Novi Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera u školstvu: Ako roditelji odluče djecu ne slati u škole jer su obrazovni uvjeti nesigurni ili neadekvatni, škola će biti dužna pozvati im socijalnu skrb. Fuchsov pravilnik dolazi nakon niza organiziranih bojkota nastave unazad dvije godine, mahom zbog slučajeva drastičnog i kontinuiranog vršnjačkog nasilja na koje potkapacitirane ustanove ne uspijevaju reagirati.
“Roditelji imaju pravo izražavati nezadovoljstvo, protestirati i slično, ali nemaju pravo priječiti djeci da idu na nastavu i na takav način ih koristiti kao sredstvo pritiska”, objasnio je 8. siječnja ministar znanosti, obrazovanja i mladih Radovan Fuchs, najavljujući izmjene Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera. Novi pravilnik, koji će se u sustavu e-Savjetovanja nalaziti do 7. veljače, u jednom svojem dijelu nastoji Fuchsovu dubioznu etičku tvrdnju pretočiti u zakonodavni okvir. U njegovu čl. 2. propisuje da se izostanak učenika s nastave zbog izražavanja nezadovoljstva i protesta učenika ili roditelja ne može opravdati, te školama u kojima “roditelji iz različitih razloga ne dopuštaju djetetu odlazak u školu” nalaže obavještavanje nadležnog područnog ureda Hrvatskog zavoda za socijalni rad. U prijevodu, ako roditelji odluče djecu ne slati u škole jer su obrazovni uvjeti nesigurni ili neadekvatni, škola je dužna pozvati im socijalnu skrb.
Pravilnik dolazi nakon niza organiziranih bojkota nastave unazad dvije godine, mahom zbog slučajeva drastičnog i kontinuiranog vršnjačkog nasilja na koje potkapacitirane ustanove ne uspijevaju reagirati. Bjelovar pretprošlog siječnja, Pula prošlog siječnja, Varaždinske toplice prošlog listopada, neimenovano slavonsko naselje prošlog studenog; listanjem arhiva recentnog roditeljsko-učeničkog neposluha, kao u kakvom dobrom krimiću, otkriva se ponavljajući uzorak koji veže sve naizgled nepovezane slučajeve.
Uvijek je riječ o jednom djetetu koje već godinama zlostavlja kolege iz školskih klupa, uvijek roditelji daju izjave kojima ne osuđuju dotično dijete, nego pozivaju na to da mu se pruži pomoć, uvijek iza problematičnog djeteta stoje problematični roditelji koji ne surađuju s nadležnim institucijama. Primjer Donjeg Dragonošca u studenom odudara od obrasca po uzroku, koji se u ovom slučaju odnosi na činjenicu da se nastava već pet godina održava u DVD-u zbog posljedica potresa, no ne i po njegovoj bitnoj komponenti.
U svakom od navedenih primjera, odluka o bojkotu dolazi nakon što su roditelji iscrpili sve druge opcije. To će reći, tek kad kap prelije čašu, kad nesigurni ili loši uvjeti obrazovanja opetovanim molbama i zahtjevima ne bivaju, često mjesecima ili godinama, riješeni od strane škole, socijalne skrbi, lokalnih samouprava ili ministarstava. Bojkot nastave tako je jedina poluga koju roditelji posjeduju u zaštiti svoje djece, jedini postupak kojim istinski mogu izazvati nadležne institucije da rade svoj posao, a na čijem je čelu, gle slučajnosti, upravo uvaženi gospodin kojem svi ti skandali vjerojatno zadaju strašne glavobolje – Radovan Fuchs.
“To je jedan od načina kontroliranja roditelja, jer su dosad oni još mogli nekako utjecati na nasilje. Dvadesetak roditelja dnevno mi šalje upite o tome što učiniti kad im se dijete susreće s vršnjačkim nasiljem. Sustav, niti škole, niti centri za socijalnu skrb, uopće ne reagiraju. Ravnatelji puno slučajeva uopće ne prijavljuju, a i da prijave, centar nam je jako spor”, govori nam Helena Ančić, predsjednica udruge Roditelji za djecu, čija je misija suzbijanje vršnjačkog nasilja. Nastavlja objašnjenjem da nam je sustav općenito preopterećen, te da kadrova nedostaje u socijalnoj skrbi koliko i u samom sustavu obrazovanja. Zatim, ni ti sustavi nemaju zakonski uređene načine za rješavanje takvih problema. Prema Ančić, nema sankcija za roditelje koji ne surađuju sa školom kada im je dijete nasilno, niti škole mogu dostatno reagirati na međuučeničko nasilje. Dakle, puno je lakše zabraniti jedini alat koji roditelji imaju u borbi, nego riješiti sustavne probleme koji to nasilje uvjetuju.
