Odluka EU-a kojom bi se trebala smanjiti količina uništenih modnih proizvoda stupila je na snagu krajem srpnja. EU procjenjuje da se godišnje uništi 4 do 9 posto neprodanog tekstila, što proizvodi oko 5,6 milijuna tona emisija ugljikovog dioksida. Lanci brze mode kažu da pozdravljaju odluku, no u odgovorima za H-Alter ne prepoznaju sebe kao dio problema. Zagovornice održive mode smatraju da bi pravila mogla poboljšati stanje, ali ne donijeti drastične promjene. Ivana Biočina, dizajnerica i autorica: Slutim da će, kao i uvijek, svoj problem masovne proizvodnje smeća oni najveći i dalje rješavati na najranjivijima i izvan Europe.
Robne marke koje spadaju pod pojam brze mode (fast fashion) oslanjaju se na masovnu proizvodnju odjeće i modnih dodataka, kopirajući trendove s modnih pista. Brzom smo modom okruženi i na svojim ekranima: društvene mreže pridonose širenju trendova, a odjevne predmete možemo kupiti već u nekoliko klikova u internetskim trgovinama. Trendovi se brzo mijenjaju, a pojedine trgovačke kuće nastoje pridobiti kupce iznimno niskim cijenama, što privlači kupce, osobito u periodu nesigurne ekonomije.
Prema istraživanjima, postoji nekoliko slabih točaka kod poslovnog modela brze mode. Jedna od njih tiče se radnih uvjeta sudionika proizvodnje. Cijena rada u proizvodnji niža je u Indiji, Kini te jugoistočnoj Aziji, odnosno zemljama kao što su Vijetnam, Kambodža, Indonezija, Filipini, Tajland i Bangladeš. Za samu srž proizvodnje, modni divovi često se oslanjaju na radnike iz ovih zemalja. Radnici su suočeni s nesigurnim uvjetima, uz labavo utvrđene zakone o radu. Masovna proizvodnja temelji se na korištenju jeftinijih materijala, a ključna riječ je “brzo”, što uzrokuje rad pod pritiskom. Nerijetko rade i djeca, ali i ljudi koji rade protiv svoje volje. Sve to uz male plaće, koje ponekad nisu dovoljne za održavanje adekvatnih životnih uvjeta. Jedan od događaja koji je u javnosti osvijestio ozbiljnost situacije seže još u 2013. godinu, kada se urušila zgrada za tekstilnu proizvodnju Rana Plaza u Bangladešu, prouzročivši smrt 1134 osobe, dok je ozlijeđeno više od 2500 ljudi. Uzrok je bila loša gradnja, zbog čega nisu bili osigurani adekvatni uvjeti za sigurnost zaposlenika.
Daljnja problematika zahvaća pitanje očuvanja okoliša. Proizvodnja odjeće crpi velike količine vode te u atmosferu otpušta štetne plinove i kemijske spojeve. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, dio ovih spojeva sadrži opasne kemikalije i bojila. Osim što predstavljaju prijetnju čistoći lokalnih izvora vode, mogu predstavljati opasnost i za faunu.
Međutim, naziru se promjene koje bi postupno poboljšale situaciju u industriji brze mode. Europska unija je u veljači donijela odluku koja bi trebala smanjiti količinu uništenih modnih proizvoda, stupivši na snagu 19. srpnja. Dio je Uredbe o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn održivih proizvoda, koja spada u širi zakonodavni okvir vezan za sve vrste robe na tržištu. Osim odjeće, nova se pravila odnose na modne dodatke, nakit i cipele. Cilj odluke je smanjenje količine uništene odjeće, što bi posljedično ublažilo štetan utjecaj masovne proizvodnje na okoliš. Iz Europske unije ističu činjenicu da se godišnje uništi između 4 i 9 posto neprodanih tekstilnih komada, što proizvodi oko 5, 6 milijuna tona emisija ugljikovog dioksida.
Usvojenim se pravilima potiče prerada, obnova i doniranje neprodanih proizvoda, dok je njihovo uništavanje dopušteno samo u određenim slučajevima. Primjerice, ako proizvodi nisu u skladu sa sigurnosnim ili zdravstvenim standardima, uništenje je opravdano. Isto vrijedi i za oštećene ili kontaminirane proizvode, čiji bi se popravak pokazao kao tehnički ili financijski neisplativ. Proizvodi koji krše prava intelektualnog vlasništva još su jedna iznimka.
Postoje situacije u kojima je zahtjevno pripremiti proizvod za ponovnu upotrebu, primjerice ako je nemoguće ukloniti znakove etikete ili logotipa, što opravdava uništenje. U slučaju da u propisanom roku nije pronađen primatelj donacije, uništenje proizvoda je također dozvoljeno. No, čak i kad je riječ o ovim odstupanjima od pravila te se proizvod uništi, nadležni gospodarski subjekti dužni su zadržati detaljnu dokumentaciju vezanu za razlog uništenja, i to najmanje u razdoblju od pet godina.
