Donekle je poražavajuće na glavnom skupu ljevice u Zagrebu od svih nazočnih čuti da ljevica ne čini dovoljno u borbi protiv današnjeg fašizma, i da ne znaju što napraviti po tom pitanju.
Opora mješavina najnovijeg hita Marka Perkovića Thompsona i žamora pijane omladine širi se nasipom s terase Kajak kanu kluba Zagreb. Vjerojatno ne znaju da je manje od dva kilometra uzvodno uprizorena antiteza takvom svjetonazoru. Razlika je što deseti po redu Trnjanski kresovi u organizaciji Mreže antifašistkinja Zagreb (MAZ) ne uživaju istu slobodu. Odjeljak Save na kojem se slavi oslobođenje Zagreba od fašizma okružen je sa svih strana silom javnog reda, oklopljenim policajcima i maricama. Ove su kontradikcije, izgleda, postale integralni dio pozicije u kojoj se nalazi suvremeni antifašizam.
O općem programu Kresova i govorima važnih posjetitelja već se višestruko moglo čitati iz reakcionarne, centrističke i lijeve perspektive, stoga će H-Alter iskoristiti prostor za polemiziranje sa zatečenom situacijom. Kako dosljedno slaviti pobjedu nad fašizmom u društvu koje svakim danom sve dublje tone u njega?
Proljetno je druženje uz pivo i Balaševića s razglasa jednostavno teško spojiti s riječi “borba” koja se čuje sa svih strana. Ništa od ovog ne bi bilo sporno da se istog dana nije odvio Hod za život protiv kojeg bi se mogla mobilizirati prisutna masa, ili da svaka osoba na pozornici nije uporno događaj nastojala ugurati u vatreni kontekst boja protiv fašizma. Važno je odati počast povijesnim pobjedama i prisjetiti se njenih gubitaka, no je li uistinu važno druženju ljudi lijeve provenijencije davati takav značaj? Ako ništa drugo, desetak štandova oko kojih se zbiva većina pokreta barem drže predstavnici organizacija koji se zaista kontinuirano zalažu za marginalizirane.
“Važno nam je da imamo intersekcionalnost, da se ne fokusiramo samo na apstrakciju antifašizma, nego da uključimo obespravljene skupine. Tako smo ove godine imali štand od Zagreb Pride-a, Are You Syrious?, Inicijative za Slobodnu Palestinu koja je imala dječju radionicu za izrađivanje zmajeva za Gazu…”, nabraja nam Petra Kurtović, članica MAZ-a i jedna od organizatorica događaja. U razgovoru s izlagačima na štandovima saznajemo da im je ovo dobra prilika za premrežavanje, ali i za osvještavanje ljudi o aktualnim problemima antifašizma.
“Mislim da i danas ispada izbjeglički moment iz vida velikog broja trenutno okupljenih antifašista. Važno nam je da se zna što se događa u Hrvatskoj i kakva je situacija”, govori nam Vanesa Kotlar pred Are You Syrious?, čiji štand također nudi informacije o pravima izbjeglica i tome kako se ljudi mogu uključiti u volontiranje.
“Inicijativa za slobodnu Palestinu dan oslobođenja Zagreba kao i osamdesetu godišnjicu pobjede nad fašizmom shvaća vrlo ozbiljno i aktualno u kontekstu genocida u Gazi i u kontekstu prešućivanja tog genocida upravo u zemljama nekadašnjim saveznicama antifašističke fronte”, u ime Inicijative naglašava Aneta Vladimirov, dok volonterka posjetiteljima uručuje letak o povijesti Palestine.
“Nudimo ljudima najkonkretnije odgovore i najprecizniju analizu postojećeg stanja, problema, uzroka tih problema i rješenja. Borimo se za slobodu i agitaciju jer smatramo da je agitacija najtemeljitija”, ističe Luka Resanović, koji se s drugovima iz Revolucionarnog komunističkog saveza trudi prisutne educirati o povijesnoj neodvojivosti socijalizma i antifašizma.
Većina ih prodaje robu, puneći time prijeko potrebne budžete za buduće akcije. MAZ-ov štand je od početka do kraja događaja tako prekrcan posjetiteljima koji hrle kupiti najnoviju majicu Kresova. Jedino anarhisti stvari dijele bez drugih motiva. Hrana, a ne oružje poslužuje hranu skuhanu od recikliranog povrća, a Džabac na raspolaganju ima dio ponude svog besplatnog dućana. Po običaju, zbog svoje nekompromisnosti oni su u kontekstu sada-i-ovdje najkonstruktivniji. Po običaju zbog iste te nekompromisnosti jedan od njih biva nepotrebno uhićen.
