Umjesto obljetničarenja, razgovarajmo o fašizmu danas. Lovro Kralj, povjesničar: Velik broj znanstvenika i intelektualaca pita se živimo li u novom međuratnom periodu, i to pitanje je u potpunosti opravdano. Miljenko Hajdarović, nastavnik povijesti: Učenici strukovnih škola o partizanskom će otporu fašizmu učiti u istom satu sa zločinima poraća. Namjera je sasvim vidljiva i jasna. Boris Buden, filozof: Izjednačavanje fašizma s komunizmom službena je politika Europske unije. Budući da su komunisti ustvari bili fašisti, čitav taj partizanski rat od 41. do 45. je bio jedna velika zabuna.
Svijet i Europa obilježavaju dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu. Mislilo se da je aktom potpisivanja bezuvjetne kapitulacije Trećeg Reicha, na današnji dan, prije točno osamdeset godina, fašizmu zauvijek odzvonilo.
Mnogi, pak, postavljaju pitanje je li fašizam doista poražen prije osamdeset godina.
U dvije tisuće dvadesetima, stotinjak godina od dolaska fašističkih vladara na tronove europskih zemalja, imamo priliku vidjeti kakve posljedice na Zapadu nosi antifašizam shvaćen kao puka povijesna činjenica, a ne kontinuirana praksa.
Maskirani agenti u SAD-u otimaju ljude na temelju njihovog etniciteta i šalju ih u salvadorske zatvore, dok se zahtjevi za minimalnu inkluziju manjina u državnim institucijama brišu. Napadi na slobodu govora, ustav i edukaciju, uz već spomenuto, trebali bi biti očekivani sjetimo li se da je na inauguraciji Donalda Trumpa najbogatiji čovjek na svijetu Elon Musk, ujedno jedan od glavnih ulagača u predsjedničku kampanju, izveo nacistički pozdrav. Bivši Trumpov savjetnik, Steve Bannon, istu je stvar sramežljivo napravio na skupu konzervativaca u veljači, dok je još sramežljiviji Jordan Bardella, predsjednik francuskog Nacionalnog okupljanja, odlučio zbog incidenta ne prisustvovati događaju. Sramežljivost je ključna riječ u farsi današnjeg desničarenja, treba ispipati javno mnijenje prije službenih izlijeva simpatija prema monstruoznim režimima 20. stoljeća, ideološke niti sada se pletu iza ustavnih fasada. Samo je par godina ranije Marine Le Pen, prvakinja francuskog desničarenja, rado bila viđena s Bannonom za vrijeme njegovog tour de fasciste u kojem je dotični održao govore preko dvadeset pokreta ekstremne desnice u Europi nastojeći ih ujediniti.
Nije mu dokraja pošlo za rukom. Ipak smo mi Europljani sramežljivije ćudi, svjesni da čas za dizanje desnice u javnosti još nije kucnuo. Članovi slobodarske stranke u Austriji (28 posto glasova na izborima 2024.) tako trebaju dijeliti slike Hitlera u privatnim Whatsapp grupama, dok se Maximiliana Kraha iz njemačkog AfD-a (20 posto glasova na izborima 2025.), koji je komentirao da nisu svi SS-ovci “automatski kriminalci”, trebalo čak i nakratko izbaciti iz upravljačkog odbora stranke.
Situacija se čini nešto boljom u Francuskoj jer se Nacionalno okupljanje (33 posto glasova na izborima 2024.) potrudilo našminkati lice europskom kozmetikom, no vodstvo im je još uvijek prepuno ljudi poput Frédérica Boccalettia koji je devedesetih bio vlasnik knjižare specijalizirane za negiranje Holokausta. Nešto je gore, izgleda, u Italiji, gdje je prošle godine stotine fašista na javnom okupljanju „mjerilo kuruzu“. Prošli su nekažnjeno, jer ipak vladajuća Braća Italije (26 posto glasova na izborima 2022.) doslovce imaju korijenje u Mussolinijevom režimu. Gore ili bolje, na koncu je svejedno. Politika koju naoko centristička Europa vodi, od uništavanja socijalne države u Francuskoj, preko potapanja brodova s izbjeglicama u Grčkoj, do svesrdne podrške genocida u Gazi gotovo svih članica EU, samo je malo umjerenija od Trumpovog eksplicitnijeg oblika.
