno, na istom groblju imamo primjer grobova njemačkih, okupacionih snaga.
Na Mirogoju je do 1945. postojalo vojničko groblje domobrana i ustaša iz Drugog svjetskog rata. Komunističke vlasti su 1945. naredile uklanjanje svih vidljivih grobnih obilježja. Danas je to neoznačena površina, iako istovremeno u neposrednoj blizini postoji njemačko vojno groblje koje je obnovljeno sredinom 1990.-ih i na kojemu se danas pokapaju ostaci vojnika Wehrmachta ekshumirani diljem Hrvatske. Na dijelu na kojemu je bilo domobransko-ustaško groblje, komemoriranje je nakon 1990. prepušteno privatnim inicijativama, što je rezultiralo spomen-obilježjima koja nisu primjerena jer na njima stoji da su podignuta „u slavu pripadnika hrvatske vojske 1941. – 1945.“. Slažem se s vašom tvrdnjom da je pravo na grob civilizacijska stvar. Smatram da bi lokaciju trebalo obilježiti te staviti ploče s imenima pokopanih, s primjerenim natpisima i bez politički intoniranih interpretacija koje su danas prisutne na postojećim spomenicima. Postoji značenjska razlika između izraza „pripadnici hrvatske vojske“ i „pripadnici vojske NDH“, jer prvi poziva na identifikaciju, a drugi postavlja potrebnu distancu prema teškoj prošlosti.
Spomen-park Dotrščina najvažniji je zagrebački memorijalni prostor, mjesto najvećeg masovnog zločina u povijest glavnoga grada, najvažnija lokacija holokausta u Zagrebu i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj. Unatoč tome, taj je spomen-park trideset godina bio neobilježen budući da je spomen-ploča s ulaza uklonjena 1990.-ih, na valu radikalnog državnog revizionizma HDZ-ove vlasti. Nakon deset godina inicijativa Virtualnog muzeja Dotrščina, s partnerima, Grad Zagreb je 2022. godine, u mandatu gradonačelnika Tomaševića, vratio spomen-ploču na ulazu u Dotrščinu i to je mjesto sada ponovo primjereno obilježeno. Kako komentirate tu gestu Grada i aktualne gradske uprave? Zašto je važna?
Uklanjanje spomen-ploče uklapa se u politiku povijesti u 1990.-ima, koja se temeljila na propagiranju pomirenja između potomaka ustaša i partizana. Ta je politika povijesti otvorila vrata i historijskom revizionizmu koji je istovremeno nastojao pozitivno prevrednovati ulogu NDH i potisnuti bilo kakvo pozitivno sjećanje na partizanski pokret. Bez obzira na to, nevjerojatno je da je Dotrščina, kao mjesto egzekucija i lokalitet na kojemu je ustaški režim ubio nekoliko tisuća Zagrepčana, toliko dugo bila marginalizirana, čak i od strane gradskih uprava. Vraćanje spomen-ploče na ulazu u Dotrščinu tek je prvi korak koji, zasad, nije rezultirao time da se Dotrščina u većoj mjeri uključi u protokole državnih i gradskih komemoracija.
Što mislite zašto, primjerice, aktualni predsjednik Republike ili premijer nisu nikad bili odati počast na Dotrščini? To je npr. učinila Kolinda Grabar Kitarović dok je bila predsjednica, a to rade i neki od veleposlanika. Ni Grad Zagreb ne uključuje to mjesto u protokole na najvišoj razini na sve državne praznike. Treba li Dotrščina biti dijelom državnih protokola na najvišoj razini? Što bi takva praksa značila?
Mislim da bi barem gradske vlasti trebale, na razini gradonačelnika, uključiti Dotrščinu u protokole obilježavanja državnih blagdana i spomendana, što bi omogućilo njezino vraćanje u kolektivno pamćenje te možda potaknulo uravnoteženiju raspravu o žrtvama Drugog svjetskog rata. Bila bi to i jasna poruka o vrijednostima. Primjer Spomen-područja Jasenovac pokazuje da je to moguće. Posljednjih nekoliko godina, Ministarstvo znanosti i obrazovanja RH aktivno preporuča posjete učenika Spomen-području te osigurava financijska sredstva za posjet, što je povećalo broj učeničkih grupa iz Hrvatske koje dolaze u Jasenovac. Slična inicijativa gradskih vlasti mogla bi postojati i za Dotrščinu.
Tijekom posjeta Zagrebu prije koju godinu i obilaska „Spomenika žrtvama holokausta i ustaškog terora“, voditelj Aktives Museuma iz Berlina, Kaspar Nürnberg, komentirao je da bi bilo dobro da je na tome mjestu nekakva oznaka za Dotrščinu – koja je autentična i najvažnija lokacija holokausta i ustaškog terora u Zagrebu. Kako ocjenjujete taj spomenik koji se nalazi na trgu između Glavnog kolodvora i zgrade pošte? Doprinos ambijentu grada mu nije značajan, no koliko je npr. učinkovit u prenošenju sjećanja i vrijednosti koje to sjećanje posreduje?
