U Hrvatskoj ne postoji nijedan aktivan postupak za zločine počinjene tijekom i nakon Oluje. Stagnacija i pad broja suđenja za ratne zločine traju još od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Istovremeno, nakon punih deset godina, nevladine organizacije dočekale su odluku Ustavnog suda RH kojom je utvrđeno da je zabrana održavanja antiratnog prosvjeda 2016. godine, uoči obilježavanja godišnjice vojne akcije Oluja, bila protivna Ustavu Republike Hrvatske i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Fotografija Franje Tuđmana na kojoj 5. kolovoza 1995. godine ljubi hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi danas predstavlja simbol vojne pobjede Hrvatske. Taj je datum 1996. postao državni praznik pod nazivom Dan domovinske zahvalnosti, od 2001. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, a od 2008. godine i Dan hrvatskih branitelja. Službeno se trajanje ove akcije vodi od 4. do 7. kolovoza 1995., no i nakon toga su se nastavile pojedine vojne i policijske aktivnosti na terenu. Tijekom i osobito nakon završetka operacije počinjeni su zločini nad dijelom preostalih srpskih civila te je došlo do opsežnog odlaska srpskog stanovništva iz Hrvatske. Ti su događaji bili predmet istraga i suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju kao i pred hrvatskim sudovima. Operacija “Oluja” je od samog početka u širem povijesnom kontekstu promatrana i kroz pitanja stradanja srpskih civila i sukobljenih sjećanja.
Poznato je i kako je prvi hrvatski predsjednik tog kolovoza otpravio hrvatske Srbe iz Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banije ironičnim “Neka im je sretan put!” (Karlovac, 26. kolovoza 1995.), a potom u Kninu pojasnio: “Nestali su za dva, tri dana kao da ih nikada nije ni bilo. Nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće.”
Prva optužnica Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) koja se odnosila na zločine nad srpskim civilima tijekom i nakon operacije je podignuta u ljeto 2001. godine protiv Ante Gotovine. Teretila ga je zločine nad srpskim civilnim stanovništvom protiv čovječnosti (progon, deportaciju, prisilno premještanje i druga nečovječna djela), te kršenja zakona i običaja ratovanja (ubojstva, pljačku, bezobzirno razaranje i dr.). Kasnije su u isti predmet uključeni Ivan Čermak i Mladen Markač. Taj je proces trajao deset godina do prvostupanjske presude 2011. godine Gotovini i Markaču, dok je Čermak bio oslobođen, a potom je Žalbeno vijeće ICTY-a 16. studenoga 2012. preinačilo presudu te pravomoćno oslobodilo Gotovinu i Markača svih optužbi. No oslobađajuća presuda nije značila da zločina nije bilo, nego da Tužiteljstvo nije dokazalo kaznenu odgovornost prema standardu potrebnom za kaznenu osudu. Žalbeno vijeće nije osporilo da su nakon Oluje počinjena pojedina ubojstva, paleži i pljačke, već je zaključilo da nije dokazano postojanje udruženog zločinačkog pothvata niti odgovornost optuženih prema navodima u optužnici.
Prve optužnice pred hrvatskim sudovima za zločine nad srpskim civilima tijekom i nakon Oluje pojavile su se 2001. godine prije haških optužnica, ali su se odnosile na pojedinačne događaje, a ne na zapovjednu odgovornost. Najraniji i najpoznatiji predmet bio je Gošić–Varivode protiv šestorice pripadnika Hrvatske vojske i specijalne policije zbog ubojstava srpskih civila u selima Gošić (27. kolovoza 1995.) i Varivode (28. rujna 1995.). Optužnica je obuhvatila ubojstva 16 srpskih civila (7 u Gošiću i 9 u Varivodama). U prvom postupku pred Županijskim sudom u Zadru optuženici su oslobođeni, a Vrhovni sud je ukinuo presudu zbog nedostataka optužnice i naložio novo suđenje. U ponovljenom postupku pred Županijskim sudom u Šibeniku optuženici su ponovno oslobođeni zbog nedostatka dokaza, a počinitelji do danas nisu pravomoćno osuđeni. Među prvim procesima je bio i onaj protiv pripadnika Antiterorističke jedinice Lučko zbog ubojstva šestero srpskih civila. Nakon dugotrajnog postupka svi optuženici su pravomoćno oslobođeni zbog nedostatka dokaza. Vodili su se i procesi protiv nižerangiranih pripadnika hrvatskih snaga za pojedina ubojstva, pljačke i zlostavljanja počinjena nakon Oluje (Prokljan i Mandići, Uzdolje, Komić, Kijani i drugi), no broj takvih pravomoćnih presuda relativno je malen u odnosu na broj prijavljenih kaznenih djela.