O informiranosti o novim pravilima upitali smo trgovačke lance brze mode. Iz H&M-a su nam odgovorili da pozdravljaju ovu odluku. Tvrde da će se pridržavati novih pravila EU-a te vjeruju da će se smanjiti količina otpada. Dodaju da nastoje zadržati proizvode u upotrebi što dulje, potičući recikliranje. Primjerice, nastavljaju širiti ponudu preprodaje te promicati inicijative prikupljanja odjeće, a nastoje ulagati u partnerstva koja omogućuju recikliranje tekstila. Ulažu vrijeme u predviđanje potreba njihovih kupaca, u čemu koriste alate umjetne inteligencije, trudeći se proizvesti okvirno onoliko odjeće koliko očekuju prodati. Može li ovo biti kontraproduktivno za okoliš, zasebno je pitanje. Odgovor je stigao i iz Inditexa, grupacije popularnih modnih marki, iza koje stoje trgovine poput Zare i Bershke. Tvrde da nastoje u što većoj mjeri potrošiti zalihe odjeće, a istaknuli su da godišnji višak artikala ne prelazi jedan posto ukupnih proizvedenih artikala. Povrh toga, navode da često doniraju odjeću dobrotvornim i humanitarnim organizacijama. Pozitivne težnje velikih kompanija dobar su iskorak, no potrebno ih je promatrati u kontekstu europskih pravila jer su problemi brze mode rasprostranjeni na globalnoj razini.
Što kažu zagovornice održive mode?
Brza moda ima i svojevrsnu protutežu. Takozvana slow fashion (spora moda), s druge strane, funkcionira po gotovo suprotnim principima. Materijali su često nešto skuplji, izostaje masovna proizvodnja koja zahtijeva zapošljavanje radnika u lošim uvjetima, a materijali su često dužeg životnog vijeka. Međutim, sporija proizvodnja, manja popularnost i često veća cijena, ali i drugi faktori vode do toga da je mnogima ipak lakše posegnuti za ponudama brze mode.
Povodom istraživanja ove teme, intervjuirali smo dvije modne aktivistice, od kojih je jedna Tena Lavrenčić (Thinking Threads). Intenzivno se bavi temom mode, ali i organizacijom evenata i javnim govorom, podižući svijest o negativnim učincima brze mode te popularizirajući sporu modu. Za ove teme počela se interesirati još od ranijih studentskih dana, a naročito ju je motivirao poziv s Nasreen Sheikh, ženom koja je kao dijete radila u tvornici odjeće u Nepalu, suočivši se s prisilnim radom, siromaštvom i radom u nesigurnim uvjetima. Tena pritom ističe: “Iza svih brojeva, statistika i izvještaja o negativnom učinku modne industrije stoje priče i životi ljudi kao Nasreen. Ti životi vrijede više nego bilo koji trend, kolekcija i profit.”
Stajališta je da je popularnost brze mode kompleksna tema, a njezinu raširenost pripisuje promjenjivim trendovima. Vjeruje da ljudi često ni ne razmišljaju o samom podrijetlu odjeće ili radnicima u pozadini, kao ni prirodnim resursima uloženima u proizvodnju. Osim toga, manji obrtnici se suočavaju s većim ulaganjima, sporijom proizvodnjom te manjim količinama proizvoda, što pridonosi manjoj raširenosti sporijeg pristupa modi. Iako je teško svrstati male obrtnike i velike dućane u isti koš, Tena smatra da manji obrti postaju sve popularniji: “Ja čvrsto vjerujem da postoji sve veće tržište za lokalne, održive i male obrte koje sve više raste. Mislim da je bitno da obrti nađu način kako se promovirati za takvo tržište i kupce koji traže takve proizvode a ne se truditi natjecati s brendovima koji igraju po potpuno drugačijim pravilima.”
Po njezinu mišljenju, novo pravilo Europske unije korak je naprijed, iako ne rješava automatski sve probleme u industriji, a spominje i problematiku donacija: “Jedan način, koji se prakticira dugo, a ovo novo pravilo bi moglo samo još više to potaknuti, jest donacija raznim humanitarnim organizacijama, naročito u ekonomski slabijim državama svijeta. Već sada imamo veliki problem što zapadne zemlje i firme doniraju tone odjeće zemljama kao što su Gana, Kenija ili Pakistan. Donirana odjeća je često u lošem stanju (čak i nova) i jednostavno je ima previše za ikakve lokalne potrebe ili mogućnosti infrastrukture. Ta odjeća često završi na otpadima, u rijekama i na plažama. Ukratko, naš otpad postaje nečiji tuđi problem.”
