Već tri tjedna socijalne radnice i radnici okupljeni u inicijativu Od šutnje do promjene, odnedavno i udrugu NovisS – Nova vizija socijalne skrbi, provode bijeli štrajk upozoravajući na teško stanje u sustavu: Radnici iz njega odlaze jer su preopterećeni, njihove dužnosti padaju na one koji su ostali, nitko ne radi na privlačenju novih radnika, preopterećenost eksponencijalno raste što još radnika tjera iz sustava. Najveći su gubitnici na kraju korisnici.
Krenulo je 2. ožujka u splitskom i kaštelanskom područnom uredu, bivšim centrima za socijalnu skrb, premda se ubrzo proširilo na njih još 22, odnosno više od polovice svih područnih ureda u Hrvatskoj; ili je to barem priča u rijetkim medijski napisima o ovoj temi. Međutim, želimo li zaista shvatiti što je socijalne radnike dovelo do očaja, a sustav socijalne skrbi do ruba propasti, važnije je ishodišnu točku tražiti u uzroku kraha, no u njegovoj eskalaciji.
“Svakodnevno kvalitetnog i temeljitog socijalnog rada nema. Naši su nam nadređeni onemogućili da radimo posao kako treba. Na novčanom odjelu se samo gledaju brojevi i isprazno pokazivanje koliko je inkluzivnih riješeno. Naši korisnici ne mogu biti zadovoljni kvalitetom našeg rada koji ne može biti bolji u ovakvim uvjetima. Smatramo da je to zaista besramno, neodgovorno i bezobrazno opterećivanje postojećeg kadra”, u razgovoru za H-Alter pred Hrvatskom komorom socijalnih radnika govori Vicenca Abaza, socijalna radnica u splitskom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad (HZSR). Problemi su, kaže, mnogostruki: manjak smještajnih kapaciteta, loša međuresorna suradnja, nemogućnost razgovora s nadređenima, nehumana očekivanja koja vode sagorijevanju. U kombinaciji, kulminiraju u glavnom i temeljnom problemu – kroničan manjak radne snage.
Naime, sistematizacija u sustavu socijalne skrbi često je samo slovo na papiru. Riječ je o dokumentu kojim poslodavac, u ovom slučaju Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, utvrđuje neophodan broj zaposlenih za neometano funkcioniranje sustava. Tako je, primjerice, zaključeno da bi na odjelu za djecu i mlade područnog ureda u Splitu trebalo raditi 23 ljudi, dok ih u stvarnosti radi tek jedanaest. Ovaj odjel nije iznimka, zakonom propisan minimalan broj radnika redovno je prepolovljen, što za njih znači neizvedivu količinu posla, a za korisnike, najranjivije ljude u državi, nedostupnost potrebite pomoći.
Povrh toga, upitna je i kakvoća same sistematizacije, jer, kako nam govori Abaza, ona nerijetko ne prati načela struke, koja pak predlažu manji omjer broja korisnika i socijalnih radnika. Uzmemo li primjer novčanog odjela u Splitu, ako se struku pita na njemu bi trebalo raditi 47 ljudi, ako se sistematizaciju pita 23, a ako se pita stvarnost tamo ih je petnaest. Abaza ističe da radnici splitskog područnog ureda godinama upozoravaju na ovo, a u proteklih pola godine mjesečno šalju dopise i molbe svim instancama, od regionalnih čelnika, preko Ministarstva, pa sve do Vlade i Sabora. Jedini odgovor koji su dobili je da Split i Kaštela ne odskaču po brojkama, te da se na terenu ne bi trebao odvijati kaos.
“Ponižavajuće je da nisu imali potrebe sjesti s nama i vidjeti o čemu se radi. Jer ni jedna statistika ne može zamijeniti statistiku da od 1. siječnja 2026. do danas u našem područnom uredu postoji preko 6 400 ulaznih predmeta. Još je minimalno tri puta veći broj akata koji se već urudžbiraju na postojeće predmete”, objašnjava Abaza, dodajući da je otužno stanje preko ruba izdržljivosti pogurala odluka o prije spomenutom inkluzivnom dodatku. Zbog nje se prema prošlomjesečnoj presudi upravnog suda u Zagrebu moraju isplatiti novčane svote nasljednicima ljudi koji su preminuli čekajući odluku o tome imaju li pravo na isplatu zbog nemogućnosti ravnopravnog sudjelovanja u društvu. Za socijalne radnike, prema kojima je pitanje isplate inkluzivnih dodataka ionako otpočetka trebalo biti zaduženo HZZO-u, to u praksi znači da je srž socijalnog rada zamijenila činovnička dužnost rješavanja 15 000 takvih slučajeva.