Fašizmu, čini se, nikako da odzvoni.
“Mislim da treba uzeti ozbiljno Horkheimerovu maksimu iz 1939. da onaj koji ne želi govoriti o kapitalizmu treba da šuti o fašizmu”, u razgovoru za H-Alter tvrdi filozof Boris Buden.
“Uslijed pretjeranog ulaganja u fiksni kapital, dakle u sredstva za proizvodnju, njemačka je industrijska roba zbog previsokih cijena izgubila konkurentnost na svjetskom tržištu. Hitler je obećavao ne samo intenzivno državno ulaganje u industriju s ciljem remilitarizacije, nego i kršenje otpora radničke klase, odnosno zauzdavanje sindikata. Siemens, koji je predvodio elektro industriju, dugo se opirao sporazumu s Hitlerom, jer se bojao gubitka pozicije na svjetskom tržištu, ali kada je napokon popustio, nije više bilo prepreke za dolazak Hitlera na vlast”, govori nam Buden priupitan o ekonomskim uvjetima za nastanak fašizma.
Antikapitalistički teoretičari poput Maxa Horkheimera postuliraju da neizbježnost akumulacije bogatstva u tržišnoj ekonomiji nužno stvara psiho-socijalne uvjete povoljne za rast autoritarnih i vještačkih ideologija poput fašizma. Neki, poput Clare Zetkin, u fašizmu vide obrambeni mehanizam kapitalizma. Logika tržišta zahtijeva neprestani rast profita do kojeg se najlakše dolazi rušenjem radničkih prava i kvalitete proizvoda, čime se stvara masovno nezadovoljstvo. Kako je ovo nezadovoljstvo nepovoljno za rast profita, revolucionarni se naboj mora ciljano preusmjeriti iz antikapitalističkih pokreta u kontroliranu, samo naizgled radikalnu opoziciju, odnosno fašizam.
Nije na odmet podsjetiti niti to da je upravo Benito Mussolini definirao fašizam kao stapanje države i korporativne moći, niti da je prvi koncentracijski logor u Njemačkoj bio rezerviran za ljevičare. Kako god okrenuli, fašizam i ekonomija otpočetka imaju neraskidivu sponu, a ona se u sve češćim krizama i sve gorim uvjetima života na Zapadu ponovno nazire.
“Fašizam je postao psovka koja se istresa na sve i svašta i svjedoči manje o stvarnom karakteru pojave na koju se adresira, a više o bespomoćnoj frustraciji psovača. A ta se bespomoćnost odnosi danas na sve dublju krizu suvremenog neoliberalnog kapitalizma. Zato fašizam nije mogao biti jednom zauvijek poražen 1945., jer je on imanentan političkoj logici kapitalističke krize”, naglašava Buden, no također ističe kako je zbog prekomjerne uporabe pojma došlo do inflacije njegova značenja.
Sličnog je stava, u pogledu inflatornog korištenja termina, i povjesničar Lovro Kralj s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Rijeci. On smatra da trebamo opreznije koristiti pojam: „Danas se u javnosti i svakodnevnoj upotrebi fašističkim nazivaju bilo koje politike i ponašanja koje nam moralno ne odgovaraju. Međutim, toliko širokom upotrebom termina gubi se bilo kakva analitička vrijednost tog koncepta osim toga da označava moralnu kondemnaciju.“
Ni danas, zapravo, (stručna) javnost nije suglasna niti oko definicije fašizma – radi li se o epohalnom fenomenu međuraća u kojemu desničarski ekstremisti na ulicama provode nasilje pod vodstvom karizmatskog vođe, ili nečemu što preživljava u različitim oblicima do danas.
“Možemo li zamisliti fašizam bez paravojnih organizacija i njihovog nasilja, možemo li ga zamisliti bez fokusa na jednog karizmatskog vođu i je li fašizam ograničen samo na jednu epohu (do 1945.) i sve nakon toga trebamo nazivati nekim drugim imenom?“, pita se Kralj.
