Štrajkom 20. studenoga hrvatski učenici i studenti pridružuju se mladima diljem Europe. Traže veća ulaganja u obrazovanje i studentski standard, više smještajnih kapaciteta te zaštitu studenata tijekom turističke sezone. Upozoravaju da vojsci nije mjesto u obrazovnim ustanovama i ističu potrebu za dostojanstvenim plaćama nastavnog i nenastavnog osoblja. Za H-Alter govore Ana Paulina Milardović iz Štrajka mladih, Nikola Vukobratović, novinar, povjesničar i sudionik studentskih blokada 2009. godine, te Gabrielle, aktivna sudionica i organizatorica prosvjeda u Francuskoj.
Nezadovoljstvo mladih pokrenulo je novi val prosvjeda diljem Europe. Značajan dio medijskog prostora zadnjih dana zauzimaju članci o štrajku mladih, a sve je krenulo s inicijativom International Youth Strike Against War. Prisjetimo se, inicijativa je okupila 12 studentskih i omladinskih organizacija iz osam europskih zemalja 14. lipnja na sastanku u Kölnu kada su se složili oko zajedničkog djelovanja protiv militarizma, odnosno novačenja i povećanja vojnih izdataka. Danas inicijativa okuplja mlade iz niza europskih država koji su najavili štrajkove i prosvjede za 20. studenog pod sloganom “Borba za našu budućnost, a ne za njihove ratove”, naglašavajući da mladi nemaju moć u donošenju odluka o svojoj budućnosti. I mladi u Hrvatskoj odlučili su se priključiti u sklopu inicijative Štrajk mladih koja na isti datum poziva na bojkot nastave i prosvjede u srednjim školama i fakultetima.
Militarizacija društva, manjkavost školstva i nepriuštivo stanovanje neki su od glavnih problema s kojim se suočavaju mladi u Europi, a koje ističe International Youth Strike u svom manifestu. Iako pokret zahvaća mnoge zemlje Europe koje se suočavaju sa sličnim problemima, zahtjevi se prilagođavaju konkretnim izazovima svake države.
U razgovoru s Anom Paulinom Milardović iz Štrajka mladih, saznali smo da je hrvatska inicijativa u kontaktu s internacionalnom, ali i kako imaju autonomiju djelovanja. Premda dijele isti datum te se koordiniraju po točkama zajedničkog manifesta, Milardović ističe kako je njihov program ipak prilagođen političkoj klimi u Hrvatskoj.
Iako nam daje do znanja kako su manifest i potpuna razrada zahtjeva još uvijek u nastajanju, inicijativa kao bitna polja djelovanja ističe stanovanje, troškove života, militarizaciju, javne usluge i ekologiju. Kao gorući problem i prvu točku u manifestu ističu upravo stambeno pitanje, naglašavajući kako Hrvatska ima među najnižim izdvajanjem za javno i socijalno stanovanje u Europskoj uniji.
Konkretni zahtjevi odnose se na njegovo povećanje, zaštitu studenata od izbacivanja iz studentskih domova i privatnih stanova tijekom turističkih sezona, širenje kapaciteta studentskog smještaja, kvalitetnije studentske obroke i drugo. Osim toga, traže hitno ukidanje obaveze služenja vojnog roka, prestanak oglašavanja vojske u obrazovnim ustanovama i generalno manje ulaganja u oružje i ratove, a veća u obrazovanje – uz tople obroke u srednjim školama, ističu važnost dostojanstvenih plaća za nastavno i nenastavno osoblje. U njihovim zahtjevima spominje se pozivanje vlasti na odgovornost vezano uz ekocid u Gospiću, kao i obustava akademske suradnje s Izraelom koji provodi genocid u Palestini. Detaljnija objašnjenja oko nekih zahtjeva mogu se naći i na njihovom Instagram profilu.
Na organiziranje štrajka u medijima i na društvenim mrežama od početka su pristizale brojne reakcije i upućene su mnoge kritike, rjeđe one konstruktivne. “Neutralni” mediji, “dobronamjerni” stručnjaci i anonimci s Reddita štrajk posprdno opisuju kao “Gen Z revoluciju” i “puko skupljanje lajkova”, dok istovremeno kritiziraju i manjak fokusa na lokalne specifičnosti i nedovoljnu artikuliranost zahtjeva. Premda se gore navedeni problemi, tako pojednostavljeni, mogu činiti kao puko nabrajanje bez konkretne vizije, članovima inicijative vrlo je jasno da iza njih stoji isti uzrok.
