Javno savjetovanje o novom Socijalnom planu Grada Zagreba za razdoblje od 2025. do 2027. završava sutra. Njegova je izrada započela u srpnju prošle godine, a čini ga detaljan dokument na više od 100 stranica.
Predloženi razvoj usluga cilja zadovoljiti socijalne potrebe “djece, mladih i obitelji u riziku, građana u riziku od siromaštva, starijih osoba, osoba s invaliditetom, osoba s teškoćama mentalnog zdravlja, izbjeglica i pripadnika nacionalnih manjina (osobito Roma)“. Kroz 11 posebnih ciljeva i niz mjera primarno se predviđa povećanje broja korisnika postojećih usluga, ali i planiraju neki noviteti.
U Zagrebu bi tako do 2027. moglo postati dostupno organizirano stanovanje za žrtve obiteljskog nasilja i mobilni timovi koji bi pružali usluge osobama s invaliditetom. Tu je i uspostavljanje „predaha od skrbi“ koji bi skrbnicima djece s teškoćama u razvoju, bolesne djece ili starijih osoba omogućio privremenog njegovatelja ili privremeni smještaj za osobu o kojoj skrbe.
Planira se i izrada nekoliko mjera čija bi provedba, pretpostavljamo, započela nakon 2027. Tu su mobilni timovi za pružanje usluga u romskim naseljima, novi model interventnog smještaja za branitelje i internetski portal za ranu razvojnu i stručnu podršku djeci s teškoćama u razvoju. Predviđen je i „razvoj nove usluge podrške ranjivim obiteljima“ kao što su jednoroditeljske te „novih načina poticanja poslodavaca za zapošljavanje teže zapošljivih“ osoba.
Ništa se u službenim odredbama, pa tako ni u socijalnim planovima, ne događa u vakuumu. Grad navedenim mjerama usklađuje svoju skrb s dugovječnom državnom politikom deinstitucionalizacije i transformacije, tj. vraćanja korisnika državnih domova i ustanova u zajednicu i pretvaranja državnih domova u centre za pružanje usluge. Prema radu Ksenije Skupnjak Drakšić, državu u tom potiče i EU, koja “financira proces deinstitucionalizacije čime je postala svjetski predvodnik u transformaciji sustava socijalne skrbi”. Izrada zagrebačkog socijalnog plana također je većinski financirana iz fondova EU. Naglasak na usluge unutar zajednice u novom gradskom planu, dakle, rezultat je koordiniranog stava prema socijalnoj skrbi svih povezanih instanci.
Prema trenutnom Nacionalnom planu za razvoj socijalnih usluga njihovim širenjem unutar zajednice potiče se “neovisno življenje” korisnika. Socijalne usluge za taj su dokument one “kojima je cilj zadržati korisnike u obitelji i/ili u lokalnoj zajednici uz aktiviranje lokalne podrške, a samo kada to nije moguće uključuju oblike smještaja najbliže stanovanju u obitelji (npr. organizirano stanovanje, udomiteljska obitelj, krizni smještaj)”. U tom su naporu “značajan partner” civilne udruge, koje služe kao “podrška procesu deinstitucionalizacije i transformacije” te pogone alternativne i inovativne forme skrbi koje nisu predviđene Zakonom o socijalnoj skrbi. U RH, udruge često kompenziraju ono što sustavu realno nedostaje: pružaju usluge smještaja, psihosocijalne podrške, pomažu pri pristupu zdravstvenoj skrbi i zapošljavanju, provode rehabilitaciju i resocijalizaciju za osobe s invaliditetom, ovisnike i bivše zatvorenike te rade na edukaciji korisnika o njihovim pravima i zagovaranju njihovog boljeg statusa. Razvijanje vaninstitucionalne skrbi predviđeno Nacionalnim i gradskim planom zato će uključivati i financiranje njihovih projekata i programa.
Više desetaka organizacija civilnog društva sudjelovalo u fokus grupama čiji su stavovi korišteni u izradi plana. “Moj aktivizam traje 24 sata, svih 365 dana”, rekao nam je Mile Mrvalj, predsjednik Udruge Fajter. “Pored primarne aktivnosti direktne pomoći beskućnicima o kojima skrbim, važan segment je i senzibiliziranje javnosti”. Udruga je u ulozi fokus grupe savjetovala Grad, što je i standardna i konzistentna praksa: “Imam stalnu komunikaciju s ljudima iz gradske uprave, posebno s pročelnicom i zamjenicom pročelnice Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Lorom Vidović i Romanom Galić kojima iznosim svoje stavove i razmišljanja”, podijelio je Mrvalj. Uz navedene gradske predstavnice, on sudjeluje u senzibiliziranju javnosti i kroz okrugle stolove. Njegova udruga pomaže beskućnicima pronaći smještaj, prikuplja pomoć u hrani, odjeći i potrepštinama i zagovara njihov ekonomski i socijalni oporavak.
No Socijalni plan ne predviđa velik iskorak kad je u pitanju ta skupina ljudi. Ciljani broj korisnika smještaja trebao bi se popeti sa 150 na 155, a boravka s 50 na 60 osoba. Planira se i proširenje usluge “Dnevni centar za podršku i informiranje“ za 4 posto, a beskućnici će biti uključeni i u razvoj poticaja za zapošljavanje te “cjeloviti gradski program socijalnog stanovanja” čija je izrada planirana za period koji predstoji.
