Nakon što su Specijalizirana vijeća Kosova u Haagu osudila četvoricu bivših čelnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) za ratne zločine, prosvjedi u Prištini prerasli su u sukobe s policijom. Prosvjednici su zahtijevali izmjene zakona kojima bi se ograničila nadležnost suda u Haagu, a politički pritisak upleo se i u pregovore o izboru nove predsjednice. Parlament je naposljetku usvojio sporne zakonske izmjene i izabrao predsjednicu Justinu Shiroku Pulu. Donosimo reportažu iz dramatičnog tjedna u kojemu su Prištinom dominirali simboli OVK-a, politička trgovina i zahtjevi za oslobađanje osuđenih bivših zapovjednika.
Ponedjeljak, peti listopada, večer u Prištini. Ulicom Georgea Busha širi se oštar, papren miris od kojeg peku oči i teže se diše – suzavac. Oni koji ne sudjeluju na prosvjedu mirno prolaze i idu svojim putem, neki nose maske koje nemilo podsjećaju na lockdown, neki samo rukom ili maramicom prekrivaju usta i nos. Vidim djevojku kako mota šal oko lica i činim isto.
Izvor suzavca tek je niže niz ulicu; na pozornici u centru grada održao se još jedan u nizu prosvjeda započetih 16. rujna ove godine, nakon presuda bivšim čelnicima Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u Haagu. Pod sloganom “Ne u moje ime” prosvjednici su zahtijevali izmjene zakona o Specijalnom sudu, a napetosti su porasle i izbili su sukobi s policijom. Prijedlog izmjena zakona predviđao je, među ostalim, ograničavanje zatvorskih kazni, mogućnost žalbe Vrhovnom sudu Kosova te izdržavanje kazne na Kosovu, a ne u inozemstvu.
Spomenute su presude recentne: 16. rujna Hashim Thaçi, bivši predsjednik Kosova, te Jakup Krasniqi, Kadri Veseli i Rexhep Selimi osuđeni su na zatvorske kazne od 13 do 25 godina za ratne zločine. Sud ih je proglasio odgovornima za zločine povezane s nezakonitim zatočenjem, okrutnim postupanjem, mučenjem i ubojstvima, dok su oslobođeni optužbi za zločine protiv čovječnosti. Presuda nije pravomoćna i biti će predmet žalbenog postupka.
Utorak, šesti listopada, navečer. Izlazak, društvo, željno se iščekuje ponoć – ne, nije ničiji rođendan, iščekuje se hoće li parlament konačno izabrati predsjednicu. Nešto prije ponoći ljudi vade mobitele i pratimo situaciju, komentari variraju od iskrene sreće što ne slijede još jedni izbori, do šala o regionaloj politici koja je uglavnom smiješna dok se osjetimo njene posljedice. Tako se razgovor vraćao i na jučerašnji dan, na policiju, prosvjednike i pitanje što je sve dovelo do toga da se grad nađe u oblaku suzavca. Jučer je, kažu mi, bilo posebno loše. Naivno pitam je li to zato što je policija intervenirala. Kažu mi da su jučer intervenirale – obje strane.
Zatim, u dramatičnom kasnonoćnom glasanju parlament bira Justinu Shiroku Pulu, i time Kosovo izbjegava još jedne prijevremene izbore. Njezin izbor postignut je neposredno prije isteka ustavnog roka, čime je u zadnji tren izbjegnuto automatsko raspuštanje parlamenta i raspisivanje prijevremenih izbora. Do ključnog je preokreta došlo zahvaljujući političkom kompromisu vladajućih – Pokret Samoopredjeljenje (Vetëvendosje) – i oporbe – Demokratska stranka Kosova (PDK), koju je osnovao Thaçi, koji su dogovorili njezino imenovanje u zamjenu za izmjene zakona o sudu za ratne zločine u Haagu.