“Najčešće su žrtve one koje mijenjaju školu. Ono što mi vidimo po medijima, gdje cijeli razred nije otišao u školu, samo je vrh sante leda. To su roditelji koji su na rubu i koji ne vide nikakav drugi izlaz. Imam roditelje koji su dobili devet odbijenica, devet povratnica od svih ministarstava u Republici Hrvatskoj. Vezano je za slučaj u kojem je profesorica maltretirala njihovo dijete, nitko im nije htio pomoći. Objavila sam video, prijava je riješena u jednom danu”, prisjeća se Ančić, čiji je prvi savjet roditeljima koji se žale na vršnjačko nasilje taj da kod psihijatra nabave ispričnicu i da ne pošalju dijete na nastavu. Kad su obrazovanje i dobrobit djece zadnja rupa na svirali, druge opcije ni nema, stoga se postavlja pitanje je li onemogućavanje roditeljskog prkosa nemarnom sustavu uopće legalno.
“Najprije bih istaknuo da je izrazito loša praksa što su predložene izmjene objavljene isključivo s predloženim normativnim dijelom, bez ikakva obrazloženja koje bi dalo naslutiti koji su cilj i svrha koji se žele postići, a nakon njegova donošenja dali bi i odgovarajući interpretativni okvir onima koji te norme trebaju primijeniti u praksi”, u razgovoru za H-Alter navodi odvjetnik Klaudio Čurin, nadodajući kako je 2. članak sporan iz više razloga. Dijelom se, kaže, radi o materiji koja uopće ne bi trebala biti uređena pravilnikom, jer je njegova svrha izricanje pedagoških mjera učenicima, radi njihove promjene ponašanja, dok se odredba odnosi na “nezadovoljstvo i protest […] roditelja”. U tom smislu, pedagoška mjera ne bi “smjela biti izrečena učeniku zbog postupanja njegova roditelja, neovisno o tome je li nama to postupanje simpatično ili nije”.
Nadalje, druga odredba, ona u kojoj se kao povod poziva socijalne skrbi imenuje ne slanje djece u školu zbog “različitih razloga”, evidentno ima širu viziju. Odvjetnik tako smatra da je “loše što se koristi posve neodređen pojam, koji u biti ne znači ništa – koji su to ‘različiti’ razlozi? Interpretacijom navedene odredbe može se doći i do posve apsurdnih zaključaka da je među tim razlozima i bolest, jer interpretativni okvir ne postoji”.
Da stvar bude apsurdnija, materija koja se utvrđuje tim stavkom na odgovarajuć je način uređena u odredbi članka 136. stavka 4. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi: „Ako roditelj učestalo zanemaruje obveze iz stavka 1. ovog članka, škola je dužna o tome obavijestiti nadležno upravno tijelo županije, odnosno Gradski ured i nadležnu ustanovu socijalne skrbi koji su dužni izvijestiti školu o poduzetim mjerama”.
Na pitanje mogu li se nove stavke čitati kao prijetnja, Čurin odgovara da neovisno o tome radi li se ili ne o prijetnji, riječ je o “vrlo problematičnoj odredbi kojom se, više ili manje, prikriveno ograničavaju prava na osobni i obiteljski život iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te prava i dužnosti roditelja iz članka 64. Ustava, jer se uvodi kategorija ‘nezadovoljstva’ i ‘prosvjeda’ u Pravilnik, iako se može raditi o brizi za sigurnost i dobrobit djeteta, kao što je bilo u ranije izloženom slučaju, u kojem je roditelj dužan pri izvršavanju svojih zakonskih dužnosti prema djetetu donijeti odluku u skladu s djetetovim najboljim interesom (članak 3. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta).”
Pravnik nije sklon tumačenju da odredba narušava Ustavom zagarantirano pravo na prosvjed, jer tamo nije uređeno pravo na prosvjed neslanjem djece u školu. Međutim, “ako je dijete ugroženo u školi, roditelj u okviru brige za sigurnost izvršavajući svoju roditeljsku skrb mora dijete zaštititi te takvu zaštitu ne treba izjednačavati s eventualnim prosvjedom protiv te situacije. […] Škola već sada ima na raspolaganju odgovarajući instrumentarij za postupanje prema roditelju, ako smatra da se radi o bilo kakvim zloporabama, te predložene izmjene isključivo idu u smjeru ograničavanja autonomije škole, a što ne smatram da je promjena u pozitivnom smjeru.”
Čurin je u svojoj odvjetničkoj prakse pravno zastupao roditelje medijski najeksponiranijeg slučaja bojkota nastave, onog zagrebačkog iz listopada 2024. Problematičan učenik je, podsjetimo, selio iz škole u školu terorizirajući vršnjake godinama, dok su njegovi roditelji odbijali pružanje pomoći. Kad se cijela škola digla na noge oko slučaja, šaljući molbe svim institucijama, obitelj je navodno preselila kad je Grad odlučio mališana prebaciti u “poseban razred”. O psihološkim posljedicama koje je cijeli događaj ostavio na svu uključenu djecu bolje je ne razmišljati; ionako vrli Fuchs smatra kako ne bi bilo u redu da svaka škola ima svog psihijatra.
