Četvrti tekst iz serijala “Zagreb, volim te”: Nevjerojatna je činjenica da je u Haulikovom ljetnikovcu već desetljećima smješten jedan od zavoda studija krajobrazne arhitekture pri Agronomskom fakultetu, i da to nije potaknulo baš nikakav odnos prema povijesnom vrtu, makar u segmentima gdje je to i sad moguće.
“Brodski motor u daljini širi obzor ljetne noći. I radost i tuga rastu u povećalu rose. Iako zapravo ne znamo, ipak naslućujemo: naš život ima brod blizanac koji plovi u potpuno drugom smjeru. Dok sunce gori iza otočja.”
Tomas Tranströmer, Plava kuća (iz Divlji trg), 1983.
Službeni obuhvat najstarijeg zagrebačkog parka, Maksimira, bitno je veći od stvarne površine koju park zauzima. Dobri dijelovi maksimirskog perivoja su s vremenom devastirani, ali ih dokumenti, s pravom, još tretiraju kao sastavne dijelove parka, valjda u nadi da će jednom opet biti dijelom perivoja. Sigurno je tek da konkretnih planova za neke od logičnih i potrebnih poteza proširenja parka na dijelove koji mu pripadaju za sad – nema.
Tako devastirani zapadni dio Maksimira, na prostoru tzv. megarotora uz Bukovačku i Oboj, služi za sve osim za ono što bi trebao i to unatoč tome što imovinski odnosi idu u prilog parka. Istočni je pak devastirani dio, uz ulicu Fakultetsko dobro, imovinski kompleksniji ali i veći, a odnosi se i na prostor nekadašnjeg maksimirskog majura organiziranog oko ljetnikovca koji je izgrađen za biskupa Jurja Haulika – osobe koja je odigrala značajnu ulogu u uređenju Maksimira. Haulik će kasnije dati izgraditi i novi, veći, ljetnikovac, u zapadnom dijelu parka.
Haulikova starija, mala, klasicistička visoka prizemnica smještena je na brežuljku u blizini potoka Blizneca. Danas u sklopu kampusa Agronomskog i Šumarskog fakulteta. Dovršena je 1840. godine po projektu austrijskog graditelja Franza Schüchta, koji je projektirao i npr. maksimirski vidikovac – koji je do danas jedna od najljepših zagrebačkih zgrada čije mjerilo nekako odražava Zagreb baš onakvim kakav je.
Slabo održavan, stari ljetnikovac sastoji se “od salona, radne i spavaće sobe, predsoblja te nekoliko manjih prostorija za poslugu.” Prema opisu iz 1869. godine, između ostaloga, saznajemo da se uz ljetnikovac nalazio i mali zidani staklenik s jednom ostakljenom stijenom i grijanjem, tragova čega danas više nema. Jedna od osobitosti bila je i u pod uzidana kada pokrivena parketima, što predstavlja rijetkost svog vremena. Sastavni dio ljetnikovca bio je i pripadajući vrt. Rijetki povijesni prikazi vrta uključuju onaj iz albuma “Park Jurja ves”, litografije Ivana Zachea iz 1853. godine, koja prikazuje skroman, ali prostran vrt sa skulpturom. Na razglednicama iz kasnijeg vremena još se može vidjeti skulptura, prikaz grupe djece, u tom dijelu vrta s južne strane objekta. Ostaci te skulpture čuvaju se u Muzeju grada Zagreba.
Realnost prostora oko ljetnikovca danas je zapunjena sporadičnim gospodarskim i supstandardnim zdanjima od kojih se neki nalaze doslovno na ključnom dijelu nekadašnjeg vrta koji je u Haulikovo vrijeme okruživalo i živo poljoprivredno gospodarstvo. Majur je uključivao štale, mljekaru, pčelinjak, pilanu, mlin, pa čak i svilaru. Pojedini objekti, koje koristi Agronomski fakultet, su obnovljeni, no obnova vrta ili neko novo smisleno krajobrazno rješenje izostaje, a prostor se dijelom koristi i kroz seriju improvizacija koje odražavaju potrebe parka, poput sportskih terena. Upravo sportske sadržaje moglo bi se značajnije uvesti, ponajviše u zapadnom devastiranom dijelu Maksimira i tako starom parku na primjerenim lokacijama i najbolje oblikovanje dati ono što mu nedostaje.
Nove se sadržaje može graditi i na onima koji su nekad značajnije bili prisutni, upravo kroz maksimirski majur. Naime, mnogi europski povijesni parkovi danas uvode urbanu poljoprivredu i stočarstvo kao dio ponude, a u zagrebačkom slučaju takva praksa bi se oslanjala na doslovnu praksu mjesta.
No, možda velike planove treba zamijeniti onima manjim i realnijim, a to je obnova segmenta povijesnog vrta. Jednom kad i ako dođe na red, taj drugi vrt vjerojatno će se oslanjati na onaj prvi, povijesni, kao pijan plota, no mogao bi uključivati i suvremene pomake. Demonstraciju kako se povijesni vrtovi prilagođavaju klimatskim i drugim izazovima. Nije uvijek dovoljno slijepo se držati faksimila, već uvažavajući prošlo ponuditi bolje.
Nevjerojatna je činjenica da je u ljetnikovcu već desetljećima smješten jedan od zavoda studija krajobrazne arhitekture pri Agronomskom fakultetu, i da to nije potaknulo baš nikakav odnos prema povijesnom vrtu, makar u segmentima gdje je to i sad moguće. Šteta je i da kampus oko oba fakulteta odavno ne funkcionira kao službeni i uređeni arboretum, iako ima preduvjete, i tako bolje povezuje i demonstrira odnos znanosti, obrazovanja, kulture i prirode.
Za 2027. godinu Ministarstvo kulture i medija RH naručilo je konzervatorska istraživanja Haulikovog ljetnikovca, što znači da bi koju godinu nakon toga možda mogla započeti i fizička obnova kuće koja, međutim, bez vrta nije kompletna. No, hoće li eventualna obnova ljetnikovca doista rezultirati i obnovom vrta, pa i smislenim proširenjem maksimirskog perivoja, ne ovisi samo o elaboratima i financijama, već i o promjeni perspektive, cilju prema kojem usmjerimo brod.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
Dosad objavljeno:
Četvrta fontana
Kineski Zagreb