Ljudima koji su život odlučili posvetiti pomaganju potrebitima odrađivanje banalne administrativne tlake u pravilu ne sjeda, u čemu ne pomažu gore navedeni loši radni uvjeti. Time dolazi do povratne sprege: radnici odlaze iz sustava jer su preopterećeni, njihove dužnosti padaju na one koji su ostali, nitko ne radi na privlačenju novih radnika, preopterećenost eksponencijalno raste što još radnika tjera iz sustava. Najveći su gubitnici na kraju korisnici.
Centralizacija sistema provedena je u sklopu reforme socijalne skrbi 2023., čiji je prvi prijedlog već 2021. žestoko kritiziran od strane struke. Među glavnim je primjedbama bila upravo centralizacija sustava socijalne skrbi u “mega-instituciju” HZSR, na što je i H-Alter tada upozoravao.
“Odgovornost za veoma loše stanje u sektoru socijalne skrbi je apsolutno u rukama države, odnosno resornog ministarstva nadležnog za socijalnu skrb. To proizlazi iz činjenice da je sustav hipercentraliziran, odnosno da je uloga i ukupna odgovornost za organizaciju sustava socijalne skrbi nižih nositelja (županija i gradova) veoma mala, gotovo beznačajna. Usprkos odredbama koje proizlaze iz Europske povelje o lokalnoj samoupravi, pa i čak i iz odredbe Ustava Republike Hrvatske (čl. 134) koji socijalnu skrb dodjeljuju u nadležnost lokalne samouprave, ustroj socijalne skrbi je temeljem Zakona o socijalnoj skrbi i drugim sektorskim propisima u rukama središnjih državnih tijela”, objašnjava nam Nino Žganec, profesor na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu i potpredsjednik udruge NovisS.
S njime se slaže i redovita profesorica na Pravnom fakultetu, socijalna radnica na Katedri za teoriju i metode socijalnog rada Kristina Urbanc. Tvrdi da je reforma koju je započeo Josip Aldarović, a nastavio Marin Piletić, socijalne radnike dovela pred gotov čin: “Time što su u potpunosti tijekom javnog savjetovanja zanemarili inpute profesionalne zajednice, i oglušili se o standarde kvalitete profesionalnog socijalnog rada, zapravo su reducirali vrijeme za neposredni kontakt između krajnjih korisnika i socijalnih radnika, koji onemogućava uspostavljanje odnosa i procesnost u socijalnom radu i svodi ga na “šalterski” i administrativni rad.”
Drugim riječima, socijalni rad po svojoj prirodi varira od slučaja do slučaja, od regije do regije, stoga je jedini logičan pristup njegovoj organizaciji odozdo prema gore. Nasuprot tome, reforma je organizacijom odozgo prema dolje uvela birokratsku inflaciju i nerealne standarde uniformiranosti u kojima najmanju težinu ima riječ samih radnika na terenu. Kako nam govori Abaza, oni redovno pokušavaju ove i druge probleme iskomunicirati s nadređenima ili na bilo koji način uspostaviti dijalog s njima, no u takvom modelu nailaze na gluhe uši.
Otvoreno pismo inicijative detaljizira načine na koje uprava, u prvom redu ravnateljica HZSR Tatjana Štritof, konsolidira moć i onemogućava bilo koji vid pozitivne promjene. Štritof je, navodi se, početkom svog mandata obavijestila djelatnike da joj se ne smiju obraćati osim preko nadređenih, koji, naizgled, rade samo ono što im je rečeno. Otkad je štrajk počeo, jaz između radnika i uprave samo se još više proširio. Abaza tvrdi da imaju “dojave da su neki upravitelji tražili imenom i prezimenom tko sudjeluje u bijelom štrajku i tko nam je pružio podršku. Održavaju se neobični sastanci gdje se nitko ne ucjenjuje izravno, ali se jasno može razumjeti da nas usmjeravaju prema zaključku da radimo nešto nezakonito. Generalno vlada neugodna atmosfera, a od naših čelnika nema dijaloga. Nema inicijative da zajedničkim snagama vidimo na čemu se može raditi.”
