Ultradesnoj Alternativi za Njemačku prijeti proces zabrane na razini Njemačke, a Europski parlament je izglasao pokretanje istrage protiv parlamentarne grupe Europa suverenih nacija (ESN), koju pretežno čini nevladajući div njemačke politike. Boris Buden, filozof: sistem se danas raspada i nikad se više neće obnoviti, čime centar gubi svoju povijesnu legitimaciju, odnosno traži je u remilitarizaciji i ratnom huškanju. Samo još u ratu – protiv Rusije, Kine, islama, komunizma, terorizma – vide smisao svog postojanja. Eva Kienholz, novinarka i autorica dvije knjige o AfD-u: “AfD je već sada vrlo jak, a može postati još jači ako im zaprijeti zabrana.”

Alternativa za Njemačku (AfD) stranka je ultradesnice, koja koketira s neonacizmom i pleše između zakona, sudskih procesa i ustavnih tužbi, koje motre njemačke obavještajne službe, a sada im prijeti opasnost s dvije fronte. Na razini Unije, Europski parlament je 6. srpnja izglasao pokretanje istrage protiv parlamentarne grupe Europa suverenih nacija (ESN), koju pretežno čini AfD, uz druge manje stranka europske desnice. ESN ima samo 27 od 720 zastupnika u Europskom parlamentu i, osim AfD-a, sve su njezine članice slabo zastupljene u svojim državama; primjerice Reconquête Érica Zenmoura u Francuskom parlamentu nema niti jednog zastupnika. Cilj istrage je saznati “je li politička grupa u skladu s vrijednostima Europske unije”. Ukoliko se ustanovi da nije, ESN bi izgubio status političke stranke i mogućnost da ju Unija financira, iako bi svi zastupnici ostali na dužnosti. Teško je procijeniti detalje mehanizma takvog isključenja i njegovih posljedica, jer EU do sada nije zabranila neku političku stranku.

Istovremeno, AfD-u prijeti i proces zabrane na razini Njemačke. On još nije formalno pokrenut, no 25. lipnja njemačka udruga Gesselschaft für Freirechte (GFF) objavila je dokument od tri tisuće stranica, u kojem je, kroz analizu parlamentarnih dokumenata i objava na društvenim mrežama, došla do zaključka da AfD “predstavlja rizik za ustavni poredak Njemačke”. Diljem države razni sudovi raspravljaju o istom pitanju – je li AfD protuustavna organizacija. Više regionalnih sudova već je odlučilo da određeni ogranci stranke to jesu, a GFF nudi konačan odgovor i poziva da se to pitanje uputi najvišem sudu u državi, Saveznom ustavnom sudu, gdje bi se mogla postići trajna i općevažeća zabrana.

Za to ipak nema volje ni apetita u Njemačkom parlamentu, jedinom tijelu koje može pokrenuti takav postupak. Neki misle da AfD treba poraziti kroz debatu i izbore, a ne kroz ustavnu zabranu. Drugi ne smatraju AfD ustavnom prijetnjom, a mnogi se boje da će samo pokretanje zabrane imati suprotni učinak i osnažiti ih.

“AfD je već sada vrlo jak, a može postati još jači ako im zaprijeti zabrana”, kaže Eva Kienholz, njemačka slobodna novinarka, u razgovoru za H-Alter. Predviđa da će “proces u svakom slučaju dugo trajati, za to vrijeme će AfD izigravati žrtvu, a njihovi glasači će misliti da ih moraju dovesti na vlast prije nego što sud donese odluku”.

Iako Kienholz smatra zabranu poželjnom, držeći da će “dolazak AfD-a na vlast biti najgori mogući ishod za Njemačku”, proces kojim se ona postiže politički je riskantan i pravno kompliciran. Njemačka je organizirana po modelu borbene demokracije (streitbare Demokratie), koji joj omogućava da zabranjuje stranke koje smatra prijetnjom, no njemački zakon oduvijek je postavljao visoke uvjete za zabranu. U članku 21. ustava naveden je takozvani uvjet darauf ausgehen (“raditi na”), prema kojem bi grupa morala aktivno raditi na rušenju ustavnog poretka da bi bila zabranjena. Antidemokratski stavovi tako nisu dovoljni.