Prema podacima DORH-a evidentirano je 6.390 kaznenih prijava za kaznena djela počinjena tijekom i neposredno nakon Oluje (većina se odnosila na krađe, paleži i druga kaznena djela, a ne na ratne zločine). Za ratne zločine u vezi s Olujom pokrenuti su postupci protiv 10 pripadnika hrvatskih oružanih snaga (prema izvješću iz 2011.), a kasnije su otvoreni i dodatni predmeti. U vrijeme objave izvješća evidentirana su 24 slučaja ratnih zločina u kojima počinitelji nisu bili otkriveni.
Do valjanih popisa je teško doći, jer DORH u svojim statističkim izvješćima navodi da je nakon Oluje osuđen velik broj osoba za različita kaznena djela (pljačke, paleži, uništavanje imovine i druga djela), ali ne objavljuje jedinstveni popis imena niti za koja su točno djela osuđeni. Organizacije koje prate suđenja (npr. Documenta) stoga navode da su za ratne zločine nad srpskim civilima postojala samo tri glavna kaznena postupka, od kojih su samo Kijani i Prokljan i Mandići rezultirali osuđujućim presudama, dok je slučaj Grubori završio oslobađajućom presudom.
Kada govorimo o dokumentiranim ratnim zločinima, Hrvatski helsinški odbor (HHO) u izvješću iz 1999. dokumentirao je oko 400 ubijenih srpskih civila nakon Oluje te više stotina spaljenih sela i kuća. Documenta je kasnijim istraživanjima dokumentirala više desetaka mjesta zločina, ali to nisu zasebne pravne kvalifikacije nego dokumentirani događaji.
Sjećanje, pravosuđe i politika
Stoga svake godine Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću predstavlja Izvještaj o monitoringu kaznenih postupaka za kaznena djela ratnog zločina. Prema ovogodišnjem izvještaju, uoči obilježavanja i proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Hrvatskoj ne postoji niti jedan aktivan postupak koji se vodi za zločine počinjene tijekom i nakon “Oluje”. Godinama unazad nema nikakvih novih optužnica za počinjenje kaznenih djela prema etničkim Srbima.
Na ovogodišnjem predstavljanju je naglašeno kako broj sudskih postupaka za ratne zločine pada. “Evidentirali smo ukupno 33 kaznena postupka u fazi rasprave koji su u nadležnosti županijskih sudova u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu protiv 91 okrivljenika. Upozoravamo na drastičan pad broja prvostupanjskih postupaka pred sudovima u Republici Hrvatskoj. Od 2023. kad su provedena 64 kaznena postupka, broj se gotovo prepolovio”, rekla je Vesna Teršelič.
“Od 91 okrivljenika u kaznenim postupcima, jedan okrivljenik je bio pripadnik HVO-a, 3 okrivljenika pripadnici VP HV-a; 87 okrivljenika bili su pripadnici srpskih paravojnih i parapolicijskih snaga. Tijekom 2025. godine je samo jedan kazneni postupak vođen protiv pripadnika HVO, za kaznena djela ratnih zločina protiv ratnih zarobljenika počinjen na području Bosne i Hercegovine (zločin u Hrasnici kod Uskoplja). Jedan kazneni postupak vođen je protiv pripadnika Vojne policije HV za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, počinjen u zatvoru Kuline.”