Vidjevši obližnji skup desničara, aktivist mirno ulijeće s transparentom “Glupa ste grupacija, jebala vas nacija” uz drugaricu koja drži natpis “Smrt fašizmu”. Redari MAZ-a ovo ocjenjuju neprihvatljivim postupkom i odvlače ih sa strane prema policajcima, a isti prvi transparent vide kao neoprostiv. Stoga momka odvode u stanicu, što je ironično uzmemo li u obzir da su za vojsku policajaca zaslužni desni političkih krugovi.
“Bilo je jako puno govora mržnje po medijima, razni političari su pokušavali skupljati bodove prije izbora, puno poziva na nasilje, prijetnji da će se doći na Kresove raditi rusvaj. MAZ je javio policiji o tome, pa ove godine ima više zaštite”, kaže Kurtović u razgovoru s H-Alterom. Ista policija u performansu članova DOMiNO, kao i njihovim izjavama, ne vidi ništa problematično.
“Svaka ovakva manifestacija u kojoj ćemo mi dolaziti i tumačiti svoje istine, malo po malo će u javni prostor unijeti pravdu i ravnopravnost”, vrlo transparentno pojašnjava namjeru skupa saborski zastupnik Igor Peternel. Ako nije jasno koja je to istina iz nakaradne količine hrvatskih zastava, tuđmanovske ikonografije, aparata za gašenje Kresova, pozdrava “Sloboda narodu” (bez “smrt fašizmu”) i majica s prvim bijelim poljem, Petrnel svoje tumačenje ilustrira u odgovoru novinarima. Na volej mu je servirano pitanje što misli o tome da ovaj događaj, zamislite, financiraju Grad, Ministarstvo kulture, Vlada i SNS, na što odgovara: “To znači da se nikad nismo oslobodili, a okupacija je krenula 45. i traje i do dan danas.”
Petrnela kasnije pitamo negira li da su komunisti na ovim prostorima oslobodili Hrvatsku od fašizma, na što odgovara da su fašizam u Drugom svjetskom ratu pobijedile jače i ozbiljnije armije, a “partizani su iskoristili situaciju zrakopraznog prostora da zauzmu vlast i poslije se održe”. Zbunjeni eklatantnim primjerom povijesnog revizionizma pitamo ga smatra li da partizani nisu puno napravili na ovim prostorima, a on zaključuje: “Za mene su napravili jako puno. Puno zla.”
“Ovdje sam jer su moji stric i djed dali za ovo život u Slavoniji. Što je donijelo? Gdje bi bila Dalmacija, gdje bi bio Split, Pula, Rijeka, da nije bilo toga. Što je bilo kasnije, k’o i svugdje. Danas ima primjedbi, ali ovo je naša povijest”, govori nam kasnije posjetitelj Zdenko, dok se s pozornice čuje pjev zborova.
“Ovo je njegovanje tradicije antifašizma na našim prostorima. Naše ustavno određenje je da se naša država temelji na antifašizmu. Da bi se nešto održalo, mora se njegovati redovito. Zato svako godine imamo ovakve skupove, da se pojavi kao opomena budućim generacijama u što se sve može zapasti ako se ne njeguje tradicije”, potvrđuje još kasnije Milan, pjevač u jednom od zborova. Petrnel i kompanija dokazuju da itekako postoji potreba za ispovijestima poput Zdenkove i njegovanjem kakvo Milan opisuje. Postoji i potreba za prikupljanjem fondova i širenjem informacija o svojoj borbi, no ipak u zraku odzvanja neki cinizam kad se na antifašističkom buvljaku pojave doslovni fašisti, a jedini koji su kažnjeni su oni koji su im se drznuli iskazati nezadovoljstvo.
I ponovno, ništa od ovoga ne bi bilo sporno na se Kresovi svim silama ne trude obući u crveno ruho. Nakon paljenja kresova uz moćni drum n’ bijes kolektiv i saksofonske intervencije Luje Parežanina, okupljaju se zborovi i svi zajedno pjevaju Internacionalu. Dirljiv moment zasjenjuje pitanje koje smo konkretne korake poduzeli u proteklih deset godina da fašizam porazimo, a internacionale povijesti emuliramo.
