Treći tekst iz serijala “Zagreb, volim te”: Polemike oko smještaja središnje gradske tržnice baratale su s nekoliko lokacija u centru grada, a tržnica je ipak izgrađena na Dolcu 1930. Grad je time izgubio jedan od najpovjesnijih dijelova. Obnova Dolca bi trebala biti impuls za oblikovnu i sadržajnu nadogradnju koja bi izuzetnu lokaciju u najstrožem centru grada približila onome što bi čitav grad mogao biti.
“U nedjelju je sunce više sunce, a tišina više tišina nego u druge dane.”
Vladan Desnica, Proljeće Ivana Galeba
Dolac je jedno od onih mjesta kojima prolazi zagrebačka granica tišine. Onda kad vrevu tržnice zamijeni mir, i na svega nekoliko koraka od užurbanosti i žamora glavnog gradskog trga, nastupa praznina i spokoj. Sve sjevernije je slično. Granica grada bez ili s manje buke uglavnom prati topografiju i započinje tamo gdje se grad penje uzbrdo. Večernji Dolac ona je vrsta tišine koja je nadohvat, pa predstavlja i ulaz ili izlaz. Mjesto gdje stvari mogu odmah biti drugačije.
Paradoksalno, slučajna tišina došla je tek s izgradnjom tržnice koja je smještena u srcu starog kvarta Dolca koji je za te potrebe srušen. Grad je time izgubio jedan od najpovjesnijih dijelova. Polemike oko smještaja središnje gradske tržnice baratale su s nekoliko lokacija u centru grada, a tržnica je ipak izgrađena na Dolcu. Od kad 1930. godine otvorena, do danas, mimo nužnih prilagodbi, taj prostor nije ni završen kako je planirano niti prošao značajnije promjene, iako ih treba. Nakon recentnijeg urušavanja dijela stropa, tržnica je privremeno izmještena (pa se dijelom opet odvija na glavnom gradskom trgu), a objekt čeka obnovu. Prilika je to za sagledati mogućnosti prostora dalje od osnovne uloge tržnice i bliže polivalentnom javnom prostoru koji bi zadržao svoju prepoznatljivu ulogu, a nakon isteka radnoga vremena placa plato organizacijom i opremom tretirao kao svakodnevni trg.
Da bi se takav obrat uopće dogodio, potrebno je u startu promijeniti način razmišljanja koji je prihvatio da Dolac ne može biti ništa više nego tržnica, i umjesto institucionalnih paradigmi obnove placa zbog placa, obnova bi trebala biti impuls za oblikovnu i sadržajnu nadogradnja koja bi izuzetnu lokaciju u najstrožem centru grada približila onome što bi čitav grad mogao biti.
Prije nego je objekt zatvoren zbog sanacije, karakter (gornje) plohe Dolca bio je takav da je ujutro i rano popodne ploha tržnice bila ispunjena tezgama, dok je ostatak dana, nakon pranja (perač Dolca je sjajan posao), taj prostor bio prazan. U toj drugoj polovici dana atraktivnost više pribjegava vizurama u daljinu, poput malog spektakla koji nudi uski prolaz prema Kaptolu s pogledom na katedralu, ili onaj niz Splavnicu punu suncobrana i ljudima ispunjenom Trgu. Atraktivnost u određenoj mjeri ima i južna fronta plohe s izdignutim horizontom prema ulici Pod zidom. Najslabiji su odnosi trga prema sjeveru gdje ni organizacija prostora na razini komunalne opreme ne sugerira dubinu i kontinuitet, a upravo tu mogućnost ima. Dodatno je tragičan odnos prema Opatovini, ulici koja je gotovo u kazni. Možda promjene na Dolcu mogu potaknuti promjene i tamo.
Arhitektura dolačkog trga je, osobito sa zapadne strane, uglavnom konfekcijska. Odgovor je tadašnjih poduzetnika na priliku koja u realizaciji nije otišla dalje od jednoznačnog, iako je planiran bitno monumentalniji trg. Istovremeno, Dolac je jedna od onih točaka Zagreba gdje je raskorak između planova i stvarnosti koja je iznjedrila (samo) plac najprisutniji, ali i zaboravljen.
U gotovo stotinu godina modernog Dolca promijenili su se standardi i tržnica i grada, samo je Dolac ostao više manje isti i nedovršen. Ovdje to nije prednost, već nemoć. Da je promjena moguća ukazuje već i dnevni ritam placa. Svakodnevna transformacija Dolca uključuje niz rituala i prilagodbi. Primjerice, mijenjaju se boje, ili jutarnju buku tržnice zamjenjuje ta nevjerojatna tišina. Same po sebi, sve su to prednosti, a mogle bi biti organizirane na način da vreva bliže tramvaju, na svega nekoliko koraka sjevernije, dobije alternativu s novim popodnevnim i večernjim trgom. Dolac kao trg može privući oblikovanjem, sadržajem i atmosferom. Nužnim osnaživanjem nosivosti plohe i npr. već samo montažnim polivalentnim igralištem u ljetnim mjesecima, ponudilo bi se više nego što prostor nudi sad, a da se pritom ne ulazi u zamku preopterećenosti i prekomjernog dizajna.
Recentniji primjer nadogradnje je tjedni večernji sajam knjiga koji se održavao jednu sezonu 2022. godine na gornjoj plohi Dolca četvrtkom u popodnevnim i večernjim satima. Unatoč tome što se nekomercijalni sadržaj kulture na placu pokazao uspješnim, nije nastavljen zbog inercije Tržnica. Plohu dobro ispunjavaju i sporadična slična, komercijalna, gastronomska događanja, no sve to nije i ne može biti zamjena za svakodnevni trg koji treba implicirati programom, oblikovanjem, organizacijom i upravljanjem.
Budućnost tržnica je općenito izazovna, pa je i to jedan od argumenata za šire sagledavanje plohe koja već sugerira svoju ulogu trga. Iako bi buduća centralna gradska tržnica, s tzv. Food Marketom, možda mogla biti na Gredelju, Dolac će vjerojatno uvijek zadržati neki tip placa. Onoga koji u budućnosti može biti na svom trgu.
S izgradnjom te središnje zagrebačke tržnice na mjestu gdje je danas puno je više izgubljeno nego se dobilo, a aktualne i buduće transformacije samo to dodatno potvrđuju. Ista je stvar, koju je vrijeme potvrdilo, npr. s rušenjem zapadnog bedema katedralne tvrđe s Bakačevom kulom. Točke i trga koji do danas nisu postulirani i čija je budućnost odavno bez planova. Ranije obnove Dolca, prepuštene Tržnicama, pokazale su se kao banalne i bez ikakvih spomena vrijednih ambicija i iskoraka koji bi prostoru dali dodatnu ulogu. Takav bi pristup s obnovom valjalo izbjeći i od Dolca konačno (i ponovo) očekivati više od placa. Tome u prilog ide i sama povijest neostvarenih planova za to mjesto.
Kad je riječ o javnim prostorima grada, ništa u Zagrebu našega vremena ne ide brzo, često ni kvalitetno. Možda je nadolazeća 100. obljetnica Dolca (2030.) dovoljno daleko da ponudi nešto više od asfaltne plohe. Možda čak i da bude dobro.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