Pad broja postupaka i nevoljkost oko pripreme izmjena i dopuna Zakona o civilnim stradalnicima iz Domovinskog rata (koji je donesen prije pet godina) ukazuje na sustavno zanemarivanje civilnih žrtava rata. Teršelič je i ove godine naglasila kako stagnacija i pad suđenja za ratne zločine traju sve od priključenja Hrvatske EU.
Ova konstatacija se uklapa u političke procese kroz koje je Hrvatska prolazila kroz ova tri desetljeća. Sve do 2013. godine kada je Hrvatska postala punopravna članica EU-a, hrvatske su vladajuće strukture barem donekle nastojale ukazivati na prateće zločine počinjene nad nehrvatima za vrijeme i nakon Domovinskog rata. Nakon Tuđmanove smrti i preuzimanja vlasti od strane tadašnje lijeve koalicije na čelu s Ivicom Račanom došlo je do intenziviranja suradnje s Haškim sudom, a započet je i veći broj domaćih istraga i optužnica za zločine počinjene tijekom i nakon Oluje. Istovremeno, to je mobiliziralo desne snage uz manje ili više vidljivu podršku HDZ-a. Račanova koalicija je potrajala tri godine do parlamentarnih izbora 2003., kada je na vlast ponovno došao HDZ na čelu s Ivom Sanaderom – između ostalog na krilima desničarske mobilizacije oko optužnice protiv Mirka Norca. Poznat je Sanaderov govor na splitskoj Rivi 11. veljače 2001. na skupu pod nazivom “Svi smo mi Mirko Norac”.
To je bila prva optužnica protiv visokog časnika Hrvatske vojske pred hrvatskim sudom. Teretilo ga se da je kao zapovjednik u Gospiću naredio ili sudjelovao u nezakonitim uhićenjima i ubojstvima srpskih civila tijekom listopada 1991. Suđenje je vođeno pred Županijskim sudom u Rijeci zbog sigurnosnih razloga. 24. ožujka 2003. osuđen je na 12 godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, a presudu je iste godine potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske. Nakon ponovnog dolaska HDZ-a na vlast, 2004. je podignuta još jedna optužnica protiv Norca – zbog zločina tijekom operacije Medački džep. Teretilo ga se za progon, ubojstva, pljačku i bezobzirno razaranje sela te zapovjednu odgovornost za zločine nad srpskim civilima i zarobljenicima.
Predmet je zajedno s predmetom Rahima Ademija, ustupljen hrvatskom pravosuđu kao prvi predmet koji je ICTY prepustio Hrvatskoj. Županijski sud u Zagrebu 2008. osudio je Norca na 7 godina zatvora, dok je Ademi oslobođen. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 2009. smanjio Norčevu kaznu na šest godina zatvora. Sanaderova je vlada u kontekstu približavanja EU naslijedila proces suradnje s ICTY-em koji je započela Račanova vlada. U tom razdoblju trajao je i postupak protiv Gotovine, Čermaka i Markača pred Haškim sudom. To je desetljeće do ulaska u EU obilježeno sukobom između zaštite nacionalnog narativa o Domovinskom ratu i zahtjeva za procesuiranjem pojedinačne odgovornosti za ratne zločine. Sanader je naizgled vješto manevrirao unutar tog sukoba. Na kraju mandata 2009. uveo je Hrvatsku u NATO, a 30. lipnja 2009. završeni su pregovori o ulasku u Europsku uniju, da bi se nenadano već sljedećeg dana 1. srpnja 2009. “zahvalio na suradnji”. Njegova je nasljednica Jadranka Kosor privela kraju taj proces i Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala punopravna članica EU-a. U vrijeme mandata Kosor bilježimo i da je 24. kolovoza 2010. kao tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović posjetio Grubore i Varivode gdje je položio vijenac te odao počast srpskim civilima ubijenima nakon operacije Oluja. Josipović je naglašavao da vojna pobjeda ne može biti opravdanje za zločine nad civilima. Njegovi potezi bili su dio šire politike pomirenja – u 2010. posjetio je i Ahmiće u BiH, gdje je odao počast bošnjačkim žrtvama zločina koji su počinile snage HVO-a, a te godine su i hrvatsko-srpski odnosi bilježili pokušaje približavanja i suočavanja s ratnim nasljeđem. 2011. dolazi do nove smjene vlasti, a vladu kao premijer preuzima Zoran Milanović na čelu tzv. Kukuriku koalicije.