Onoga što danas olako prokazujemo fašističkim, govori nam Kralj – a u pitanju je radikalna europska desnica i „suvremeni etno-populizam“ – razlikuje se međusobno u nekim aspektima, a u nekima međusobno sliče. „Neprijateljstvo prema liberalnom ustavnom poretku, erozije institucija, pozivi za diskriminacijom i deportacijama Drugih“ s jedne strane. „Nedostatak paravojnih organizacija i nasilja, kao i pozivi za uvođenjem jednostranačja“ s druge.
„Još važnije, većina radikalno desnih pokreta i stranaka ne nudi jasnu političku utopiju koju želi stvoriti, nedostaje poziv na antropološku revoluciju ili potpuno prekrajanje političkog sustava. Time nikako ne želimo reći da su trenutni pokreti manje opasni, ili da ne mogu uzrokovati ogromnu količinu štete. Ono što tvrdimo je da se radi o drugačijem tipu ideologije koji je vođen drugačijim ciljevima“, kaže Kralj.
Da stvar ne smatra tako jednostavnom, ističe i Buden: „Ne mislim da postoji predložak u smislu nekog povijesnog originala koji se danas na ovaj ili onaj način kopira, pa su, recimo, današnji talijanski neofašisti soft kopija Mussolinijevog fašizma. Prije će biti da je u pravu bio Rastko Močnik koji je svojedobno korigirao naše pitanje o fašizmu. Nije riječ o tome ima li ga ili nema, nego koliko ga je. A sve ga je više, upravo sada kada je kapitalistička globalizacija ušla u terminalnu krizu i kada nam se čitav neoliberalni projekt raspada pred očima.“
Povjesničar Lovro Kralj, s druge strane, ekonomskim uvjetima pretpostavlja uvjete društvene krize u kojoj se, po njemu, današnji svijet već nalazi: “Trenutni uvjeti u kojima dolazi do erozije povjerenja u politički sustav poput propitivanja je li (liberalni) ustavni poredak prepreka za apsolutnu vladavinu demokratske većine, propitivanja temeljnih činjenica i gubitka povjerenja u medije, ali i dramatično povećanje vjerovanja u teorije urote je svakako plodno tlo za kreiranje budućih ekstremističkih pokreta poput fašizma.”
Tendencije vrlog novog Zapadnog svijeta, utemeljenog, znakovito, na antifašističkom konsenzusu, kojima svakodnevno svjedočimo, prema tome ne ulijevaju povjerenje da svijet nije bliži scenariju u kojem fašizam opstaje.
Buden zrcali ovaj stav. Kaže da ga, iako su povijesni primjeri dobri samo analogije radi, hvata nelagoda kada sluša o remilitarizaciji Njemačke, “…o stotinu milijardi eura kojima se država zadužuje da bi financirala ponovno naoružavanje, i o rastu dionica Rheinmetala, koji proizvodi tenkove, od preko 500 posto – dok je njemačka automobilska industrija izgubila konkurentnost na svjetskom tržištu uslijed nepopravljivog tehnološkog zaostajanja za Kinom. I hvata me strah kada slušam njemačku liberalno demokratsku političku elitu kako poziva na oružje jer se napad Rusije na Europu i NATO očekuje u roku od par sljedećih godina, dok istodobno stručne institucije koje se bave proučavanjem rata procjenjuju da Rusija ovim tempom kojim vodi rat u Ukrajini treba između 80 i 200 godina da zauzme čitavu zemlju. Upravo u zijevu tog tako očiglednog proturječja fašizam ponovo dolazi do riječi.”
Nigdje se taj zijev ne očitava više, nego u službenom stavu većine zapadnoeuropskih zemalja prema antifašizmu. Elita liberalne političke scene nastoji zamagliti razlike između fašizma i komunizma, inherentnog neprijatelja i odlučnog protivnika fašizmu od samih početaka.
