Bivša klaonica i stočna tržnica u Heinzelovoj jedna je od najvažnijih nekretnina u vlasništvu Grada Zagreba, ujedno jedan od najvrjednijih primjera industrijske arhitekture u gradu. Kompleks ima status trajno zaštićenog kulturnog dobra. GUP za to područje predviđa mješovitu, pretežito poslovnu namjenu; nasuprot tome, sociologinja Jana Vukić u studiji Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici predlaže “koncept grada u malome“.
Sunčan kasnolistopadski dan. Dolazim malo ranije na dogovoreni razgovor u kompleksu bivše klaonice na adresi Heinzelova 66. Ljubazni čuvar na ulazu pušta me unutra. Taman dovoljno vremena da brzinski biciklom obiđem ogroman prostor s desetak više ili manje oronulih zgrada. Divna industrijska arhitektura njemačkog arhitekta Waltera Fresea na mjestima je nagrđena razim intervencijama pojedinih firmi koje prostor koriste danas. Pred zgradom na kojoj je veliki znak Crvenog križa stoji u redu desetak ljudi. Jedan po jedan prilaze otvorenim vratima Socijalnog dućana i preuzimaju svoj paket s hranom. Na susjednim vratima papir u plastičnoj košuljici kaže: “Ulaz: Martinov plašt i Sfera Visia”.
Na još nekolicini lokotom zaključanih vrata, u različitim zgradama kompleksa stoje metalne table s imenima meni nepoznatih firmi: Letina, Galmet, Alvitom, Veljaš… Pred velikom halom u sjevernom dijelu kompleksa ogromne bale papira i razne ambalaže. Radnici strojevima unose i iznose stvari iz prostranog skladišta. Na južnom obodu kompleksa dvojica upravo postavljaju tablu “Dizački klub Metalac“. Zelene površine sa zrelim, razvijenim stablima platana, jasena, smreke, kestena… zarasle su u visoku travu. Kažu mi kasnije da je ovo prva godina da Zrinjevac nije kosio.
Tu i tamo u travi se vide hrpe glomaznog otpada, rashodovanih uredskih stolica, polica, kartonskih kutija… Na zapadnom obodu kompleksa umjesto zelenila nalazi se ogromno parkiralište (i toplinski otok), za potrebe zaposlenika obližnjeg poslovnog nebodera.
Po mišljenju mnogih, bivša klaonica i stočna tržnica jedna je od najvažnijih nekretnina u vlasništvu Grada Zagreba i jedan od najvrjednijih primjera industrijske arhitekture u Zagrebu. Kompleks ima status trajno zaštićenog kulturnog dobra RH, uključujući i drvorede. Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj grada naručio je i 2021. objavio sociološku studiju urbane sociologinje Jane Vukić Zagrepčanka u Heinzelovoj ulici. Studija se temelji na opsežnom istraživanju koje je uključivalo analizu relevantnih dokumenata, intervjue, online anketu i tri fokus grupe.
Generalnim urbanističkim planom grada Zagreba za područje nekadašnje Gradske klaonice i stočne tržnice predviđena je mješovita, pretežito poslovna namjena, što znači da bi u tom prostoru u budućnosti trebali prevladavati poslovni sadržaji.
Nasuprot tome, autorica studije u zaključku temeljenom na potrebama i mišljenjima dobivenim u istraživanju, predlaže “koncept grada u malome koji se oslanja na raznolikost funkcija koje se mogu međusobno nadopunjavati.” Odnosno, kako to u recenziji studije sažima arhitektica Bojana Bojanić Obad Šćitaroci: “Pristupačno, inkluzivno, autentično i sigurno mjesto na kojemu borave, žive i rade umjetnici, skvoteri, ostali stanovnici i korisnici (studenti, zaposlenici, posjetitelji, turisti i drugi) zajedno dijeleći prostore, ideje i inovativne pristupe svakodnevici.”