Cjelokupni je događaj također izazvao peticiju za podnošenje ostavka svih moćnika koji su se oglušili na zahtjeve roditelja. Direktno ispod imena ministra, koji se našao na prvom mjestu popisa, stoji ime tadašnje pravobraniteljice za djecu Helence Pirnat Dragičević. U međuvremenu, doista smo dobili novu pravobraniteljicu za djecu, pa smo i na njezinu adresu poslali upit za komentar.
Ured Tatjane Katkić Stanić, desetljećima neizostavne ličnosti na vodećim pozicijama u raznoraznim uredima za socijalni rad i sektorima za socijalnu politiku, koje će se dugogodišnji čitatelji H-Altera sjetiti iz epizode u kojoj je pozdravila skup pseudoznanstvenih otimača djece, odgovorio je:
“Kada je riječ o izmjenama za koje navodite da javnost izražava zabrinutost, a koje se odnose na tzv. bojkote nastave zbog neadekvatnog pristupa u rješavanju vršnjačkog nasilja ili drugih prijepornih situacija, ističemo da je dužnost obrazovnog-sustava i roditelja osigurati djeci pravo na obrazovanje”, stoji u dopisu. Prateći slučajeve o kojima je riječ, kažu, uočili su da su “takvi potezi najčešće rezultat neprovođenja pravodobnih mjera te neučinkovitog nošenja s kriznim situacijama koje zahtijevaju brzu i pravodobnu reakciju, stručnu podršku i jasnu komunikaciju. Nažalost, vrlo često krizne situacije dolaze kao posljedica ignoriranja teškoća i ne provođenja kvalitetnih programa za prevenciju. Mjere se u školama vrlo često svode na pokušaj „gašenja požara“ nakon kojeg su na gubitku svi – škole, roditelji, a ponajviše djeca”.
Postavlja se pitanje zašto u pravobraniteljičinu jednadžbu, koja parolaški naglašava komunikaciju i jačanje međuresorne suradnje, nije veća težina stavljena na poteškoće koje prožimaju ovaj tekst – opću nefunkcionalnost i potkapacitiranost nadležnih ustanova. Kroz odgovor ureda može se nazrijeti da su se sve stranke malo ogriješile, što se kasnije podcrtava izjavom da ured nerijetko prati slučajeve “u kojima se bojkot nastave koristi kao pritisak na škole da prebace dijete s problemima u ponašanju u drugu školu”, usprkos tome što slučajevi o kojima čitamo u medijima u najvišoj mjeri samo pozivaju institucije da problematičnoj djeci pomognu, da ih rehabilitiraju, da ih izvedu na pravi put.
“Važno je da svatko u tom procesu preuzme dio odgovornosti – stručnjaci u sustavu za ranu prevenciju i rad s djecom, politika odnosno donositelji odluka za razvoj podrške stručnjacima koji izravno rade s djecom i uspostavu i provedbu preventivnih programa, roditelji – za odgoj i društvo – za vrijednosti za koje se zalažemo”, zaključuje se odgovor pravobraniteljice iz kojeg bi čitatelj naslutio da živimo u nekoj skandinavskoj državi. Dio kritike ovog citata jest upućen vlastima, ali i ta najblaža moguća politička opaska izostavlja denunciranje spornog članka koji je, kako smo gore opisali, u surovoj realnosti stanja na terenu, nažalost još potreban.
U socio-političkom vakuumu, gdje sve većinski djeluje kako treba, “komunikacija” i “jačanje kapaciteta stručnjaka” i “rane procjene rizika” i sve te fine solucije iz odgovora pravobraniteljice stoje. U kontekstu sve bestijalnijeg društva u kojem živimo, s druge strane, solucija nije samo bolji zakonodavni okvir ili ulaganje u obrazovanje i socijalnu skrb ili zapošljavanje više stručnjaka, iako bi i to bio dobar početak. Streloviti porast prijava vršnjačkog nasilja – koji 2024. iznosi 44 posto u odnosu na 2023., a prema nekim se izvorima 2025. još uvijek eksponencijalno diže – tek je simptom porasta nasilja općenito, što je pak samo simptom višedesetljetnog prekrajanja države po mjeri bogate manjine, umjesto potrebite većine.
Nije li i do tragičnog napada na Osnovnu školu Prečko moglo doći samo lančanom reakcijom unisonog zakazivanja svih institucija odgovornih za funkcioniranje društva – obrazovanja i kulture koje napadača nisu primjereno socijalizirali, mentalno-zdravstvene skrbi koja ga nije izliječila ili institucionalizirala, policije koja učenike nije mogla zaštiti. Prioritet ove vlasti, ipak, nije dobrobit naroda, već remilitarizacija i osiguravanje korporativnih profita, stoga solucija za cijeli slijed sustavnog nasilja koji su Prečku ili bilo kojem slučaju maloljetničkog nasilja prethodili, po definiciji, može jedino biti simptomatska. Zbog manjka odgovora Ministarstva obrazovanja na naše upite o izmjenama i svim njihovim problemima, Fuchsu ćemo staviti riječi u usta korigiranjem uvodne izjave: “Roditelji imaju pravo izražavati nezadovoljstvo, ali nemaju pravo priječiti sustav koji im truje djecu – naš sustav”.