Međutim, 2017. godine Savezni ustavni sud dodao je još jedan uvjet, kada je odbio zabraniti NPD, još ekstremniju stranku od AfD-a, kasnije preimenovanu u Die Heimat. Uvjet je nazvan Potentialität (mogućnost), prema kojemu nije dovoljno da grupa aktivno potkopava ustavni poredak, već mora postojati zamisliva mogućnost da u tome uspije. NPD nije ispunio taj uvjet zbog premalog broja pristaša, što vjerojatno ne bi vrijedilo za ogromnu stranku poput AfD-a. Zato mnogi smatraju da bi ovoga puta inicijativa mogla biti uspješna, barem u pravnom smislu.

Samo su dvije stranke u njemačkoj povijesti ilegalizirane, ispunjavajući u procesu tek prvi uvjet. Godine 1952., zabranjena je stranka nacističkih simpatizera, a 1956. u Zapadnoj Njemačkoj zabranjena je Komunistička stranka. U oba primjera, stara preko sedamdeset godina, radilo se o iznimno malim partijama, a nikada nije postojala ni inicijativa za zabranjivanje neke koja uživa širu potporu javnosti. Nasuprot tome, AfD je na izborima dobila dvadeset posto glasova, a prema trenutačnim anketama, ona je najpopularnija stranka u Njemačkoj, s više pristaša od vladajućih demokršćana. To nas vodi pitanju zašto se inicijativa za zabranu pojavljuje baš sada.

Ove godine, u rujnu, održat će se parlamentarni izbori u tri njemačke države: Berlin, Saxen-Anhalt i Mecklenburg-Vorpommern. U Berlinu nitko nema jasnu prednost, no u ostale dvije države predviđa se premoćna pobjeda AfD-a. Sigurno nije slučajnost da se mogućnost zabrane pojavila upravo onda kada je politička izolacija AfD-a počela slabiti. Dosad su stranke centra održavale sanitarni kordon (Brandmauer) kako bi se minimizirao utjecaj AfD-a, no taj kordon najviše su podupirali socijaldemokrati, koji su izgubili na izborima i popularnost im brzo pada. Taj je kordon također porozan: zadržava ljude, ali propušta ideje – retorika desnice sve više postaje politika centra. Rastuća popularnost AfD-a navela je neke demokršćane da otvoreno razgovaraju o suradnji, iako kancelar Merz i dalje na strani održavanja kordona. No pobjeda AfD-a na regionalnim izborima u rujnu može sve promijeniti.

AfD je u ovom trenutku nevladajući div njemačke politike.

Kratka povijest AfD-a

Postupna i kumulativna radikalizacija AfD-a obično se pripisuje nizu kriza unutar njemačkog društva. Stranka je osnovana 2013., tijekom financijske krize eurozone, kao odgovor na politiku sanacija Angele Merkel prema Grčkoj i drugim zemljama. I sam naziv stranke referira se na termin alternativlos (bez alternative), kojim se Merkel referirala na svoje odluke. Stranku su osnovali profesori ekonomije koji su smatrali da zbog financijske krize Njemačke treba izaći iz eurozone i vratiti marke. Prema njihovom originalnom manifestu iz 2013., stranka je bila blago euroskeptična – željeli su Europsku uniju kao ujedinjeno tržište, ali ne i kao monetarnu, pravnu ili političku uniju.

Bili su i blaži oko pitanja imigracije. Zalagali su se za azil politički progonjenih osoba, ali za strože zakonsko uređenje imigracija. Kao uzor naveli su kanadski model, koji potencijalne useljenike boduje i prima prema  kriterijima poput znanja jezika i radne sposobnosti. Danas pak zahtijevaju drastičnu redukciju imigracije i deportaciju ljudi migrantskog podrijetla, koji već žive u Njemačkoj i imaju njemačko državljanstvo, ali koji, prema njima, nisu dovoljno asimilirani. AfD to zove “remigracija”, što nije ništa drugo nego eufemizam za etničko čišćenje.

Nakon toga se postupno širi karakter stranke. Blagi euroskepticizam otvrdnuo je u gorki prezir prema Europskoj uniji, a otpor prema nereguliranoj imigraciji pretvorio se u okorjelu ksenofobiju. Njihovim redovima počinju se pridruživati sve ekstremniji članovi, mahom iz istočne Njemačke, a rast broja članova rezultira frakcijama, unutarstranačkim sukobima između umjerenih i ekstremnih članova, a koji gotovo uvijek završava pobjedom potonjih. Najekstremniji članovi osnivaju krilo Der Flügel, pod vodstvom Björna Höckea i Andréa Poggenburga, koje iznutra potiho gura stranku prema sve desnijim stavovima, dok u vodstvu ostaju umjerenija lica koja mogu predstavljati stranku kao relativno respektabilnu.