Ako vas već sada od regionalne politike boli glava ili vam ništa nije jasno, za to postoji razlog. Medijsko se izvještavanje o Kosovu uglavnom aktivira tek kad se kosovska politička scena uzdrma. Političke su napetosti događaji o kojima treba izvještavati, ali njihovo stalno isticanje bez šireg konteksta može stvoriti dojam da je riječ o nekoj strašnoj zemlji obilježenoj stalnim nemirima. U takvoj slici lako nestaju svakodnevica i iskustva ljudi koja ne stanu u okvir krizne vijesti, ali o tome kasnije.
Za razumijevanje ove složene političke situacije nedostaje nam još konteksta. Specijalni sud u Haagu, punim nazivom Specijalizirana vijeća Kosova, osnovan je 2015. godine kako bi procesuirao zločine počinjene tijekom i neposredno nakon rata na Kosovu, od 1998. do 2000. godine. Osnivanje je uslijedilo nakon izvješća švicarskog senatora Dicka Martyja, koje je iznijelo ozbiljne optužbe o zločinima povezanim s pojedinim pripadnicima OVK-a, a službeno je predstavljeno 2010. te službeno 2011. godine. U javnosti se među spomenutim zločinima ponajviše govorilo o trgovini organima, koja nije bila dio aktualne optužnice. Valja spomenuti da je ulogu u tom procesu imao je i sam Thaçi, tadašnji prvi potpredsjednik vlade, a poslije i predsjednik Kosova. Njegova je vlada sudjelovala u ispunjavanju međunarodnih obveza vezanih uz osnivanje suda, a Thaçi je 2015. javno podržao ustavne promjene potrebne za njegovo uspostavljanje. Zbog osjetljivosti slučajeva i straha da bi svjedoci na Kosovu mogli biti izloženi pritiscima, odlučeno je da sud djeluje u Haagu, uz međunarodne suce i tužitelje. Iako se nalazi u Nizozemskoj, sud je dio kosovskog pravosudnog sustava.
Rad ovoga suda posebno je osjetljiv jer se bavi zločinima za koje se terete bivši pripadnici OVK-a, organizacije koja je u velikom dijelu kosovskog društva simbol borbe za slobodu i neovisnost. Ono što je kod javnosti izazvalo veliko ogorčenje formulacija je izrečena prilikom čitanja presude: “In the name of the people of Kosovo” (“U ime naroda Kosova”). Iako se sudilo konkretnim pojedincima, pitanje njihove odgovornosti u Haagu za mnoge nadilazi sudnicu i otvara pitanja o tome kako će Kosovo, ali i svijet gledati na bolnu i blisku prošlost; pitanja rata na Kosovu otvorena su rana.
Mišljenja o cijelokupnoj situaciji različita su i variraju od onih koji prema bivšim čelnicima OVK-a iskazuju isključivo poštovanje i negiraju ikakvu mogućnost osude do onih koji jasno naznačuju da treba razumijeti da presude pojedincima nisu presuda cijelom narodu niti osporavaju legitimitet borbe za slobodu i neovisnost. U razgovoru za H-Alter, kosovski filozof, kritičar i politički analitičar Shkëlzen Maliqi pak kaže kako se sumnja i na propuste u radu Specijaliziranih vijeća za Kosovo te ukazuje na činjenicu da brojni ratni zločini koje su srpske snage počinile nad kosovskim civilima nikada nisu procesuirani:
“Smatrao sam da je Kosovo trebalo imati vlastito pravosuđe za procesuiranje svih ratnih zločina. Jedan od glavnih problema Specijaliziranih vijeća jest to što su se usredotočili na skupinu bivših pripadnika OVK-a i zločine povezane s unutarnjim sukobima među Albancima, dok su brojni zločini koje su počinile srpske snage nad civilima ostali neprocesuirani. Od brojnih masakra nad civilima tek je mali broj slučajeva procesuiran u Srbiji. Smatram da Kosovo treba aktivnije inzistirati na procesuiranju tih zločina jer ratni zločini ne zastarijevaju. Potrebno je osigurati da se svi ratni zločini istraže i da odgovorni budu privedeni pravdi. Postoje ozbiljna pitanja o načinu na koji je suđenje vođeno, osobito kada je riječ o pristupu obrane dokazima i razmatranju protudokaza. Kritike postupka upućuju i na moguće prejudiciranje optuženika kao pripadnika kriminalne skupine. Potrebno je utvrditi individualnu i zapovjednu odgovornost na temelju konkretnih dokaza. Žalbeni postupak trebao bi razjasniti postoje li propusti koji su mogli utjecati na presudu.”