Stoga, nije na odmet zapitati se, nije li onaj antifašistički konsenzus, u međuvremenu p/ostao primarno antikomunističkim. Europa dijeli ovaj stav sa svojim fašističkim prethodnicima. Sjetimo se, kad bi fašisti došli na vlast, prvi na meti bili bi ljevičari, primarno komunisti i sindikati.
Upravo su zato onomad u antifašistički folklor ušli ispovjedni stihovi njemačkog pastora Martina Niemöllera: „Kada su nacisti došli po komuniste / ja sam šutio / jer nisam bio komunist.“ I tako dalje.
Inherentna suprotnost onome što je predstavljao fašizam oličena je i u tome da je prva uistinu antifašistička fronta oformljena daleko prije rata, i to u politici Narodne fronte iz tridesetih godina prošlog stoljeća, ideje proizašle od strane krovne komunističke fronte koja je i sama odlučila staviti ideologiju po strani u svrhu zajedničkog nazivnika – borbe protiv rastućeg fašizma. Španjolski građanski rat predstavljao je prvo bojno polje u tom pogledu.
U današnjim prilikama, Buden ne vidi ljevicu koja bi bila dovoljno kuražna suprotstaviti se na načine kako je to činila prije stotinjak godina: „Da li u to spada, recimo, europska socijaldemokracija koja je već odavno otišla svojim trećim putom u neoliberalizam? Jesu li to na primjer europski Zeleni, ratni huškači koji podržavaju remilitarizaciju Europe i genocid u Gazi, a islamističku vlast u Siriji nagrađuju milijunima dolara, kao njemačka ministrica vanjskih poslova iz stranke Zelenih, Annalena Baerbock, i to upravo u trenutku kada ta vlast vrši pokolje nad Alevitima? Je li to Možemo! koji s njima sjedi u Europskom parlamentu“, pita se Buden. „Ne mogu ne razumjeti one kojima popuste živci pa tu takozvanu ljevicu nazivaju fašistima.“
Štoviše, komunizam je, nizom rezolucija i odluka, proglašen istovjetnim zlu fašizma, a ona krunska odluka, Važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“ donesena je 2019. godine.
„Izjednačavanje fašizma s komunizmom službena je politika Europske unije. U Europskom parlamentu podržale su je u svim rezolucijama sve vodeće stranke uključujući i europske Zelene“, komentira Boris Buden.
Posredstvom centra, periferna Hrvatska ne može, u tom smislu, pravedno valorizirati ovdašnju partizansku borbu, antifašističkiju po udjelu društva uključenog u borbu, ali i palim žrtvama. S crvenim zvijezdama na čelima, hrvatski su i jugoslavenski partizani, uz građanski međuetnički rat i beskompromisni sukob s okupatorom, vodili i ideološku borbu – doduše, s taktičkim uzmicanjima u odnosu na globalni tijek rata – s idejom radikalno drugačijeg društva, predvođeni Komunističkom partijom.
„U tom kontekstu treba shvatiti nemogućnost da se jugoslavenski partizanski pokret integrira u ono što se zove europski antifašizam. Budući da su komunisti koji su predvodili antifašističku borbu u Jugoslaviji ustvari bili fašisti, čitav taj partizanski rat od 41. do 45. bio je jedna velika zabuna. Umjesto da se zbratime s ustašama i četnicima, kao i svim ostalim fašističkim snagama na području bivše Jugoslavije, partizani su se borili s njima na život i smrt. To im današnja Europa neće oprostiti“, nastavlja Buden.
Pritom se referira na olakotno zaboravljenu činjenicu da su sve današnje članice EU-a u Drugom svjetskom ratu na ovaj ili onaj način bile fašističke, ili makar posredovane kvislinškim fašističkim režimima, u ratu protiv Sovjetskog Saveza ujedinjene u, kako kaže Buden „velikoj fašističkoj internacionali“.