Završavam obilazak i susrećem se s Pavlom Pavlovićem, slikarom i docentom na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Pavle je član grupe umjetnika koja ima ugovor s Gradom i dijele prostor jedne od zgrada u kompleksu. Njih sedmero slikara i kipara rade u četiri ateljea u gornjem dijelu zgrade, dok je prizemlje rezervirano za skladište kiparskog materijala. Pavle me vodi u svoj atelje i priča kako je sve počelo prije nekih 8 – 9 godina: “Nisam imao atelje i to je bila moja osnovna motivacija. Vojo (Vojin Hraste, op.a.), s kojim sam ušao u prostor, je kipar. Njemu je trebao skladišni prostor za njegovu plastiku i materijal. Kad smo ušli u prostor u stropu je bila rupa, iz krova je raslo stablo, nije bilo prozora, niti jedne žice u zidovima. Sve smo morali sami uvesti: vodu, struju… Radi se o ozbiljnim količinama novca.
I Vojo i ja smo se zadužili da bismo, zapravo, uložili u tuđi prostor. Ali situacija je bila takva, imali smo dogovorene izložbe, nismo imali ateljee i krenuli smo u ovo.”
Kaže mi da su navodno još 1990-ih Dušan Džamonja i Edo Murtić imali ideju da svoje zbirke izlože ovdje, da se one čuvaju u ovom kompleksu, te da to postane inicijalni moment za pretvaranje ovog prostora u centar umjetničke produkcije, kao što to funkcionira vani u sličnim bivšim industrijskim prostorima.
Nastavlja: “Bio sam na nekim sličnim mjestima. Osobito mi se svidjelo u Leipzigu. Arhitektura je gotovo identična, samo je prostor mnogo veći, mislim da ima nekih 26 zgrada. Zove se Spinnerei, stara tvornica tekstila koja je propala. Tamo je isto počelo kao skvot kasnih 1980-ih, a danas funkcionira kao kulturni centar s ateljeima za umjetnike, galerijama, arhitektonskim uredima. Imaju tiskaru i veliku knjižnicu, a također i restoran i nekakav shop.”
Kaže da je sve “njemački odlično organizirano” i da su kroz godine uspjeli povlačiti novac iz europskih fondova i postepeno obnavljati zgrade. Još važnije je to što je Spinnerai znatno doprinio oživljavanju cijelog Leipziga koji je bio u prilično lošem stanju nakon pada Zida, kada se jako puno ljudi odselilo u bivšu zapadnu Njemačku. Kaže: “Važno mi je naglasiti da je Spinnerei jasno zamišljen kao kulturni centar uz popratne sadržaje vezane uz kulturu. Oko tog centra koji je prvenstveno služio za produkciju umjetnosti razvio se ostatak grada.”
Pitam Pavla zna li za projekt-istraživanje koje je Grad objavio.
Kaže: “Znam da postoje studije koje su, po mom mišljenju, osuđene ili na sudbinu Badela, ili na spoj svega i svačega. To možda lijepo zvuči na papiru, ali ja u to ne vjerujem, jer iz primjera koje sam vidio, to nije profunkcioniralo. Prostori na pravi način mogu zaživjeti tek ako postoje konkretne inicijative odozdo, ljudi koji doista nešto rade.”
Nastavlja: “Problem je u tome što je politika Grada nejasna. Zagrebu treba centar u kojem će se događati kreativna produkcija. Može biti galerija, muzej, ali to je potpuno drugačija vrsta kulture. Ozbiljna energija je upravo u produkciji, radu… Mi smo imali nekoliko puta dane otvorenih vrata. Prvi puta sam bio zadužen da dođem u prostor u 9 sati i dočekam posjetitelje. Kasnio sam pola sata i pred ulazom me dočekalo 25 ljutitih penzionera, koji su čekali Otvorena vrata. Zaista me začudilo kako je to njima bitno. Bilo je užasno zanimljivo. Fakat je puno ljudi prošlo. Skužio sam da ima potrebe za tako nečime. U Leipzigu dva puta godišnje imaju Rundgang, nešto poput Dana otvorenih vrata. Cijeli kompleks je otvoren. U svakoj galeriji je neka izložba koju otvaraju baš povodom Rundganga i cijeli niz drugih događanja. Na zimskom Rundgangu na kojem sam bio, posjećenost je bila 40 000 ljudi. A Leipzig ima 700 000 stanovnika!”