Upravo se između tih različitih pozicija otvara prostor za, čini mi se, najteže pitanje: može li se inzistirati na odgovornosti pojedinaca, a istodobno sačuvati sjećanje na borbu za neovisnost? I može li društvo prihvatiti da te dvije stvari nisu u sukobu?
Javnim prostorom Prištine trenutno dominiraju simboli OVK-a – murali, zastave, grafiti i portreti njezinih bivših čelnika. No takva simbolička slika grada ne mora nužno odražavati sve stavove njegovih stanovnika: svakodnevni susreti i razgovori mogu pokazati mnogo složeniju stvarnost od one koju sugeriraju dominantni politički narativi.
Pritom je važno ne izgubiti iz vida tanku razliku između kritike institucija, propitivanja sudskog postupka i relativiziranja zločina. U regiji u kojoj se ratne figure i dalje pretvaraju u simbole nacionalnog ponosa, a njihova se odgovornost nerijetko potiskuje u ime kolektivnog sjećanja, nužno je jasno govoriti o zločinima i individualnoj odgovornosti. No jednako je važno oduprijeti se iskušenju da se čitavo društvo poistovjeti s političkim elitama, dominantnim nacionalnim narativima ili postupcima pojedinaca.
U Prištini nije teško razumjeti zašto je ovo pitanje toliko osjetljivo. Rat ovdje nije udaljeno poglavlje u udžbeniku, nešto što nestaje posljednjom stranicom i što se može samo tako ostaviti iza sebe. Njegove posljedice i dalje žive u obiteljima koje traže nestale, u masovnim grobnicama koje se još otkrivaju, u sjećanjima koja nisu ista i ranama koje nisu jednako zacijelile. Prošlost se ovdje ne vraća samo na obljetnice, oživljava svaki put kada se povede pitanje o tome tko je bio na pravoj strani povijesti, tko ima pravo govoriti u ime zajednice i gdje završava odgovornost pojedinca, a počinje kolektivno sjećanje. U takvom prostoru, u kojem se činjenice, sjećanja i politički narativi neprestano sudaraju, pitanje nije samo što se dogodilo, nego i tko danas ima pravo o tome govoriti. Može li postojati više od jedne prihvatljive priče? I kakvu ulogu u tome imaju mediji, koji istodobno moraju slušati društvo u kojem djeluju, ali i konstantno propitivati ono što oni sami o sebi želi vjerovati?
O tome razgovaram s Besom Luci, glavnom urednicom portala Kosovo 2.0: o slobodi medija, presudi i političkoj polarizaciji na Kosovu. Luci ističe kako Kosovo ima relativno dinamičnu medijsku scenu, s prilično širokim prostorom za slobodu izražavanja. Međutim, izražava i zabrinutost zbog sve oštrije retorike aktualne vlade prema medijima.
Govoreći o presudi bivšim čelnicima OVK-a, Luci ovo opisuje kao težak trenutak za kosovsko društvo, osobito s obzirom na velika očekivanja da će biti pušteni na slobodu. Smatra da su i politička klasa i mediji mogli učiniti više kako bi javnost pripremili na različite moguće ishode. Novinari se, kaže, nisu suočavali s posebnim preprekama u izvještavanju, njihovo je izvještavanje ostalo činjenično utemeljeno, unatoč tome što su političke rasprave i javne polemike koje su ga pratile bile znatno emocionalno obojene.
Govoreći o političkoj polarizaciji, Luci je istaknula kako političke elite diljem regije iskorištavaju podjele kako bi osvojile i zadržale vlast, često odvraćajući pozornost od neispunjenih obećanja u socijalnom i ekonomskom području. Naglasila je da bi mediji trebali propitivati takve narative, umjesto da ih samo prenose. Također je upozorila da agresivne televizijske rasprave, u kojima prevladavaju mišljenja, a sve se više potiskuju temeljne funkcije novinarstva: istraživanje i pozivanje na odgovornost. Iako političke rasprave imaju svoje mjesto, mišljenja i tumačenja, kaže, a ja se slažem, ne bi smjele zamijeniti činjenično izvještavanje, koje je ključno za razumijevanje složenih pitanja u javnosti.
Stoga je važno vratiti se onome što se doista zna, pa eto, još jednom: Specijalizirana vijeća Kosova u Haagu osnovana su kako bi sudila za zločine povezane sa sukobom na Kosovu, a njihov je rad usmjeren na individualnu kaznenu odgovornost, ne na presuđivanje čitavom narodu ili njegovoj borbi za slobodu i neovisnost. Može se istodobno inzistirati na odgovornosti za zločine, a ako želimo zacijeliti kao društvo, i pokušati razumjeti zašto se sudske odluke doživljavaju kao udar na kolektivni identitet. Bez jasnog razlikovanja sudski utvrđenih činjenica, političkih interpretacija i osobnih iskustava teško je voditi razgovor koji neće završiti u još jednoj podjeli.
Zastrašujuće je, također, ovakvo što pretvoriti u natjecanje oko toga čija je patnja veća ili tko ima pravo na iznimku. Kosovo ima puno razloga pamtiti represiju i borbu za slobodu. Ali, suočavanje s vlastitom prošlošću znači prihvaćanje činjenice da ona nije jednostavna, da se u njoj ne mogu svi smjestiti u unaprijed zadane uloge i da nijedan politički projekt ne bi smio zahtijevati šutnju žrtava kako bi sačuvao vlastitu legitimnost.
Dok se javni prostor puni simbolima OVK-a, a osuđeni bivši zapovjednici u kolektivnom se sjećanju pretvaraju u simbole čitave oslobodilačke borbe, postoji opasnost da zločini nad onima koji su se smatrali protivnicima ili izdajnicima ostanu na rubu dominantne priče o ratu, a zločina u ratu ima na svim stranama, i to nam je svima valjda jasno.
Zadatak je, za svu djecu bivše Jugoslavije, primoranu da odrastaju uz nesretno rastavljene roditelje i njihove nedovršene razgovore da prestanemo sami sebi ponavljati priču o Balkanu na kojem nikada neće biti mira. Toliko smo se navikli na sliku prostora osuđenog na nove sukobe, na “stare mržnje” koje se samo čekaju ponovno rasplamsati, da ponekad i sami sudjelujemo u njezinu održavanju. Na Kosovo ću se zato nastaviti vraćati jer volim njegov srdačnost, kaos i toplinu, a ljubav prema nekom traži od nas da ga sagledamo u cijelini. Želim vjerovati da je moguće istodobno inzistirati na pravdi, priznati tuđu patnju i odbiti ideju da je budućnost već određena prošlošću. Ako u to kao društvo prestanemo vjerovati, što od nas ostaje, što će od nas postati?
Srijeda, sedmi listopada, kasno popodne. Ljudi sjede na terasama, razgovaraju, žure kući. U centru je grada ostala samo prazna pozornica, prosvjednika nema. Političari će ponovno stati pred kamere, izgovoriti poznate rečenice i zauzeti svoja mjesta. Pitanje je samo tko je publika, a tko mora živjeti s posljedicama predstave.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).