Spomenik na Glavnom kolodvoru otkriven je 2022., godinu dana nakon postavljanja. Već sama činjenica da je spomenik skoro godinu dana stajao pokriven govori da je njegova izvorna zamisao bila problematična. Bio je, naime, zamišljen kao spomen na šest milijuna Židova ubijenih u Europi, bez spominjanja Holokausta u Hrvatskoj, odnosno 30 000 Židova ubijenih u NDH. Na zahtjev Židovske općine i drugih predstavnika stradalnika, na kraju je stavljen natpis u kojemu stoji da se spomenik podiže „u znak sjećanja na žrtve Holokausta i ustaškog režima“. Ispod toga stoji još jedna rečenica koja glasi: „S ovog je mjesta u kolovozu 1942. u nacistički logor Auschwitz deportirano oko 800 zagrebačkih Židova.“ Ovaj tekst držim manjkavim zato što nije dovoljno edukativan i zato što zamagljuje prave razmjere Holokausta. Spominje samo jednu deportaciju, onu u kolovozu 1942., iako je u svibnju 1943. uslijedio još jedan veliki val masovnih deportacija. Nadalje, ubijanja Židova povezuju se samo s Auschwitzom, iako je ustaški režim izravno odgovoran za ubijanja većine zagrebačkih i hrvatskih Židova, znatnog dijela čak i prije nego što su započele deportacije u nacističke logore smrti. Štoviše, u protokolu konferencije iz Wannseea, sastanka visokih nacističkih dužnosnika koji je u siječnju 1942. sazvan u svrhu koordinacije i implementacije plana za sustavno ubijanje 11 milijuna europskih Židova, stoji da su u NDH „najvažnija osnovna pitanja u tom pogledu već privedena rješenju“. Konačno, ovaj tekst spominje brojku od 800 ljudi, iako je ukupan broj zagrebačkih Židova koji su ubijeni u Holokaustu deset puta veći. Tako i ovaj spomenik, kao i odnos prema spomen-područjima Jasenovac i Dotrščina, pokazuju koliko se današnja Hrvatska teško nosi s odgovornošću za masovna ubijanja Srba, Židova, Roma i antifašista tijekom Drugog svjetskog rata.
Predajete metodiku nastave povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Autorica ste knjiga koje se bave odnosom politike i povijesti. Osobito od rata u Gazi – koji sve relevantne globalne ljudskopravaške organizacije na svijetu, poput Amnesty Internationala, Human Rights Watcha ili Liječnika bez granica, nedvosmisleno nazivaju genocidom – sve je prisutniji ili se nameće narativ po kojem se protivnike tog izraelskog zločina naziva antisemitima, odnosno holokaust se aktivno i zlonamjerno koristi kao sredstvo političke manipulacije. Kako na to gledate iz perspektive nekoga tko predaje kako podučavati povijest?
Korištenjem Holokausta kao sredstva političke manipulacije omalovažavaju se žrtve genocida, bez obzira koja to strana činila. Bilo bi važno da nastavnike obrazujemo tako da su u stanju prepoznati političke manipulacije poviješću, bilo da je riječ o manipulacijama Holokaustom ili nekim konceptima poput totalitarizma ili antifašizma koje smo spominjali u ovom intervjuu. Baš zbog toga što je povijest desetljećima izrazito politizirani predmet, važno je osnažiti nastavnike u prepoznavanju takvih praksi. Zbog toga smo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokrenuli projekt Hrvatsko obrazovanje između nacionalnog i globalnog – kako istražujemo i podučavamo temeljne koncepte za razumijevanje modernog i suvremenog društva?, koji se financira iz programa NextGeneration Europske unije. Projekt zajednički provode nastavnici metodike povijesti i sociologije te moderne i suvremene povijesti FFZG-a, a cilj projekta je mapirati koncepte koji su ključni za razumijevanje suvremenog i modernog društva, istražiti kako nastavnici i učenici percipiraju i razumiju te koncepte te osnažiti nastavnike u njihovu podučavanju.
Simulakrum kurikularne reforme
Reforma obrazovanja provedena 1950.-ih bila je, iza one Ivana Mažuranića, najozbiljnija reforma školstva u Hrvatskoj, kojom je obavezno obrazovanje produljeno s četiri na osam godina. Već krajem pedesetih, više od devedeset posto učenika bilo je obuhvaćeno obaveznim obrazovanjem i to uključivanje, opismenjavanje i bolje obrazovanje najširih slojeva stanovništva jedan je od izuzetnih rezultata jugoslavenskog modernističkog projekta. Hrvatska danas, u gotovo četrdeset godina od neovisnosti, nije uspjela produljiti obavezno obrazovanje s osam na devet godina i zemlja je s najkraćim trajanjem obaveznog obrazovanja u čitavoj Europskoj uniji. Nužna reforma obrazovanja više nije ni ozbiljna tema u javnom prostoru. Želi ili može li Hrvatska bolje?
Mislim da je kurikularna reforma u svojim počecima imala široku podršku u javnosti, što se vidjelo i na protestima 2016. i 2017. godine. Ta je podrška pokazala da mnogi u Hrvatskoj žele bolje, osobito za svoju djecu. Možemo postaviti pitanje koliko je onih koji su nakon toga napustili Hrvatsku otišlo i zbog političkog uništavanja ideje reforme, zato što više nisu vidjeli perspektivu za svoju djecu. Ono što je uslijedilo 2018. i 2019. bio je simulakrum reforme s mršavim rezultatima, koji je neke predmete i unazadio, a mislim da će nakon tog iskustva biti potrebno još dosta godina da se pokrene neki novi reformski proces. Nažalost, u Hrvatskoj se to ne odnosi samo na obrazovanje.