Osim što je transparentnost brendova od ključne važnosti, ulogu u smanjenju otpada imaju i sami kupci: “Bitno je i raditi pritisak na same brendove, pozvati ih da budu transparentni u vezi zbrinjavanja vlastitog otpada i da preuzmu odgovornost za svoje proizvode. Također je bitno prepoznati da smo i mi dio ove industrije i razmisliti o vlastitom otpadu i načinu da ga smanjimo. Sve je bitno, i zakoni i način na koji brendovi proizvode i kako se mi kao kupci ponašamo.”
Podijelila je priču o radnici iz Slavonije, koja je tijekom ljetnih mjeseci radila u teškim uvjetima. Nakon posla bi radila u vrtu jer se jedino tako mogla prehraniti. Radnice su bile skučene u malom prostoru, a strojevi s kojima su radile dosezali su visoke temperature, stvarajući neprikladne radne uvjete. Radile su za minimalac, nekad i bez pauze. Nisu imale pravo na bolovanje, a ako su izostale s posla, morale su ‘nadoknaditi’ svoj izostanak. Tvornica u kojoj je radila zatvorila se, a brend u pitanju odabrao je drugu lokaciju za proizvodnju, koja se ispostavila kao jeftinija opcija.
O sporoj modi, Tena ističe: “Spora moda ne mora biti skupa niti nedostupna. Počinje od toga da jednostavno kupujemo manje i da naučimo voljeti i nositi ono što već imamo. Počinje od toga da prioritiziramo popraviti ili zašiti nešto radije nego odmah kupiti novo. To su među najbitnijim koracima koje svatko može napraviti, koji nas ne koštaju ništa a pomažu nam da se odmaknemo od brze mode.”
Razgovarali smo i s Ivanom Biočinom, licem iza obrta Institut održive mode. U svom radu, naglasak stavlja na upotrebu prirodnih materijala, stvarajući unikatne odjevne predmete s potpisom ekološkog i etičkog pristupa. Manji obrtnici susreću se s nizom problema: od toga da ljudima nije presudna kvaliteta proizvoda, preko nedostatka majstorstva i materijala, sve do većih cijena proizvoda zbog sporije proizvodnje. Ivana kao jedan od glavnih problema navodi nedostatak sirovina, ali i podrške unutar grane: “Bez sirovina vi ste proizvođač potrošač, u vječnom ste krugu kupovanja materijala i sirovina. Na to se nadovezuje i nedostatak podrške unutar same grane, s obzirom na to da su svi osuđeni na ulogu obrtnika-potrošača, ne može se razviti zdravo zajedništvo, za razliku od novog nezavisnog vala uzgajivača tekstilnih sirovina i proizvođača, gdje sva saznanja i znanja dijelimo, na europskoj i svjetskoj razini.”
Ističe da brojni radnici rade u lošim uvjetima, te da smo dio Globalnog Juga istovremeno kao i dio EU-a. Prenosi informaciju da se ponekad većina odjevnog predmeta proizvede u Srbiji ili BiH, a radovi se dovrše u Hrvatskoj, samo kako bi na etiketi moglo pisati “made in EU”. Spomenula je i svoju knjigu Proizvedeno u Hrvatskoj, u kojoj prenosi iskustvo jedne radnice iz tvornice koja je prošle godine zatvorila svoja vrata te otpustila velik broj radnica i radnika. S obzirom na inflaciju i financijsku situaciju, zbog neisplativosti poslovanja višestruke su se tvornice zatvorile, čime su brojni ljudi izgubili svoja radna mjesta.
Dok Tena vjeruje da će nova odluka poboljšati situaciju, Ivana misli da novo pravilo EU-a neće donijeti drastične promjene, već će dodatno opteretiti, primjerice, second hand dućane: “Vidjet ćemo kako će sprovođenje zakona izgledati u praksi, slutim da će, kao i uvijek, svoj problem masovne proizvodnje smeća oni najveći i dalje rješavati na najranjivijima i izvan Europe. Na neki način su dobili zeleno svjetlo za praksu koju ionako već sprovode – svoje smeće prodaju po second hand dućanima i rasprodajama, gdje već sad na dnevnoj razini dolaze tone odbačene odjeće. I naravno, najviše će biti pogođeni oni najmanji, koji žele raditi dobro i svaki dan im je borba.”
Nova pravila EU-a mogla bi polako utabati put prema boljem funkcioniranju sustava brze mode, osobito na području smanjenja otpada. Postoji još mnogo mogućnosti unaprjeđenja, od samih uvjeta radnika, upotrebe materijala, pa do naših vlastitih navika i svijesti.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati
