Atlas intimnog grada: Suvremena Šalata oblikovana je prema vizionarskim idejama pojedinaca, arhitekata i sportaša, ali i željama i potrebama Zagrepčana koje je gradska uprava znala prepoznati, vrednovati i realizirati. Uspjela je udomiti obje vizije i pri tome se uklopiti u prirodni krajolik na način kao da je oduvijek ovdje bila i kao da će zauvijek ovdje ostati, nenametljivo tiha, ali spektakularna.
Nikad nisam skočila sa skakaonice uz bazen na Šalati. Ondje se skače od 1948. Već skoro osamdeset godina. Ja imam četrdeset i sedam.
Kako za mene, tako i za Šalatu, gradska priča o tom mjestu ne započinje skokom i bazenom, već teniskim terenom. Moj deda je igrao tenis, moj tata je igrao tenis, a mene su još prije osnovne škole upisali u školu tenisa. Stanovali smo u Vlaškoj pa je bilo i blizu. Na Šalati se tenis igrao još od tridesetih godina prošlog stoljeća. Upravo je prvi tamošnji izgrađeni teniski teren značio i rođenje sportskog duha tog danas po sportu poznatog zagrebačkog brijega. Prije toga se na brežuljku, točnije visoravni smještenoj tridesetak metara iznad samog središta grada, sadilo povrće i salata. Sva sreća, uz sadnice salate i nekoliko predimenzioniranih zgrada koje su načele netaknutu prirodu visoravni, od tridesetih godina 20. stoljeća, pa sve do danas zadržan je sportsko rekreativni karakter mjesta nekad zvanog i “Široki brijeg”.
Vizija budućeg sportsko rekreacijskog centra Šalata kakvog ga danas znamo potekla je od nekoliko osoba. Dobre stvari i inače najčešće ovise o nevjerojatno malom broju pojedinaca. Drago Ibler, arhitekt, 1925. godine javno je kritizirao urbanizaciju Šalate uspoređujući izgrađene bolničke zgrade medicinskog fakulteta s velikim “kamenim panjevima” koji “stoje tu izgubljeni i zaboravljeni, pa žalimo i njih i brijeg”, da su “suviše visoke i moćne” te da “pritišću” Šalatu. Drago Čop, teniski entuzijast, 1926. godine vođen vlastitom vizijom podigao je hipoteku na kuću kako bi od Grada, vlasnika zemljišta na Šalati, dobio dozvolu za izgradnju teniskog igrališta.
Franjo Bahovec, arhitekt i tenisač amater, iskoristio je tri prirodno oblikovane terase visoravni da kroz svoj višegodišnji projekt, od 1939. do 1971. godine tamo smjesti sportske sadržaje. Na najnižu terasu smjestio je mali bazen i središnji teniski stadion tj. današnje klizalište, pet metara iznad nje plivalište sa skakaonicom i teniskim terenima na zapadnoj strani, a na najvišoj sjevernoj je terasi nešto kasnije izgrađen novi središnji teniski stadion, centre-court. Povod ovom arhitektonsko-urbanističkom zanosu bila je vijest da je reprezentacija Jugoslavije 1936. godine ušla u finale Davis Cupa. Jugoslavija je 1939. godine postala i prvak Europe u tenisu, mečom odigranim upravo na Šalati.
Mjerilo tog sportskog centra je prilično karakteristično za Zagreb: nije premali, ni prevelik. Iako su sport i sportska natjecanja od početka važni dio povijesti brežuljka, paralelno se razvija i kao društveni prostor otvoren za različite upotrebe, ne samo sportske. U jednom je trenutku središnji teniski teren postao klizalište, a natjecateljski bazen javno kupalište. Navečer su se održavale projekcije filmova, glazbene i plesne večeri. Kompleks je značajno uređen povodom Univerzijade, a od onda pomalo zapušten, ali živ. Danas se uz sport, sporadično održavaju koncerti, a publiku imaju i nezaobilazni kafići. Šalata je, malo po malo, postala nezamjenjivo mjesto gradske svakodnevice, zelena oaza otvorena svima. Smještena u elitnom rezidencijalnom dijelu Zagreba, zadržala je humani prostor u kojem se osjeća ugodno, sigurno i na dohvat ruke.
Suvremena Šalata oblikovana je prema vizionarskim idejama pojedinaca, arhitekata i sportaša, ali i željama i potrebama Zagrepčana koje je gradska uprava znala prepoznati, vrednovati i realizirati. Uspjela je udomiti obje vizije i pri tome se uklopiti u prirodni krajolik na način kao da je oduvijek ovdje bila i kao da će zauvijek ovdje ostati, nenametljivo tiha, ali spektakularna.
Često dok svladavam nadmorsku visinu Schlosserovim stubama – a njih je 168 – na već za zagrebačka ljeta uobičajenih oko trideset i pet stupnjeva u hladu, razmišljam kako bazen na Šalati nije određen samo prostorom, geografskom širinom i visinom, određen je i jedinicom vremena. Otvaranjem vremenskog prozora koji zovemo ljeto, tromjesečno razdoblje u godini kada bazen radi, nudi se i mogućnost za neki drugi, paralelni život u kojem je sve moguće. Na vrhuncu sezone ljudi je najmanje pa i inače nikad krcati bazeni u sjeni elegantne, moderne, skakaonice – koja me uvijek podsjeća na ljeto – prizivaju gradski spleen svojstven lakoći tog doba godine. Na trenutak pogled na stvari mi postaje jasniji i lakši, a život bolji.
Na bazenski plato ulazim vruća i znojna, uzimam “Ledo” suncobran, ako je još koji ostao slobodan, i zauzimam mjesto na toplim betonskim tribinama. Neko vrijeme samo sjedim i gledam kupače kako plivaju i sportaše kako skaču. Zajedno su u istom bazenu. Pogled mi seže preko bazenske školjke na istočni rub platoa gdje je prema Bahovčevom projektu trebao biti veliki trijem koji bi služio kao zaklon od sunca s pogledom na cijeli Zagreb. I dok mi se otkucaji srca vraćaju u normalu, zahvaljujući povjetarcu s Medvednice i umirujućem zvuku udaraca teniskih loptica koji dopire sa skrivenih teniskih terena negdje u pozadini, pogled mi se vraća na skakaonicu s koje nisam nikad skočila.
I sve mi se više čini da magija ne nastaje skokom u dubinu, već pogledom u daljinu.
Tekst je dio Atlasa intimnog grada koji se bavi poviješću Zagreba kroz gradske točke izboru autora_ica tekstova. Kratke eseje prate fotografije Sanjina Kaštelana. Urednik temata je Saša Šimpraga.
Temat nastaje u sklopu projekta Zagreb, volim te koji provode Institut Tomislav Gotovac i Centar za likovni odgoj Grada Zagreba, a podržan je od Grada Zagreba u sklopu javnog poziva Kultura i umjetnost u zajednici. Autori projekta su Darko Šimičić i Saša Šimpraga.
