Nakon najskupljih izbora u povijesti SAD-a, vrijednih 12 milijardi dolara, 74 % Amerikanaca živi u državi s Demokratom na čelu. Birači su odbacili Trumpove prioritete: većina želi univerzalno zdravstvo, veći minimalac, porez na bogatstvo milijardera, pauzu u razvoju AI-ja i prekid vojne podrške Izraelu. Demokrati su, međutim, već više puta pokazali talent da pobjedu pretvore u poraz.
Izbori za Dom zastupnika i Senat SAD-a ovog studenog završili su uglavnom kako se očekivalo i kako su ankete (Nat Silverov Silver Bulletin stavljao je Demokrate 11 poena ispred Republikanaca u prosjeku na saveznoj razini još prije dva mjeseca) i kladionice (Polymarket, Kalshi) predviđale: povijesnom pobjedom Demokrata svuda osim na Floridi, najvećim preokretom u vlasti od 1976. nakon Watergatea – bez obzira na sav trud Trumpove administracije i njezinih donora milijardera da to spriječe; čak i više od toga, uz mnogo “prvi put u povijesti”.
Georgia je dobila crnkinju za guvernerku (Keisha Lance Bottoms). Texas hispankinju (Gina Hinojosa). New Mexico izvornu Amerikanku, Deb Haaland. Minnesota Slovenku, Amy Klobučar. U Texasu su Demokrati pobijedili u svim izbornim utrkama, usprkos stotinama milijuna dolara koje je Elon Musk utukao u kampanje njihovih protivnika. Sve četiri države koje graniče s Meksikom – Kalifornija, Arizona, New Mexico i Texas – dobile su Demokratske guvernere. Gradonačelnik Houstona već je najavio prekid suradnje lokalne policije s ICE-om. I sa Stephenom Millerom kao novim šefom Trumpova kabineta lako možemo doživjeti oružani sukob između državnih i saveznih organa oko južne granice u sljedeće dvije godine.
Demokrati su se vratili na vlast na Jugu nakon mnogo desetljeća: Texas, Georgia, Karoline, Tennessee, Alabama, Mississippi… Mississippi nije izabrao Demokrata u Senat od 1982., a Kansas od 1932. Texas nikad nije doživio da sve državne urede drže Demokrati. Nakon ovih izbora 74 % Amerikanaca živi u državi s Demokratom na čelu. Sve demografske skupine okrenule su se Demokratima: 91 % crnaca, 61 % žena, 70 % mladih (18–29). Mladi bijeli muškarci, MAGA bros, koji su doveli Trumpa na vlast 2024., sada su gotovo svi glasali za Demokrate. Napokon smo dobili i pripadnike radničke klase u Kongresu: sindikalista i vatrogasca iz Montane, Sama Forstaga, i sindikalista i radnika u željezari iz Ohija, Briana Poindextera. Žene, manjine i zgodni mladi muškarci (Rob Sand, novi guverner Iowe, bio je model za Pradu) odnesoše pobjedu.
Politička revolucija Bernieja Sandersa je pobijedila. Rezultati izbora pokazali su pravo lice Amerike, koje nije nužno bijelo, muško, europsko i kršćansko, kakvim ga Trumpova administracija želi prikazati. Građani su jasno dali do znanja da su nezadovoljni Trumpovim prioritetima – i glasali za kandidate čiji su programi bolje usklađeni s njihovim vlastitim prioritetima: prema anketi WSJ-a od prošlog mjeseca, 59 % želi univerzalno zdravstveno osiguranje, 57 % želi minimalac od 20 dolara na sat, 61 % želi porez na bogatstvo milijardera, 63 % želi pauzu u razvoju AI-ja, a 58 % želi prekid vojne podrške Izraelu.
Abdul ElSayedov duhoviti pobjednički govor već je ušao u povijest. Kandidat iz Michigana. Prvi musliman u američkom Senatu. Njegovi protivnici kao da su bili u utrci za Knesset, a ne za američki Senat, toliko ih je brinuo njegov stav o Izraelu. Njega je brinuo Michigan. I Michigan je glasao za njega. JD Vance povezao ga je s prosvjedima u Francuskoj i optužio da priželjkuje isto Detroitu. ElSayed se nakon pobjede obratio Vanceu riječima: “JD, habibi, najzabavnije je to što ćeš me baš ti morati prisegnuti u Senatu u siječnju.” Arapsku riječ “habibi” mislim da možemo slobodno prevesti na hrvatski kao “mucice”.
Što je dovelo do ovako katastrofalnog poraza Republikanaca i Trumpa? I kako će se situacija dalje odvijati?
To što stranka predsjednika na vlasti gotovo uvijek gubi tzv. midterms izbore nipošto nije dovoljno objašnjenje ovakvog poraza. JD Vance smjesta je istaknuo rat u Iranu kao glavni uzrok kako bi se unaprijed pozicionirao kao njegov protivnik u mogućoj predsjedničkoj kampanji 2028. Time je kao krivca izložio ministra obrane (pardon, rata) i jednog od glavnih zagovornika tog rata, Petea Hegsetha. No, usprkos već pokrenutoj proceduri opoziva u Domu zastupnika (Thomas Massie), još nije sasvim izvjesno hoće li ga Trump smijeniti, iako je Vance u ocjeni sasvim u pravu: ankete unutar Republikanske stranke pokazuju da je rat protiv Irana iznimno nepopularan. Trump je pobijedio na obećanju da neće biti novih ratova, a sad imamo rat koji je zatvorio tjesnac kroz koji prolazi petina svjetske nafte i rezultirao uništenjem mnogobrojnih rafinerija u Zaljevu, dovevši do astronomskih cijena benzina i dizela, što je neprihvatljivo američkim građanima. U rujnu je Iran raketirao transsaudijski naftovod do Crvenog mora, smanjivši svjetsku ponudu nafte za dodatna 4 %.
Rat u Iranu je, međutim, samo vrh ledenog brijega na koji se republikanski Titanik nasukao. Nezadovoljstvo građana, posebno mladih, i raspodjelom bogatstva, koju doživljavaju kao nepravednu, i antidemokratskim politikama trenutačne administracije mnogo je dublje. Bezuvjetna vojna podrška Izraelu, dok Izrael bjelodano čini ratne zločine, toliko je apsurdna da je Trump sam najavio (ali prekasno, tek dan-dva prije izbora) kako će je ukinuti sljedeće godine. Kongres u novom sastavu sigurno je neće odobriti. A i Netanyahu odlazi na ropotarnicu povijesti pa će Eisenkot, u suradnji s arapskim zastupnicima u Knessetu, morati naći nova rješenja za odnose sa Zapadnom Obalom i Gazom, a ne samo koristiti američke bombe kao “rješenje” za sve.
Predugo američka politička elita uzima podršku građana zdravo za gotovo, plašeći ih baukom komunizma, islamizma, wokeizma… Ovi izbori pokazali su da to mazanje očiju više ne funkcionira. Prvo, ekonomija je super za malen broj ljudi, njih 5–10 milijuna, a treći svijet za ostatak građana, posebno za mlade koji upravo ulaze u radnu sferu i više si ne mogu priuštiti ni pola onoga što su mogli njihovi djedovi.
U doba Reagana, 1986. donesen je Tax Reform Act, kojim su smanjene porezne obveze ljudi s visokim osobnim dohocima. Najviša stopa poreza na osobni dohodak pala je ispod stope poreza na prihod korporacija, što je rezultiralo masovnom preregistracijom privatnih kompanija: vlasnici su, umjesto da plaćaju porez na prihod korporacije, počeli taj prihod prijavljivati kao osobni dohodak i plaćati (manji) porez. Taj se proces zove “pass-through”, a dva mlada ekonomista sa Sveučilišta u Chicagu, Owen Zidar i Eric Zwick, napisali su ovog ljeta knjigu o tome (The Everywhere Millionaire).
U svojoj knjizi iz 2014. Thomas Piketty primijetio je da od tada postupno povrat na kapital nadmašuje prihod od rada. Vlasništvo nad kapitalom sve se više vrednuje u odnosu na rad i taj se jaz samo produbljuje. Zidar i Zwick pišu kako je od 1980. do 2011. produktivnost američkog privatnog sektora narasla s 34 tisuće na 52 tisuće dolara po radniku, tj. za 18 tisuća dolara. Međutim, od tih 18 tisuća dolara 15 je otišlo vlasnicima, a samo 3 radnicima. Udio nacionalnog dohotka koji se ostvaruje radom pao je sa 65 % na 56 % u razdoblju od 1980. do 2024. Rad se više ne isplati; isplate se samo poduzetništvo i investiranje kapitala. Kapitalistima je u interesu zacementirati taj trend i u tome uglavnom uspijevaju: Trumpov Tax Cuts and Jobs Act iz 2017., a potom i One Big Beautiful Bill Act iz 2025., kulminacija su tog trenda, a ovi izbori njegova su repudiacija.
Poduzetnici, vlasnici biznisa, čine oko 3 % američke populacije – i 25 % kongresnih zastupnika (50 % ako računamo i odvjetničke kancelarije). Radnička klasa, koja čini više od 50 % populacije, u Kongresu je dotle zastupljena sa samo 2 %. Sad će valjda Forstag i Poindexter malo popraviti tu užasnu situaciju. Još gore, u državnim skupštinama posjednička klasa drži 40 % fotelja. Njezin je glavni interes zadržati taj status quo, podignuti most na ulazu u tvrđavu i lobirati kako bi spriječila druge da joj budu konkurencija te sačuvala svoj oligopol (tako, npr., Udruženje liječnika lobira za to da bude manje liječnika u zemlji u kojoj ih već ima 30 % manje po stanovniku nego u ostatku civiliziranog Zapada). Mladima je sve jasnije da se novac više ne zarađuje radom, nego prefriganošću i zadrtošću: izgradnjom i obranom oligopola. Npr., kreditne kartice: VISA i Mastercard oligopol su koji drži 80 % kartičnih transakcija na Zapadu, što im omogućuje da besramno ostvaruju stope profita veće od 50 % po transakciji – ne radom, ne ulaganjem, nego zarobljavanjem tržišta.
Novac se danas ultimativno, poput amiloidnih nakupina u mozgovima oboljelih od Alzheimera, akumulira u Private Equity kompanijama (Blackstone, Bain, Carlyle, KKR, Warburg Pincus itd.). Od 1980. do 2026. njihova je vrijednost narasla s 5 milijardi na 3 tisuće milijardi dolara. Vrlo bogati ljudi, mirovinski fondovi i sveučilišne zaklade ulažu goleme svote novca u PE. PE kompanije koriste taj novac kako bi podigle deset puta veće zajmove od banaka i time kupuju etablirana poduzeća (branša je nebitna), na koja onda natovare otplatu tog duga, koji odbijaju od poreza, dok iz njih muzu profit za svoje ulagače tako što režu troškove i otpuštaju zaposlene dok ih dobro ne iscijede. Onda ih prodaju, obično drugoj PE kompaniji, koja ponavlja proces.
Tako sve više novca završava u PE-u, dok mušterije dobivaju sve lošiji servis, a zaposlenici sve lošiju plaću i tretman. Recimo, u staračkim domovima u vlasništvu PE-a smrtnost je 11 % veća, iako šalju 8 % veće račune zdravstvenom osiguranju. Sveučilišta, čije su zaklade među najvećim ulagačima, perpetuiraju taj status quo kadrovirajući PE kompanije MBA diplomantima. MBA diploma više je religija nego znanost. Oslanja se okvirno na ekonomiju i statistiku, no njezina je suština tvrdoglavo uvjerenje da je profit ulagača nedodirljiv i sveti cilj sam po sebi, koji se mora ostvariti po svaku cijenu, bez obzira na interese zaposlenika i mušterija.
Drugo, budući da je ekonomija takva i da je sve više ljudi koji glasaju na političkim izborima toga svjesno, vladajućoj, posjedničkoj klasi demokracija je sve manje u interesu. Doveli su si Trumpa na vlast baš kako bi vratili stvari u njihovu normalu, u kojoj svatko radi svoj posao, gospodari gospodare, a robovi robuju. I po svaku cijenu željeli su osujetiti ove rezultate (iako u tome nisu uspjeli, to ne znači da neće i dalje nastojati okrenuti situaciju u svoju korist).
Trump je od preuzimanja drugog mandata predano radio na tome. Već godinu dana terorizira državne izborne komisije oko glasanja poštom, registracije birača i pristupa biralištima. Njegovo ministarstvo pravde prijeti, zahtijeva liste birača i zastrašuje izborna tijela u državama u kojima je utrka između stranaka tijesna. Na kraju se ipak vojska nije pojavila na biralištima niti se ikakav skandal dogodio. Sve je bilo samo zastrašivanje. I nije uspjelo.
Na samom početku svojeg drugog mandata Trump je, uz pomoć Elona Muska, napao američku saveznu birokraciju u namjeri da oslabi institucionalni otpor. Njemački ekonomist Albert Hirschman objavio je 1970. knjigu Exit, Voice, and Loyalty, u kojoj obrađuje načine na koje društveni čimbenici reagiraju na disfunkciju i kolaps institucija i organizacija u kojima rade, uz primjere iz Hitlerova preuzimanja Weimarske republike. U svibnju ove godine Eyal Press objavio je u New Yorkeru analizu o tome kako je američka savezna birokracija reagirala na sličan izbor između zaposlenja i savjesti, pod naslovom Should I Stay or Should I Go: petina zaposlenih napustila je posao od početka 2025., uključujući 30 % zaposlenih u Ministarstvu pravde, odnosno 4000 ljudi.
Trumpova kampanja zastrašivanja potencijalnih političkih protivnika nije se zaustavila samo na birokraciji. Ovog je ljeta, recimo, u stilu diktatora zabranio dijelu medija da izvještavaju iz Bijele kuće: CNN, Politico i MS Now proglašeni su nepoželjnima (što se pokazalo nepromišljenim potezom jer su ga onda svi mediji, uključujući Fox News, solidarno bojkotirali pa nitko nije došao snimiti otvaranje novog heliodroma ispred Bijele kuće). A prošlog mjeseca, gotovo pred izbore, odlučio je poslati policiju da izvrši pretres stana kongresnice iz Minnesote Ilhan Omar, pod izlikom da istražuju jesu li njezini roditelji lagali u imigracijskim dokumentima i je li ona zbog toga zaslužila biti deportirana. Omar je, naravno, nakon toga glatko pobijedila na izborima.
Većina njegovih poteza ima za cilj smanjiti demokratski upliv plebsa i ograničiti se isključivo na zadovoljavanje interesa bogatih oligarha kojima se u drugom mandatu okružio. Pretvorio je Bijelu kuću u Zabranjeni grad, a Lafayette Square ispred nje, gdje ljudi prosvjeduju već 150 godina, u ograđeni obor s kamerama i naoružanim stražarima – naš Tiananmen. Uopće ne znam koja je naša razlika u odnosu na Kinu, odnosno koja je naša prednost. Pod Trumpom demokracija i sloboda govora to više nisu, a tehnološki zaostajemo sve više.
Iako je na kraju poražena na ovim izborima, njegova kampanja zastrašivanja nije prošla bez žrtava. Jacob Weisberg u videu Profiles in Cowardice opisuje kako su se ljudi pokorili Trumpu u drugom mandatu i kako su mnogi izabrali zadržati posao po cijenu savjesti: milijarderi, bivši predsjednici, vodeći odvjetnički uredi, rektori sveučilišta, urednici vodećih medija, senatori, suci Vrhovnog suda. Jeff Bezos, Mitch McConnell, John Roberts, George W. Bush, Harvard i Brad Karp (Paul Weiss) svi su još tijekom prvog mandata bili u stanju katkad reći NE. Više nisu.
Zatim, tu je AI. U prvom Trumpovu mandatu narod je doživljavao AI kao benignu zanimljivost. Danas doživljavamo AI kao egzistencijalnu prijetnju našoj vrsti. Podatkovni centri uzrokuju više cijene električne energije i smanjuju pritisak vode u kućanstvima. Palantir je uprihodio 30 milijuna dolara na softveru za totalitarni nadzor. OK, zasad je usmjeren samo protiv imigranata. No svima je sasvim jasno da vrlo lako može biti iskorišten i protiv građana u autoritarnoj državi. Čak 16 muškaraca koje je oblikovao i financirao financijer Peter Thiel danas radi u Trumpovoj administraciji, počevši s potpredsjednikom Vanceom.
Prošli mjesec objavljena je knjiga novinara Gila Durana Nerd Reich: Fašizam Silicijske Doline i Rat protiv Demokracije, koja već u naslovu sasvim fino sažima što se događa: ta ekipa, koja se toliko neizmjerno obogatila u tako kratkom vremenu, normalno misli da su Übermenschi, bolji i pametniji od nas ostalih, i da im stoga pripada biti izvan i iznad zakona. Ta elita doživljava demokraciju kao nepotrebnu i neučinkovitu te kao prepreku ostvarenju svoje veličine. Njihova je perspektiva da svijet propada i da je na njima da od te propasti maksimalno profitiraju.
Knjiga se uglavnom fokusira na Petera Thiela, kojeg Duran doživljava kao Antikrista. I ne bez razloga. Thiel ne samo da vidi demokraciju kao prepreku nego nije sasvim siguran ni je li ljudska vrsta vrijedna zaštite. Duran citira dio razgovora Petera Thiela i kolumnista New York Timesa Rossa Douthata iz lipnja 2025. Douthat ga pita: “Želite li da ljudski rod opstane?” Thiel, vidno znojav u licu, kaže: “Uh…”, a Douthat dodaje: “Oklijevate?” Thiel se nadovezuje: “Dobro… ne znam… ja bih… ima toliko implicitnih pitanja u tome.” Douthat pita: “Mora li ljudska vrsta preživjeti?” Napokon, nakon dugih i mučno neizvjesnih 18 sekundi, Thiel ne sasvim uvjerljivo kaže: “Da.”
Trumpova podrška AI i kripto-tehnooligarsima okrenula je MAGA bazu, koja ga je dovela na vlast 2024., protiv njega na ovim izborima. Svima je jasno da su ga kripto-bros kupili profitima koje je ostvario ulažući u kripto-biznis. I tu ni sav novac koji je Musk utukao u političke kampanje nije mogao pomoći. Ovo su bili najskuplji izbori u povijesti zemlje, a onda vjerojatno i svijeta: 12 milijardi dolara. Najveći politički donor bio je Musk, s gotovo pola milijarde (što je njemu, vrijednom 800 milijardi, džeparac), od čega je 200 milijuna otišlo samo na Texas, gdje je izgubio svaku utrku. Prvi među demokratima bio je Soros. Drugi najveći, ponovno među republikancima, bio je Dick Uihlein. Dick tko? Svi znaju za Adelsonove jer su vezani uz Izrael. No najveći republikanski donator tipično je obitelj Uihlein.
Oni se ne bave ničim glamuroznim, nisu u AI-ju, nisu u tech industriji; vlasnici su pivovara (Schlitz) i kompanije koja proizvodi kartonske kutije (Uline). Nisu cionisti. Djed, imigrant iz Njemačke, bio je fan Charlesa Lindbergha i njegove America First ideologije, a otac je podržavao kampanju rasističkog, segregacionističkog predsjedničkog kandidata Georgea Wallacea 1968. i bio jedan od osnivača konzervativnog John Birch Societyja. Trump je sasvim prirodan izbor za Uhleine. I takvih kao što je Uihlein ima mnogo više nego takvih kao Musk (SAD ima samo oko 900 milijardera, ali ima oko 5 milijuna kućanstava s bogatstvom većim od 5 milijuna dolara, koja mahom lobiraju prvenstveno kako bi zaštitila svoje bogatstvo, bez obzira na svjetonazor).
Njihovu kulturu najbolje opisuje uvodna priča u knjizi Zidara i Zwicka: tata obrtnik, diler Mercedesa s Floride, kćeri je za vjenčanje zakupio cijeli Pariz – ceremonija u Versaillesu, vatromet s Eiffelova tornja – i potrošio tričavih 60 milijuna dolara, sigurno teško stečenog novca, a njezina muža sad očekuje dugogodišnja zatvorska kazna zbog pijanog oružanog sukoba s teksaškom policijom. Valjda je pomislio da je Le Roi Soleil.
Uslijed nezavršenog rata s Iranom i neotvorenog Hormuškog tjesnaca, neispunjenih obećanja da će se ekonomija popraviti za malog čovjeka i mlade, a ne samo za dioničare i vlasnike biznisa, percepcije da je napustio svoju bazu i prodao se za šaku kriptovaluta te činjenice da je većinu uznemirio svojim autoritarnim metodama, nečuvenima u američkoj političkoj tradiciji – poput pretresa Omarina stana, zabrane CNN-u da izvještava iz Bijele kuće, pritiska na sveučilišta i odvjetničke kancelarije te prijetnji državnim izbornim komisijama – ljudima je prekipjelo. I novac više nije mogao pomoći. Trump je postao toliko nepopularan da ga nijedan kandidat nije pozvao u svoju kampanju; dapače, gledali su da se što više od njega distanciraju. Pojavljuje se u manje od 1 % video spotova kampanja republikanskih kandidata na ovim izborima. No zato se pojavljuje u više od 20 % video spotova kampanja demokratskih kandidata, koji su svi zaključili da je nepresušan rudnik.
Je li naučio lekciju? Ne. Ima obraz kao đon. I uopće se ne da smesti ovim izbornim porazom. Odlučio je priznati poraz i ignorirati posljedice. Dopustiti ekonomsku krizu i za nju optužiti političke protivnike. Na dan izbora indeks Dow Jones porastao je 3 %. Dow je najstabilniji indeks i rijetko u jednom danu ide toliko gore. Zapravo, posljednji put tako je bilo nakon Trumpove pobjede na izborima 2024. Tada je rekao da ga Dow voli. Sad, izgleda, da ga više toliko ne voli. U biti, investitori vole samo novac i uvijek se trude kladiti na pobjednike, a izbjeći luzere. Drugog dana, međutim, kao što smo se svi bojali, došlo je do panične rasprodaje dionica vezanih uz AI i čipove, a Nasdaq indeks stropoštao se 6 %. Tisuće milijardi dolara bogatstva na papiru izgorjele su u prvih pet minuta nakon otvaranja burze.
Trenutačno se među analitičarima vodi debata o tome je li to bio samo jedan dan algoritamske panike ili je možda napokon recesija zakucala na vrata. Jared Bernstein, glavni Bidenov ekonomski savjetnik, napisao je prošli tjedan u New York Timesu kako je AI balon veći i opasniji od dot-com balona iz 2001. Tržište dionica tada je bilo na oko 160 % bruto nacionalnog dohotka. Danas je na 240 %. Država je tada poslovala s viškom od 1,2 %. Danas posluje s deficitom od 6,2 %. Dug za izgradnju data centara iznosi 7 % BND-a. Identičan krah burze danas bi se teže osjetio, a recesija bi bila dublja i nezaposlenost bi prešla 7 %. Ako se ulaganja u AI ne pokažu profitabilnima, svi ćemo patiti. A vrijedi li AI toliko? Jest zgodno kojom brzinom obavi istraživanje na netu i odgovori na svako moje pitanje, ali vrijedi li baš toliko kao izum, kao što je, recimo, električna struja?
I izgleda da Trump računa na krizu sad kad je izgubio izbore: nada se krizi i kaosu iz kojih bi on opet, misli, mogao izaći kao pobjednik. Nada se da će ih ubrzati. U tu je svrhu bezobzirno promovirao najomraženijeg čovjeka u svom kabinetu, Stephena Millera – čovjeka koji je prošle godine izjavio da Demokratska stranka nije politička stranka nego “domaća ekstremistička organizacija” i arhitekta je otimanja djece od imigranata – na mjesto šefa kabineta. Također je najavio da će posao glasnogovornika dati svom frendu Dani Whiteu, predsjedniku hrvačke federacije (White je pristojno odbio prihvatiti poziciju). Što gore, to bolje. Trump se pozicionira kao spasitelj 2028.
U komentaru za New York Times Masha Gessen piše: “Što više nestabilnosti birači proživljavaju – što su cijene goriva više, pristup zdravstvenoj skrbi nesigurniji, a prijetnja ratom opipljivija – to autokrati postaju privlačniji, čak i onda kada su upravo njihove politike uzrokovale tu nestabilnost. Autokrati dolaze na vlast u vremenima straha i društvenih previranja. Bivaju izabrani na temelju obećanja o stabilnosti i sigurnosti. Najčešće obećavaju i povratak u slavnu, zamišljenu prošlost, kada je svijet djelovao sigurno, a ljudi se nisu osjećali siromašnima. No ta obećanja nikada ne ispune. Umjesto stabilnosti, donose kaos, pomutnju, a često i rat.
Međutim, umjesto da razotkrije autokrata kao lažljivca, ta nestabilnost zapravo potvrđuje onaj svjetonazor koji ga je i doveo na vlast. Čini se da je svijet doista zastrašujući.”
Demokratska stranka je, u međuvremenu, dobila mandat da to promijeni. No to ne znači automatski da će ga i iskoristiti. Je li promjena moguća pod starim rukovodstvom, koje je toliko napora uložilo da je spriječi? ElSayed je već pozvao na smjenjivanje Chucka Schumera s mjesta vođe demokrata u Senatu. Hakeem Jeffries, novi čelnik demokrata u Domu zastupnika, ispušta progresivne krikove (posebno oko Millera) i zasad mu je političko preživljavanje sigurnije. No Demokrati su već više puta pokazali neobičan talent da preokrenu pobjedu u poraz, tako da ne bih žurio sa zaključcima.
Caveat o tarifama
Dakle, vrijedi izdvojiti ovu kratku lokalnu priču kao primjer da i od najgorih mjera najgoreg predsjednika u povijesti zemlje, kako ga liberalni mediji krste, može izaći nešto dobro.
Trump je ljetos dogovorio s Japanom da će Japan uložiti 500 milijardi dolara u SAD, primarno u proizvodnju čipova, poluvodiča i AI projekte, u zamjenu za niske carine na japanske proizvode (15 %).
Jesenas je japanska vlada uložila 21 milijardu dolara u vermontsku tvornicu poluvodiča GlobalFoundries (koja je ujedno najveći potrošač električne energije u državi Vermont, pa će novi pogon biti preko granice, u državi New York, jer ovdje naprosto nema dovoljno električne energije za njega).
Paralelno s tim ulaganjem japanska korporacija Omron, koja proizvodi industrijske robote, kupila je za 675 milijuna dolara drugu, manju high-tech vermontsku kompaniju OnLogic, koja se bavi proizvodnjom specijaliziranih kompjutera s pasivnim hlađenjem – jer im baš takvi trebaju za robote koji bi trebali funkcionirati vani u svim vremenskim uvjetima, prašini i prljavštini.
Vlasnici OnLogica, nizozemski bračni par, strukturirali su prodajni ugovor tako da podijele profit ostvaren prodajom sa zaposlenicima: svaki će radnik dobiti 1500 dolara za svaki mjesec koji je proveo radeći za kompaniju (neki tako i za 10 godina).
Moramo, dakle, ovdje ipak dati kredit Trumpu: njegove prijetnje tarifama zaslužne su za ta ulaganja i za otvaranje novih radnih mjesta u GlobalFoundriesu. I u anketama mu ljudi zaista uglavnom ne zamjeraju tarife. No za ovu velikodušnost prema radnicima OnLogica on ne snosi nikakvu odgovornost – za to su ipak zaslužni bivši vlasnici, Nizozemci.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