Osim linearne radikalizacije, Kieholz u evoluciji AfD-a primjećuje još jedan proces. Radi se o stvaranju dvije političke jezgre unutar stranke, koje imaju potpuno proturječne interese i ciljeve, no koje ne samo da surađuju, nego i nadopunjuju jedna drugu u obliku političke simbioze.

Jedna jezgra je etnonacionalističko krilo pod vodstvom prije spomenutog Höckea. Iako je ona nominalno antikapitalistička, njezina kritika kapitalizma ne propituje vlasničke odnose niti strukturne uzroke društvenih nepravdi, već pokušava stvoriti interes za autoritarnu, etnički-homogenu “socijalnu” državu kroz huškanje protiv tzv. “globalizirane elite”. Drugu jezgru, paradoksalno, čini upravo ta elita, odnosno ljudi koje bi pristaše prvog krila tako nazvali. Predvodi ih Alice Weidel, bivša analitičarka Goldman Sachsa, a riječ je o neoliberalnim ekonomistima i zastupnicima slobodnog tržišta, libertarijancima po uzoru na Elona Muska, s imperativom manjeg utjecaja države u ekonomiji. Interesi te dvije grupe očigledno su sukobljeni, no ipak između njih postoji neobičan savez.

“Oba krila”, kaže Kienholz, “znaju da na putu do vlasti trebaju jedno drugo. Höckeovo krilo primarno dopire do radnika u istočnoj Njemačkoj, dok krilo Alice Weidel privlači visoko obrazovane ljude na zapadu. S ova dva ekonomska usmjerenja, jednim antikapitalističkim, drugim neoliberalnim, AfD pokušava privući širi krug birača. Kao predstavnica stranke, Alice Weidel je jako uspješna, jer kao visoko obrazovana lezbijka stvara privid da AfD ipak nije tako ekstreman kao što izgleda. No Höckeov kamp prevladava, on nikada nije bio tako popularan kao danas.”

Ono što održava taj savez je isto ono što AfD čini tako popularnim – oni nikada nisu bili na vlasti, pa nije bilo prilike da se te kontradikcije zaista sukobe. No ako AfD pobjedi na izborima, nije nerazumno očekivati da se unutarstranačke napetosti pojačaju.

Povijesni revizionizam

“Njemačka je donedavno važila kao šampion kulture sjećanja u svijetu. Kao nacija koja se upravo u toj kulturi sjećanja uspješno suočila sa svojom mračnom prošlošću i ovladala njome, tako da se ova više ne može vratiti”, zbori Boris Buden u razgovoru s H-Alterom. AfD predstavlja krizu te kulture, jer istovremeno na razne načine napada tu kulturu, tvrdeći da je i ona sama nastala kao svojevrsni povijesni revizionizam.

Neki žele maknuti s Hitlera epitet apsolutnog zla, primjerice Höcke kad kaže da “nisu stvari crno-bijele”. Drugi odvajaju Nijemce od nacizma, prikazujući ih kao njegove žrtve, a ne sudionike koji su dobrovoljno izabrali Hitlera i podržavali ga sve do kraja. Buden smatra da je glavno obilježje tog revizionizma prepisivanje odnosa između nacizma i komunizma: “Njemački revizionisti ne poriču Auschwitz, oni se ne bave “body count“-om, dakle brojanjem leševa, nego uspostavljaju kauzalni kontinuitet između komunizma i nacionalsocijalizma, interpretirajući onaj prvi, pod simbolom Gulaga, kao “prvotni grijeh”, dok se drugi, Auschwitz, objašnjava kao pretjerana reakcija – iz straha – na onaj prvi”.

Dodaje da je taj revizionizam ispisan na jednom rasističkom jeziku. Komunizam se kodira kao azijatski, nezapadni, neeuropski, tuđi, dok je, ironično ustvrđuje Buden, “nacifašistička internacionala u Staljingradu branila europsku civilizaciju”.

Takav način gledanja na prošlost sasvim se dobro učahurio u AfD-ovu retoriku o “strancima” koji dolaze “izvana” i koji ugrožavaju zapadno društvo samim svojim prisustvom. No i AfD, koliko god opasan bio, sâm je učahuren u društvu, europskom i američkom, to jest zapadnom, koje je potpuno normaliziralo korištenje te iste opreke “civilizacija/divljaštvo”, čime opravdavaju svoje vojne avanture na drugim kontinentima. To društvo sebe vidi kao fundamentalno demokratsku antifašističku civilizaciju, u kojoj se fašizam pojavio kao kratki trenutak divljaštva. Ta verzija povijesti, također revizionistička, briše iz naših svijesti činjenicu da je fašizam posljedica osnovnih struktura europske misli poput prosvjetiteljstva, kolonijalizma i kapitalizma, da je on jednako europski kao i demokracija, koju su u Europi 1945. morale uspostaviti američke i sovjetske puške. Prema tome povijesni revizionizam AfD-a možda nije simptom samo njihove vlastite retorike, nego posljedica povijesnog revizionizma čitavog Zapada.

U tom vidu proturječje između dva krila AfD-a, koje je primijetila Eva Kienholz, možebitno skriva dublje jedinstvo. Höcke i Weidel predstavljaju dva lica Zapada, koja oba sebe vide kao “civilizaciju.” Alice Weidel je gay, neoliberalno, sekularno lice, dok je Björn Höcke anti-islamsko, križarsko, kršćansko, pseudo-radničko lice. Sličnu dinamiku možemo vidjeti u SAD-u, u stranci Donalda Trumpa, gdje također postoji tehnokratsko lice Elona Muska, koje nadopunjuje kršćansko “radničko” hillbilly lice J.D. Vancea.

Centar i ljevica u odnosu na AfD

“Centar je danas u Njemačkoj ime za metamorfozu dvopartijskog u jednopartijski sistem. Imamo Partiju na vlasti koja predstavlja liberalnodemokratske elite i grčevito brani postojeći sistem, u iluziji da će se na koncu sve ipak vratiti na staro. Kada je u svim temeljnim pitanjima vladao konsenzus između vlasti i opozicije, […] kada se činilo kao da je Njemačka našla formulu za vječni život liberalne demokracije unutar okvira jednog pripitomljenog kapitalizma koji s lakoćom svladava svoje krize i u konačnici osigurava prosperitet svima. Taj sistem se danas raspada i nikad se više neće obnoviti, čime centar gubi svoju povijesnu legitimaciju, odnosno traži je u remilitarizaciji i ratnom huškanju. Samo još u ratu – protiv Rusije, Kine, islama, komunizma, terorizma – vide smisao svog postojanja”, razlaže Buden. Na pitanje o tome bi li se ljevica mogla suprotstaviti AfD-u odgovara da ne zna što je “ljevica” u Njemačkoj.

 “U nju desničari automatski ubrajaju Socijaldemokrate i Zelene, a ja ne znam kako ratni huškači koji materijalno i ideološki podržavaju okupaciju i genocid, odnosno neoimperijalisti koji tretiraju periferiju Europske unije kao svoju koloniju, mogu biti ljevičari. A što se Die Linke tiče, oni sa svojih desetak posto su još uvijek marginalni. Ljevica se danas mora reinventirati, dakle doslovno, ponovo izmisliti, u raspadu reprezentativne demokracije, liberalne ideologije i kapitalizma koji nas vode u rat i klimatsku katastrofu.”, zaključuje.

Na kraju, zabrana AfD-a je pravno obećavajuća, no politički neizgledna. Ustavni argumenti su tu, njemačka pravna zajednica sigurna je u uspjeh, no to rješenje dolazi na teren prepun političkih i kulturnih nejasnoća. Njemačka ima krajnje nepopularnu vladu, čine je stranke koje su davno izgubile svoju suvislost, koje se političkim aparatima žele izolirati od ekstremne desnice, ali to ne mogu u potpunosti učiniti jer su već apsorbirali dio njihove retorike i mentaliteta. Sama baza na kojoj stoje i jedni i drugi napravljena je od nemogućnosti da se shvati i probavi vlastita prošlost, koja je, kako kaže Buden u jednoj svojoj knjizi, “aktualnija od sadašnjosti i neizvjesnija od budućnosti”.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).