Šesti nastavak serijala “Zagreb, volim te”: Mnogi dijelovi grada deficitarni su umjetnošću u javnom prostru. Oslanjajući se na vlastitu prošlost, Zagreb bi ponovo mogao pokrenuti neki tip institucionalne inovacije. Vrijeme ratnika i svetaca u Hrvatskoj ni nakon više od trideset godina torture još nije gotovo, i kao više ili manje dominantnom trendu treba mu se odupirati.
Sramežljiva, vjerojatno nerealna, medijska najava da bi se Teslin spomenik mogao vratiti iz Masarykove na Bijeničku, gdje mu je mjesto, veže se uz moguću transformaciju dijela donjogradske pješačke zone iz one koja je danas privremeno slabo uređena i loše organizirana u reprezentativniju. Pritom, pješački dio Masarykove, dio buduće promenade od HNK do Zrinjevca, svoj središnji dio ima na križanju s Preradovićevom – točki koja već ima i treba imati još bolju skulpturu.
S boljom organizacijom i oblikovanjem, tamošnje proširenje ulice moglo bi bolje funkcionirati kao mali trg, a skulptura tu ulogu naglasiti. Za razliku od Teslina spomenika koji nije nastao za lokaciju na kojoj se sad nalazi, tj. tamo je premješten, neka nova skulptura polazište bi mogla imati upravo u lokaciji koja je trenutno nepotrebno opterećena serijom improvizacija kojima je zajedničko da zagušuju i ne gledaju perspektive piazzete.
Jednako, čitav je niz lokacija po gradu koje bi vjerojatno bile bolje da sadrže i neki tip umjetnosti, a javna skulptura jedna je od opcija. Godinama zabranjeni Markov trg svojevremeno je imao javnu skulpturu. Marijin stup bio je i prvi zagrebački javni spomenik. Licem okrenut prema Kamenitoj, tada glavnoj, ulici. Uklonjen je 1869. godine zbog dotrajalosti. Povod je bio carski posjet za koju priliku je na mjestu stupa instaliran mali svečani vodoskok. Jedna od glava koja je stajala u podnožju tog spomenika isprva je uzidana kao branik na zgradi na uglu Markovog trga i tadašnje Gospodske, danas Ćirilometodske (nekad i Ulice 23. X. 1847. nazvane po danu kad je, na prijedlog Ivana Kukuljevića Sakcinskog, hrvatski jezik postao službeni, a odluka izglasana u toj ulici). Kasnije je glava na istom uglu podignuta i prisvojena danas figurira kao jedan do dva zagrebačka spomenika Matiji Gupcu.
Bizarno i bahato zatvorenom povijesnom Trgu sv. Marka, sjedištu ustanova predstavničke demokracije, svakako treba vratiti ulogu slobodnog trga, s tim i nekakvu elementarnu komunalnu opremu koje danas nema, a taj trg osim lokacije za prosvjede može biti i točka za društvenu kritiku kroz medij umjetnosti u javnom prostoru. No, umjesto trajne skulpture kakvu je nekad imao, upravo bi povijesni trg koji je sjedište političke prezentacije i moći mogao biti odlično mjesto za smjenjivanje različitih umjetničkih instalacija, skulptura i sličnog, a koje bi tematski mogle ciljati teme koje traže vidljivost i društveni angažman.
Pogodne za javne skulpture lokacije su i u Donjem gradu, primjerice jugozapadni ugao Savske i Kršnjavoga – gdje nije teško zamisliti neku posvetu npr. Federicu Garciji Lorci (kojem je 2002. godine ukinuto ime zagrebačkog parka – rijetkog pokazatelja metropolitanskog karaktera grada). Nešto tipa Kožarićevog Uzleta, odnosno nekakvu vertikalu na malom asfaltnom platou na uglu Kršnjavoga i Jukićeve također bi dalo na svečanijem momentu ulaska u uži centar grada.
Mnogi dijelovi grada deficitarni su umjetnošću u javnom prostru. Trg Ivana Kukuljevića središnji je javni prostor izuzetnog urbanizma dijela Španskog. Prostor atipičnog trga uglavnom je pod krošnjama i uz koncentraciju ugostiteljskih i uslužnih lokala. Sadrži i veliko dječje igralište, a na južnom dijelu veliku praznu opločenu plohu koja je dobro mjesto za skulpturu.
U naselju Sloboština sve su javne površine nazvane po matematičarima, a križanje glavnih pješačkih ulica idealno je mjesto za još jednu skulpturu. Umjesto nekome, možda posvećenu matematici.
Spomenute lokacije tek ilustriraju mogućnosti. S druge strane reprezentacija trajne javne skulpture u Zagrebu od neovisnosti nije posebno dobra i poticajna, mjestimično katastrofalna, s uvijek prisutnim iznimkama. Jedna je, primjerice, recentnija: instalacija Neli Ružić na Glavnom kolodvoru 2023. godine u produkciji Umjetničkog paviljona.
Oslanjajući se na vlastitu prošlost, Zagreb bi ponovo mogao pokrenuti neki tip institucionalne inovacije i modela, kao što je to svojevremeno bila Sekcija Prijedlog Zagrebačkog salona, putem koje je grad dobio niz dobrih realizacija, pa i neke od svojih popularnijih javnih plastika, poput Kožarićevog Matoša ili od izgradnje za park sačuvanu livadu na Trgu Anje Man što je upravo kroz sekciju Prijedlog predložila Vera Šimek Petrinjak. Takav institucionalno vođeni, ne samo podržani, program osigurao bi kontinuitet prisutnosti novo produciranih radova u javnom prostoru, pa i bio dobra podrška nekima od ranije spomenutih lokacija i prijedloga. Možda bi točke poput Markovog trga mogle biti i polazišne za takav tip eksperimenta. Poticaj da se trg opet otvori.
Svojevremene inicijative za nekakvu gradsku zakladu ili program za umjetnost u javnom prostoru idu u tom smjeru promišljanja, obogaćivanja i nadogradnje te mogu iznjedriti odmak prema poticanju produkcije, a onda i prema kvaliteti, ne zaustavljajući se samo na skulpturi. Pritom potičući drugačije slike javnog prostora Zagreba i suvremenog umjetničkoga sadržaja koji definira ili utječe na grad.
Konačno, vrijeme ratnika i svetaca u Hrvatskoj ni nakon više od trideset godina torture još nije gotovo, i kao više ili manje dominantnom trendu treba mu se odupirati. Naime, takav odnos upisivanja vrijednosti, značenja i zauzimanja javnog prostora svakako ima alternative koje treba poticati i kroz individualna umjetnička djela po gradu i inovativne mreže podrške.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
Tekst je dio serijala „Zagreb, volim te“ i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije na temelju provedenoga Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama u okviru projekta poticanja novinarske izvrsnosti.