Pitali smo Mrvalja kako ocjenjuje navedena proširenja. Njegov odgovor odražava opće državno stanje smanjenih kapaciteta pred ogromnim količinama potrebe. “Mi se stalno bombardiramo brojkama i statistikama, međutim, ja na terenu vidim sve goru situaciju. Sve je više ljudi u ekstremnom siromaštvu i beskućništvu kao njegovom najtežem i najgorem obliku. Ako si otvorio 20 kreveta, a u gradu se stvorilo 100 novih beskućnika, nisi uradio ništa.” Prema podacima korištenim u izradi socijalnog plana, trenutno “stambeno zbrinjavanje osoba u riziku od beskućništva” pokriva 34 posto potrebe, “uz preostali jaz od 44 korisnika”.
No, podaci ne odražavaju nužno stvarnu situaciju. Kako ističe tekst plana, “propisana metodologija” Ministarstva rada, mirovinskog statusa, obitelji i socijalne politike otežala je realnu procjenu. Dobiveni rezultati odstupaju od procjena iz drugih izvora, koji upućuju “na daleko veći opseg nezadovoljenih potreba”. Iako su autori dokumenta uložili “dodatan napor” kako bi se “poteškoće naknadno minimizirale” te koristili i druge izvore informacija, izrazili su da “i dalje postoji značajna zadrška u vezi rezultata”. Specifični problemi Pravilnika koji regulira metodologiju nastali su jer on ne uzima u obzir regionalne razlike između županija, a njime propisani obrasci pokazali su se nejasnima ili nedovoljno definiranima. U jednom od njih, primjerice, nije ponuđeno organizirano stanovanje za žrtve nasilja, iako ga Zakon o socijalnoj skrbi predviđa. Evidentno je, dakle, da su procedure praćenja stvarnog socijalnog stanja u državi manjkave.
S ograničenjima metodologije i dodatnim izvorima u vidu, postojeći izračun potreba u planu ipak pokazuje znatna odstupanja između broja ljudi koji usluge već koriste i onih kojima su potrebne. Usluga rane razvojne podrške, primjerice, trenutno obuhvaća tek 8 posto procijenjene populacije, tj. 2 183 osobe nisu pokrivene uslugom. Procjene obiluju primjerima u kojima se jaz između korisnika i potrebitih broji u tisućama pa tako “za terminalno bolesne osobe, usluga palijativne skrbi u kući pokriva samo 10 posto potrebne populacije, uz veliki jaz od 6 628 korisnika.” Govorimo dakle, i o ozbiljno manjkavim kapacitetima skrbi u gradu.
Prisutnost tih tisuća ljudi u jazu, prema Mrvalju, problem je sporog sustava i slabe prioritizacije: “Na ostvarivanje socijalnih prava čeka se mjesecima. Nitko mi ne može reći da je kriza i inflacija, ako se ima desetine milijuna eura za dva stadiona.” Do 2026., naime, provodit će se obnova i nadogradnja stadiona u Kranjčevićevoj teška 44 milijuna eura i financirana iz gradskog proračuna. Izgradnja novog maksimirskog stadiona trebala bi trajati do 2029. Ona će koštati 175 milijuna eura, a trošak će popola podijeliti Vlada i Grad. Ukupni gradski ulog u četiri godine dakle, bit će oko 130 milijuna. No prema Mrvalju, ulagati bi trebalo drugdje: “Treba postaviti čovjeka na prvo mjesto i riješiti taj problem, a onda gradite i pet stadiona.”
Na socijalnu zaštitu Zagreb ove godine grad planira izdvojiti nemalih 162 milijuna eura iz proračuna, a unaprijeđenu “lepezu socijalnih usluga” iz Socijalnog plana uz Grad uzdržavat će projektno financiranje i, ne čudi, europski fondovi. Za neke od predviđenih usluga bit će potrebno pričekati djelovanje resornog Ministarstva, a one u nadležnosti Grada Zagreba ući će u Akcijske planove koji “predviđaju planiranje koraka koji su realni i izvedivi za provedbu unutar jedne kalendarske godine.” Provodit će ih, naravno, i organizacije civilnog društva.
Gradski obuhvat korisnika socijalnih usluga tijekom posljednjih se četiri godine povećao za 130 posto, objavila je nedavno službena stranica Možemo! Zagreb. Iako se sustav socijalne skrbi kreće u pozitivnom smjeru približavanja korisnicima, on je ozbiljno potkapacitiran na svim razinama čemu svjedoče i navedeni dokumenti i aktivisti poput Mrvalja. Gusti, a nedefinirani birokratski procesi, koji uključuju manjkave obrasce pritom nisu ni sposobni proizvesti brojeve u skladu sa stvarnošću. To upućuje na ključan problem nedovoljno redovitog i usustavljenog praćenja broja korisnika. Dok se čeka na sustavne promjene u upravnim strukturama, broj ljudi u jazu raste, a kvalitetu skrbi uvelike održavaju novci EU-a i civilne udruge. Rad potonjih je zaista neprocjenjiv i vraća dostojanstvo i prava u ruke svojih štićenika. No da bi se njihov položaj zaista poboljšao, a gradski napredak nastavio, strukture će morati pronaći bolji način podržavanja svojih građana od manjkavih obrazaca i neujednačenih procjena.