Ustavni sud preusudio u korist antiratnih organizacija
Već na prvoj obljetnici Oluje netom nakon ulaska u EU 2013. godine, ali i na krilima oslobađajuće presude za Gotovinu i Markača, bilo je jasno da ulazimo u novu fazu relativiziranja i ignoriranja zločina počinjenih nad srpskim stanovništvom za vrijeme i nakon Oluje. Milanovićeva koalicija bila je na vlasti, ali očito spremna čvrsto stati na poziciju slavljenja vojne pobjede bez propitivanja. Na proslavi su uz državni vrh bili prisutni i oslobođeni generali Gotovina, Markač i Čermak koji su dočekani ovacijama. Oslobađajuća presuda za generale utvrdila je diskurs oslobađanja od svake odgovornosti, umjesto da bude poticaj za daljnje istraživanje pojedinačnih zločina i procesuiranje odgovornih.
Civilne organizacije iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine su 2014. godine u povodu devetnaeste godišnjice vojne operacije Oluja održale prvo zajedničko obilježavanje i na taj način odale počast žrtvama ove vojne operacije. Akcija je održana 4. kolovoza u Zagrebu, a 7. kolovoza 2014. u Sarajevu.
I ove su godine aktivistice i aktivisti stajali na Trgu Bana Jelačića s transparentima uz polusatnu šutnju za sve civilne žrtve i ukazale da su tokom akcije koju su sprovele hrvatske vojne snage počinjeni sistematski i rasprostranjeni zločini nad srpskim civilnim stanovništvom koji se u Hrvatskoj tretiraju kao obična ubojstva ili druga krivična djela, a ne kao ratni zločini.
“Poručujemo da nijedno društvo ne može graditi pravednu budućnost bez suočavanja s vlastitim zločinima i vlastitom odgovornošću i izražavamo suosjećanje sa svim žrtvama ratnih zločina počinjenih u naše ime, ali i zahtijevamo procesuiranje počinitelja tih zločina”, navodi se u izjavi koju je pročitala aktivistica Centra za žene žrtve rata – ROSA Nela Pamuković. “Umjesto utvrđivanja činjenica i preuzimanja odgovornosti, svjedočimo relativizaciji, prešućivanju i pretvaranju prošlosti u nacionalni mit. To produbljuje društvene podjele, potiče nacionalizam i stvara prostor za opravdavanje nasilja.”
Naglašeno je da su nevladine organizacije nakon punih deset godina dočekale odluku Ustavnog suda RH kojom je utvrđeno da je zabrana održavanja Antiratnog protesta 2016. godine uoči obilježavanja godišnjice vojne akcije “Oluja”, bila protivna Ustavu Republike Hrvatske i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, što predstavlja važnu pobjedu za slobodu javnog okupljanja i pravo na kritičko suočavanje s prošlošću.
Pozvale su građanstvo, političke aktere i medije da im se pridruže u borbi i upozorile na sve izraženiju militarizaciju društva, prihvaćanje ratne retorike u javnom prostoru te pristup sigurnosti koji se ponajprije temelji na jačanju vojnih kapaciteta. Kao jedan od pokazatelja takvog smjera navodi se ponovno uvođenje obveznog vojnog roka, uz ocjenu da se sve veći dio javnih sredstava usmjerava na obranu, umjesto na obrazovanje, zdravstvo, socijalnu skrb i druge javne potrebe.
Više o 13 godina protesta ovih organizacija povodom obilježavanja akcije “Oluja” možete pogledati u ovom videu.