Na H-Alterove zahtjeve za komentar o optužbama iz otvorenog pisma, HZSR odgovara da tvrdnja da je zaposlenicima onemogućeno izravno obraćanje “nije točna”, te da je u redu da radnici ne mogu istupati javno jer je Statutom HZSR propisano da javno informiranje mogu izvršiti ovlašteni ravnatelji. Na pitanja o tome zašto ne žele uspostaviti dijalog s radnicima, te kada i kako namjeravaju riješiti probleme na koje inicijativa upozorava, pišu nam puno riječi s malo sadržaja – HZSR radi sve po PS-u. Jedini je zanimljiv odgovor onaj o komentaru bijelog štrajka: “Zaposlenici Hrvatskog zavoda za socijalni rad imaju pravo izraziti nezadovoljstvo” i “odredbama Zakona o radu propisano je da sindikati imaju pravo pozvati na štrajk”.
Skrećemo pažnju na razliku između onog koji ima pravo izraziti nezadovoljstvo i onoga koji ima pravo pozvati na štrajk, jer ni NovisS, ni inicijativa nisu vezani uz Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske. Abaza kaže da su više mjeseci prije početka štrajka pokušavali kontaktirati SZDSSH, no da im se nitko nije javljao. Umjesto s radnicima, prema navodima inicijative, SZDSSH se prvo sastaje s Ministarstvom, a na stranici uoči štrajka objavljuju da nisu za “ad hoc” akcije poput ovih, uz komentar predsjednice sindikata Jadranke Dimić: “Podržavamo sve aktivnosti kojima se upozorava na probleme u sustavu, ali mislim da bi bilo neozbiljno ući u aktivnosti koje nisu dobro pripremljene.”
H-Alteru pak Dimić odgovara da je bijelom štrajku upućena podrška sindikata, da je u Splitu održan sastanak sa članovima podružnice, a da su s povjerenikom podružnice u Splitu u svakodnevnom kontaktu.
Velik je problem i samo ulaganje u sustav socijalne skrbi, koji je, kako ističe Žganec, izrazito nizak: između 0,8 – 1,2 posto BDP-a. “Kad uzmemo u obzir da u to ulaze socijalne naknade, troškovi smještaja tisuća korisnika ustanova socijalne skrbi, troškovi socijalnih usluga, plaće, investicijska održavanja i druge, vidimo da je to uvelike podfinanciran sustav obzirom na njegovu društvenu relevantnost.”
Ako želimo doći do osnove problema, ta nam statistika može biti indikativna: nikoga nije briga. Aktualni ministar Alen Ružić, koji nema dodirne točke sa socijalnim radom, tako organizira svoju presicu 13. ožujka, u isto vrijeme kad i udruga NovisS, na koju je prethodno bio pozvan. Na svojoj presici izjavljuje da ima spremna rješenja, prvenstveno administrativno rasterećivanje vezano uz inkluzivni dodatak. Od Ministarstva do zaključenja teksta nismo dobili odgovore na to zašto se oglušuju na molbe radnika, kada će nešto poduzeti i što, niti zašto je Ružić organizirao presicu u ono vrijeme, no rekli su da će nam odgovoriti čim stignu.
Žganeca smo zato pitali što bi se moglo učiniti i kako se socijalni sustav organizira u drugim članicama EU, koje bolje prate čl. 24-26. Europske povelje o ljudskim pravima. Većina svoje sustave, kaže, bazira na principima decentralizacije, deinstitucionalizacije i skrbi u zajednici, uvažavanja stručnih standarda kroz dominaciju stručnih nad političkim kriterijima, većim stopama izdvajanja za socijalnu skrb, ulaganje u stručnjake kroz stručno usavršavanje, dugoročno planiranje, integrirane socijalne usluge i partnerstva osobito između socijalnog, zdravstvenog i obrazovnog sektora, te u partnerstvu javnog, civilnog i privatnog sektora.