„U tomu je, da se ne zaboravi, sudjelovala i naša ustaška malenkost, i to pod Staljingradom, naravno, ne u ime velike Njemačke, nego u ime europske civilizacije, a protiv azijatskog boljševizma. Utoliko u europskoj kulturi sjećanja nema i ne može biti mjesta za jugoslavenske partizane“, kaže Buden. „A komu to pogoduje, prosudite sami.“
Ipak je na našim prostorima fokus promijenjen i prije europskih rezolucija, usidren u sigurnu luku dopuštenog razgovora o pobjedi nad fašizmom prije osamdeset godina. U nekom uvrnutom smislu, možda je i poštenije to što od Vlade Republike Hrvatske ne nalazimo niti jednu najavu komemoracije velike godišnjice pobjede nad fašizmom. Daleko štetnije je što se takvi oblici zaborava i relativizacije prelijevaju u školske klupe.
„U vještom manevru kreatora obrazovnih politika u predstojećoj reformi strukovnih škola satnica povijesti se smanjuje, ali se vješto stavlja smokvin list naglaskom na poučavanje samo nacionalne povijesti. Uz to će učenici strukovnih škola o partizanskom otporu fašizmu učiti u istom satu sa zločinima poraća. Namjera je sasvim vidljiva i jasna“, kaže Miljenko Hajdarović, nastavnik povijesti s dvadesetogodišnjeg radnog staža u školama. On nam potvrđuje da antifašizam doduše i jest jedna od 18 obveznih tema koje profesori moraju obraditi u školskoj godini.
Ali, direktiva maltene tu i staje, govori nam dalje, budući da naglasak ipak ostaje na inicijativi profesora, zbog čega sugovornik ima razloga za pomisliti da se „u školama najčešće ne ide dublje od razvrstavanja vojski na jednu ili drugu stranu“. Satnica je za svaku mala, a tema antifašizma zapravo nalaže obradu cijele priče o Drugom svjetskom ratu. Više puta u svojim odgovorima Hajdarović ističe problem satnice, da „učitelji nemaju dovoljno vremena postepeno i dubinski pristupiti tim temama“, pogotovo u zadanim okvirima predviđenog kurikuluma.
„Svaka reforma posljednjih desetljeća samo dodaje sadržaje na već postojeće, a ništa se ne briše od prethodnih. […] Brojni pojedinci, inicijative i organizacije daju osvrte i svoja mišljenja o udžbenicima povijesti kontinuirano posljednja tri desetljeća. Tu se uglavnom radilo o usmjeravanju pažnje na vrlo specifične dijelove nacionalne povijesti o kojima pojedinci i društvo imaju poseban interes. Nacionalni mitovi o kralju Tomislavu, tzv. otporu Zrinskih i Frankopana, zlim partizanima koji su ubijali Hrvate i o čistoći usklika ZDS nadvladali su pasivnost povjesničara, historiografske zajednice i učitelja povijesti“, zaključuje Hajdarović.
Postepeno odstranjenje povijesti iz određenih školskih programa u srednjoj školi s jedne strane, i pretrpavanje kurikuluma s druge strane, čine nam se, kao dobar lijek za istiskivanje pitanja teme iz razgovora s najmlađima.
Ostaje pitanje tko će se svega toga sjećati na, recimo, stotu obljetnicu kraja rata u Europi. Hoće li uopće biti nekoga tko će se toga moći sjetiti?
Streloviti porast zla, impotentna “ljevica”, ideološke sanacije nasljeđa antifašizma i brisanje povijesti – evo nas u dobu dekorativnog antifašizma. A svako antifašističko slavlje, bez hvatanja ukoštac sa strukturalnim problemima u kojima nastaje fašizam, disonantni je karneval ne pretjerano vrijedan pohođenja.
Kakva nas onda budućnost čeka?
„Na međunarodnom planu dolazi do raspadanja sustava koji poznajemo posljednjih osamdeset godina, dolazi do propadanja unipolarnog sustava, ali i erozije postojećih vrijednosti. Velik broj znanstvenika i intelektualaca stoga se pita živimo li u novom međuratnom periodu, i to pitanje je u potpunosti opravdano“, zaključuje Lovro Kralj.
“U kontekstu nemoći aktualnih političkih elita da zaustave ratove i odlučno se razračunaju s globalnim zatopljenjem, možda je fašizam preblaga riječ za katastrofu koja nam prijeti“, optimističniji je Boris Buden.