“Starije generacije su stvorile ovakav kapitalistički sustav i vode ratove u naše ime, a takav sustav je nama stvorio nepristupačno tržište rada, stambenu krizu, zatrovanu zemlju, nedostupno zdravstvo i uvođenje vojnog roka”, kaže Milardović. Kritiku kapitalističkog sustava ističe i međunarodna inicijativa koja smatra kako iskorištavanje radnika, klimatski slom i rat nisu propusti sustava, već sama bit kapitalizma. Ne radi se, dakle, o zasebnim problemima, već simptomima njegove globalne krize.
“Ako industrije oružja, vojni savezi, financijske institucije i korporacije koje se bave fosilnim gorivima djeluju preko granica, naš otpor mora činiti isto”, naglašava se u manifestu međunarodne inicijative. Sa stambenom krizom kao gorućim pitanjem koje ističe Štrajk mladi ne suočavaju se samo Hrvati. U Španjolskoj se pokrenuo val masovnih prosvjeda nakon slučaja deložacije starice Maricarmen, o kojem smo već pisali. Barcelona, Madrid, Pariz, Amsterdam i Dublin samo su neki od gradova koji se suočavaju s problemom manjka priuštivih i socijalnih stanova kao posljedicom iste kafkijanske metamorfoze – one koja krov nad glavom pretvara u čistu investicijsku robu. Uvođenje vojnog roka i rekordno ulaganje u militarizaciju istom logikom stavlja profit ispred ljudskog života. To nije “greška”, već osnovna funkcija sustava u kojem je profit jednih uvjetovan eksploatacijom drugih.
Malo drugačiju vrstu kritike uputili su mahom desničarski mediji koji su pokretu vrlo spremno nalijepili etiketu opasne i politički radikalne ljevičarske inicijative. Budući da se protive militarizaciji i, još opasnije, aktualne probleme pripisuju kapitalizmu, jasno je da zagovaraju “radikalne društvene promjene”. Pod time se valjda misli na ono što nam Milardović opisuje kao zahtjeve za dostojanstven život – priuštivo stanovanje, dostupno obrazovanje i budućnost usmjerena prema kvalitetnijem životu, a ne riskiranju života u tuđim ratovima. Nazivajući takve promjene radikalnim, moglo bi se zaključiti, u tom smislu nije pogrešno, jer to samo znači da je trenutni sustav izgrađen na suprotnim vrijednostima.
Sukladno tome, jasno je da inicijativa nije apolitična, kao što to nijedna inicijativa koja nastaje kao odgovor na neadekvatnost političkog djelovanja vladajućih ne može biti. Milardović nam to potvrđuje objašnjavajući kako cilj Štrajka mladih nije biti apolitičnom organizacijom te da im je bitno uspostaviti “lijeve vrijednosti”.
Lijeve vrijednosti koje opisuje povezane su željom da se svima pruži mogućnost za bolji život i normalnu budućnost: “Pitanja koja mi stavljamo u prvi plan su zapravo pitanja koja se tiču cijelog društva – cilj nam nije pokretanje isključive inicijative koja je slijepa na senzibilitete određenih generacija ili društvenih skupina”. Dodaje i kako je ekocid u Gospiću (i drugim gradovima) jedna od tema kojom se planiraju eksplicitno baviti u manifestu. Kada se malo odmaknemo od ideološkog uokvirivanja, može nam se učiniti da svi stojimo na istom zatrovanom tlu.
“Gotovo sva djeca imaju besplatno školovanje, besplatne knjige, škole s malim razredima, besplatni javni prijevoz, besplatne vlakove, studenti imaju praktično besplatnu prehranu i gotovo svi pravo na besplatni studij. Protiv čega bi učenici i studenti trebali protestirati?”, pitao se jedan komentator na Redditu. I zaista, protiv čega?
Možda i starijoj generaciji fali ljudskoga kontakta pa su zaboravili pričati sa samim subjektima ove priče – srednjoškolcima koji svoje obroke konzumiraju najčešće u okolnim pekarama svoje škole, ili studentima kojima kvaliteta obroka funkcionira po principu “kolko para tolko muzike”. Još važnije, studij nije besplatan, već je većina studentica i studenata oslobođena plaćanja školarine, i to samo zato što su se njihovi prethodnici iznova borili za iste zahtjeve.