Razgovaramo o tome kako Zagreb, koji je veći od Leipziga, ima zapravo jako malo mjesta prave urbane kulture. Uz turistifikaciju i gentrifikaciju centra grada, “kulturnom” ponudom dominiraju narodnjački klubovi. Pavle govori: “Iako se puno priča o urbanoj kulturi, jedino takvo mjesto u Zagrebu danas je Medika. Jedinstvo koliko-toliko funkcionira kao takvo mjesto, ali po količini ljudi koji sudjeluju i po programu koji se odvija Medika je daleko bolja, iako zapravo rade u nemogućim uvjetima. Takvi prostori sa svojim specifičnim identitetom mogu nastati samo ako se prirodno razviju. Bio sam na dosta rezidencija i uvijek to funkcionira tako da dođu ljudi koji žele nešto raditi i onda se oko toga zakotura priča. Kad šetam s frendovima izvana, svi zaključuju kako postoji potencijal, ali ga se ne iskorištava.”
Imam dogovoren razgovor u skvotu ReciKlaonica i Pavle se nudi da me otprati. Usput nastavljamo razgovor. Kaže kako je u trenutku kada su oni ušli u Klaonicu, jako malo prostora bilo u najmu, međutim, u posljednje tri godine situacija se promijenila: “U jednoj zgradi su neki arhitekti koji rade nešto s CNC strojevima, ima i jedna firma koja proizvodi jedra za jedrilice, ima i jedna tiskara… U glavnoj zgradi je sada Hrvatski filmski savez, nakon što je Tuškanac iseljen. Tamo je prije bila uprava. ZG Holding je izašao iz vlasničke strukture i nakon toga su se prestale održavati zelene površine. Zapravo je nejasno što se tu dešava.”
Dan prije mog posjeta kompleksu počeli su radovi na Sarajevskoj ulici i novom južnom ulazu u grad, te je ujedno najavljen i skori početak radova na izgradnji tramvajske pruge u Heinzelovoj. Bolja prometna povezanost učinit će Klaonicu još poželjnijom lokacijom. S obzirom na već izgrađen kompleks poslovnih zgrada na južnom obodu Klaonice, postoji opasnost od komercijalizacije prostora. Oboje izražavamo nadu da će Grad, odnosno sadašnja vlast, imati sluha i dati ovaj prostor kreativcima. Polako stižemo do skvota, koji postoji od 2011. Pavle kaže kako su im pomogli kad su se oni useljavali u svoj prostor: “Super su ekipa, rade svoje programe, često odem na koncerte koje organiziraju. Navodno je ovaj prostor ostao koliko-toliko sačuvan upravo zbog njih, jer su bili tu…”
Na krovu zgrade vide se solarni paneli i nazire ogromna posuda za skupljanje kišnice. ReciKlaonica nema priključke na vodu i struju, no kažu mi kasnije da skupljenom kišnicom koju filtriraju u potpunosti zadovoljavaju potrebe za vodom za pranje. Vodu za piće donose s obližnje javne česme. Nedavno su, zahvaljujući novcu koji su za njih benefit događanjima skupili u skvotovima vani, uspjeli kupiti dodatni, jači solarni panel, tako da uz malo štednje uspijevaju zadovoljiti svoje potrebe za električnom energijom. Impresivna samodostatnost dostojna imena skvota. Vrata u prizemlju ReciKlaonice na kojima piše Free Shop su otvorena. Izlazi osoba A (podaci neimenovanih osoba poznati redakciji, op. ur.) i srdačno se pozdravlja s Pavlom, kojem se zahvaljujem na razgovoru. Rastajemo se, a ja ulazim u Free Shop, usku prolaznu prostoriju s policama na kojima je uredno posložena odjeća za slobodnu distribuciju. Ulazim u sljedeću prostoriju u kojoj osoba A montira bubnjeve. Kaže da je to prostor za probe bendova. Istražujem dalje. Sljedeća je veća prostorija za koncerte. Vrata na desnom zidu Free Shopa vode u mali muzički studio iz kojeg se pak ulazi u prostoriju za sitotisak u kojoj ručno rade plakate i flyere za svoja događanja. Iako osoba A više ne živi u skvotu i dalje redovno dolazi i sudjeluje u organizaciji koncerata.