Anketirajući brojne ljude saznajemo da su svi svjesni nužnosti antifašizma danas. Fašizam vide u širenju mržnje protiv manjina i nasilju nad migrantima, klečavcima na trgu i genocidu u Gazi, Trumpovoj administraciji i rastu ekstremne desnice u Europi, pa i u samoj policiji koja je događaj primorana čuvati. Unatoč toj općeraširenoj svijesti pomaci u borbi se ne događaju.
“Borba je potrebna svaki dan zadnjih 80 godina, ali danas pogotovo zato što desnica očigledno jača i zato što polako jenjava sjećanje na to zašto nas se oslobodilo od fašizma prije osamdeset godina. To nije na meta-razini bio duh ili nešto slično, nego konkretna borba”, ističe posjetiteljica Sandra. Upravo u manjku te materijalne dimenzije otpora na događaju koji fingira izvorni antifašizam, potrebno se zapitati kako stojimo.
Ispitujući točno dvadeset ljudi, od dijelova organizacije, preko štandova i izvođača, pa sve do posjetitelja, ni jedna osoba nije potvrdno odgovorila na pitanje čini li ljevica dovoljno u borbi protiv fašizma danas. Mnogi to objašnjavaju time da je danas svijet kompleksniji, da je desna struja efektivnija od ljevice u pridobivanju pristaša, da je teško uopće naći način za pravu reakciju. Međutim, donekle je poražavajuće čuti na glavnom skupu ljevice u Zagrebu od svih nazočnih da ljevica ne čini dovoljno, i da ne znaju što napraviti po tom pitanju.
“Mislim da svakome tko je motiviran progresivnim idejama ne bi škodila jedna pozicija jasnog samokritičkog pristupa baštini na koju se nadovezujemo i interpretacija naše uloge danas u političkom životu Hrvatske. Ono što mi razumijemo kao lijevo ovdje, često je na nekoj razini maglovite, liberalne konzumacije antifašizma koja zapravo nikad ne ide do kraja”, koncizno opisuje Vladimirov. Milan u razgovoru zrcali ovaj sentiment: “Mi nemamo ozbiljnu ljevicu ovdje. Moglo bi se više raditi na harmonizaciji odnosa u društvu u smislu veće slobode u odnosima rada i kapitala. Međutim, svi su postali nekakvi liberali, a znamo što je liberalizam.”
Oni koji su svjesni manjka radikalnosti ni ne znaju kako bi postupili. Tako nam posjetiteljica Sara govori da nedostaje mogućnosti za aktivaciju: “Organizira se prosvjed, dođeš tamo, radiš mini akcije na društvenim mrežama, dijeliš sadržaje koje na mainstream medijima ne vidiš jer nema vijesti o tome što se stvarno događa.”
Resanović na sličan način vidi djelovanje ljevice, s proaktivnijim stavom: “Uspijeva se organizirati 8. mart ili ovo ili prosvjede za Palestinu. Skupi se cijela ljevica, ali mi dolazimo sa svojom komunističkom propagandom jer nije dovoljna reforma sistema, nego korjenita promjena. Mislimo da je rješenje u revolucionarnom preobražaju postojećeg društva, izvlaštenjem kapitalista i uspostave društvenog vlasništva i radničke države.”
Kontradikcije u kojima se zapliću Kresovi, razapeti između simboličke geste u institucionalnim okvirima i želje za pravom borbom, iste su one u kojima se nalazi i ovaj tekst, između istodobne želje za pohvalom kvalitete volonterski organiziranog slavlja antifašizma, i konstatiranja da moramo od sebe zahtijevati više. Posebice jer su na Kresovima mahom okupljeni ljudi koji su završili visoko obrazovanje, ili koji potječu iz antifašističkih obitelji. U ovom obliku, istih nas deset tisuća dolazi iz prosvjeda u prosvjed pokazati da nas ima, a samim time iz prosvjeda u prosvjed dokazujemo da nismo prijetnja. Bez šireg privlačenja građana, kao što su u doba antifašizma davnina sindikalni i radnički karakter pokreta uspijevali, osuđeni smo na pakao “jedni drugih”. Bez zaoštravanja imaginacije našeg političkog djelovanja imat ćemo iste rezultate. Pivo i punk kod Mosta slobode, Thompson i gemišt kod Savskog.