Studenti i mladi često su bili na prvim linijama otpora, ali i prva meta kritike starijih generacija. Nikola Vukobratović, novinar, povjesničar i sudionik studentskih blokada 2009. godine, taj obrazac vidi i danas: “Što se tiče pitanja Gen Z-a, naša društva na neki način postaju sve više gerontokratska i dismisivna prema uključivanju mlađih. Dobna granica da se nekog smatra ‘ozbiljnim’ stalno se pomiče prema sve višim i višim godinama”. To ne vidi kao posljedicu toga da su “danas mladi manje odgovorni”, kako se pokušava plasirati, već toga da moć i resurse nastoje koncentrirati oni koji je već drže. Ističe da to naravno nisu svi stariji, ali i da je “kolač lakše podijeliti ako se isključe sve novije generacije.”
Iako se cijelo vrijeme kuka i jadikuje oko mladih ljudi koji su previše na ekranima i čiji mozgovi nikad nisu iskusili svijet bez pametnih telefona, ti mladi ljudi se opet organiziraju i socijaliziraju, preživljavaju i bore, često bolje nego ranije. “The kids are alright”, zaključuje Vukobratović.
Francuski poučak
Primijetivši da se zadnjih godinu dana građani polako bude i pokazuju želju i volju za pokretom, Milardović je optimistična oko podrške. Uključivanje šireg građanstva osigurava masovnost pokreta, a to se može vidjeti na primjeru Španjolske, Srbije i Francuske. Upravo su u Francuskoj studentske blokade bile samo iskra koja je pokrenula cijelu lavinu revolta protiv loših životnih uvjeta. Manjak ulaganja u osnovnu infrastrukturu škola lako je uspio razljutiti brojne građane Francuske koji su ionako već razdraženi Macronovom politikom koja pogoduje bogatima. Tijekom štrajkova i prosvjeda održanih 5. studenog, na ulice je izašlo između 575 tisuća i 1.6 milijuna ljudi, uključujući ne samo studente, već i obične radnike.
Gabrielle, članica francuske NPA–Révolutionnaires, lijeve stranke koja pomaže u organizaciji prosvjeda, uključivanje radnika smatra ključnim za uspjeh: “Ako Francuska želi opipljive promjene, a ne samo trenutna ushićenja, prosvjedna masa mora zaista mobilizirati i radnike kao glavna tijela koja pokreću državni mehanizam.” Navodi kako iskustva prijašnjih izoliranih vikendaških prosvjeda nisu dovodila do konkretnih promjena. Direktno blokiranje ekonomije koje bi prouzročio štrajk, objašnjava, služi kao izravna prijetnja već ionako krhkoj francuskoj ekonomiji.
Očekivati skori generalni štrajk u Hrvatskoj bilo bi nerealno, ali ohrabrujuće je da su učeničke i studentske blokade u Francuskoj uspjele otvoriti put borbi za bolju budućnost. I međunarodna i lokalna inicijativa štrajka mladih zato naglašavaju nužnost štrajka kao glavne metode otpora, vjerujući da će se tek tako izvršiti pritisak na institucije. No, nije bitna samo metoda, Gabrielle ističe i važnost da se štrajk nastavlja i ne ostaje na jednodnevnom okupljanju. Štrajk mladih također je svjestan nužnosti kontinuiranog djelovanja.
“Ne planiramo samo stati s ovom akcijom”, kaže Milardović, “ovo je samo početak i nadamo se da će poslije ove mobilizacije biti još veća mobilizacija i još veći odaziv.”
Do prave promjene može doći jedino kada ljudi djeluju ujedinjeno. Iz svog iskustva u blokadama Vukobratović nas podsjeća kako to izgleda kada se udruže masovnost i direktna demokracija: “Ako se nekome te 2009. moglo činiti da je dvadesetak tada blokiranih fakulteta u Hrvatskoj neki eksces koji ništa ne dokazuje, Srbija je posljednje dvije godine sve pokazala svakome tko želi išta vidjeti i razumjeti.”
Kada se oni na pozicijama moći trude zahtjev za većom socijalnom inkluzijom proglasiti “kaosom” i “invazijom”, dodaje, to samo govori o tome što oni priželjkuju i čega se više boje.