Kažem mu da imam dogovoren razgovor s osobom B. Vodi me do vrata sa sjeverne strane zgrade, koja su ulaz u stambeni dio skvota na katu. Otključava ih i pušta me unutra. Kažu mi kasnije da su se odlučili zaključavati ta vrata, jer je im previše ljudi znalo banuti u razna vremena, onako usput, na druženje, tako da nije bilo razlike između donjeg, javnog prostora i intimnijeg prostora u kojem žive. Penjem se stepenicama na kojima su uredno posloženi kanisteri s pitkom vodom.
Iz hodnika na katu brojna, uglavnom otvorena vrata vode u spavaće sobe. U jednom kutu je kupaonica. Dolazim do velikog dnevnog boravka punog ljudi. Osoba B na engleskom opisuje ReciKlaonicu. U tijeku je posjet talijanskih studenata koji gostuju na zagrebačkoj Likovnoj akademiji. Pokazuje im terasu na koju se izlazi s prozora sobe. Mnoštvo posuda sa začinskim biljem, komposter, nekoliko stolica… Kao i unutrašnji prostor, sve je iznenađujuće uredno i čisto. Poslije odlaska studenata, ostajem u razgovoru s osobom B i osobom C. Oboje žive ovdje već nekih pet-šest godina. Pričamo o problemima i prednostima života u skvotu. Kažu da u trinaest godina koliko postoji ReciKlaonica, nisu imali problema s policijom, niti ih je itko pokušao izbaciti. U tih trinaest godina mnogo je ljudi prošlo kroz skvot. Neki su živjeli duže, neki kraće, ali svi uglavnom ostaju u kontaktu. Budući da su registrirani na međunarodnoj skvoterskoj stranici radar.squat.net često im dolaze ne samo skvoteri izvana, nego i ljudi u nevolji.
Pričaju o mladom Rusu koji je nakon nekoliko mjeseci lutanja Europom došao do ReciKlaonice, potpuno izmoren i izbezumljen. Nakon prijateljskog tretmana, uspio se oporaviti i nastavio svoj put dalje, beskrajno zahvalan na pomoći. Kažu da su pomogli mnogima i da im se često događa da im se netko pojavi na vratima s poklonom i riječima “Ne znate koliko ste mi pomogli onomad…” Pitam ih kako se financijski snalaze. Kažu da nije problem naći honorarne poslove u Zagrebu. Ne treba im mnogo novca.
“Recikliraju” povrće s tržnice, i nešto rjeđe iz shopping centara, koji su počeli zaključavati kontejnere s konzervama i drugom hranom pred istekom roka valjanosti. Ono što im je važno je sloboda, “život izvan mašine”.
Osoba B se ljuti kad vidi u medijima da se skvoteri izjednačavaju s beskućnicima. Kaže: “Život u skvotu je moj izbor. Ovo je naš dom. Mi nismo beskućnici. Samo ne želimo živjeti u neprekidnoj trci na posao, s posla, kupiti još ovo, postići još ono…”
Pitam ih za kraj što bi oni voljeli vidjeti da se događa u klaonici. Osoba B sa smiješkom kaže “Kristijanija“.
Odlazim inspirirana, ali sjetna. Tek će se vidjeti hoće li prevladati logika novca i komodifikacije, ili će Grad dopustiti da se ovaj predivni prostor pretvori u oazu stvaralaštva i slobode.
