U prostorima Multimedijalnog instituta (MaMa) promovirana je knjiga Pirate Care: Acts Against the Criminalization of Solidarity (Piratska skrb: Djela protiv kriminalizacije solidarnosti).
Možemo li pomagati i brinuti se jedni od drugima bez patronata struktura moći koje pojedine skupine ljudi isključuju ako se ne uklapaju u njihovu matricu skrbništva? Čini se da možemo, barem nam tako pokazuju primjeri solidarnosti okupljeni u knjizi Pirate Care: Acts Against the Criminalization of Solidarity (Piratska skrb: Djela protiv kriminalizacije solidarnosti), promoviranoj u srijedu u prostorima Multimedijalnog instituta (MaMa).
Valeria Graziano, Marcell Mars i Tomislav Medak čine internacionalni autorski trio nedavno objavljene knjige, besplatno dostupne – dakle, sasvim u duhu onoga o čemu knjiga govori – evo, ovdje, a tiskane u nakladi slobodarski i radikalno nastrojene anglofone izdavačke kuće Pluto Press. Svatko tko je ipak htio ostaviti neku paru za tiskano izdanje, mogao je to napraviti uz donaciju proizvoljnog iznosa Inicijativi za slobodnu Palestinu čija je osnivačica Emina Bužinkić moderirala razgovor o knjizi.
Primjeri solidarnosti navedeni u knjizi ponekad nalikuju predlošku za kakav napeti roman jer stvarnost je po mnogočemu napetija i strašnija od fikcije, pa tako, u duhu naslovnog piratstva, knjiga započinje s tri morske priče.
Iza prve stoji javnosti dobro poznata priča o brodu Sea-Watch 3 čija je kapetanica Carola Rackete (sada zastupnica Europskog parlamenta u redovima Ljevice, iako je to za ovu priču od manje važnosti) uhićena po nalogu talijanske vlade na otoku Lampedusa. Razlog? Svima koji su pročitali riječ ili dvije o značenju tog otoka za Mediteran mogu pretpostaviti, čak iako za konkretan slučaj nisu čuli – Rackete je bila kapetanica broda koji je prevozio 53 spašena migranata koji su, klateći se na valovima zajedno s posadom na humanitarnom brodu, očajnički čekali 17 dana da bi dobili potrebnu skrb.
Matteo Salvini, tada talijanski ministar unutarnjih poslova, zvani Il Capitano, ovaj je čin, protivan vojnim i policijskim naredbama, nazvao činom piratstva. Druga priča govori o ženskoj gerilskoj akciji koja početkom stoljeća, tražeći rupe u maritimnom zakonodavstvu, morem donosi medikamente za reproduktivno zdravstvo, uključujući i pilule za abortus, u zemlje u kojima tada pobačaj nije bio dozvoljen. Klijentice su bile, bilježe, i žene zatrudnjele silovanjem, maloljetnice… Treći uvodni slučaj priča o aktivističkom probijanju pomorske blokade Gaze prije petnaestak godina. Na jednu od takvih akcija, Izrael je 2010. odgovorio akcijom komandosa u kojoj je izginulo 10 humanitaraca i aktivista.
I, čemu onda piratska skrb iz naslova? Po čemu se onda piratska skrb razlikuje od drugačije, nepiratske skrbi?
Ova druga, službena, birokratizirana i institucionalizirana, prema autorskom trojcu, počiva na trostrukoj matrici – države, obitelji i tržišta. Liječnik koji pomaže osobi bez papira u birokratiziranom sustavu skrbi naići će na problem, haker koji dijeli znanje i osoba koja naseljava (skvotira) ispražnjen urbani prostor također. Službeni oblici skrbi u pravilu isključuju neku grupu. Pokušati premostiti granice zadane službenim vidovima skrbi znači naći se u ilegalnim vodama, skrb je u tom slučaju – kriminalizirana. Otuda i podnaslov knjige: „protiv kriminalizacije solidarnosti“. Ne dopustiti nekome da pati, u svojoj srži predstavlja revolucionaran čin, jedna je od teza ove knjige.
I zato u knjizi čitamo o primjeru Danske, zemlje s jednim od najboljih sustava socijalne skrbi koji ipak nemilosrdno isključuje izbjeglice, kao i o primjeru Mađarske koja velikodušno socijalnim potporama nagrađuje obitelji ako ispunjavaju pronatalitetne ciljeve državnog vrha dok, s druge strane, kriminalizira beskućništvo. Usput, uz suvremene primjere, u Piratskoj skrbi navode se i povijesni – podsjeća se i na to da državni sistemi socijalne skrbi koji se uzimaju zdravo za gotovo i sami plod borbe odozdo, u povijesti nerijetko ilegalnih praksi, od zdravstvenih sistema modeliranih prema radničkim modelima samopomoći, do osmosatnog radnog vremena kojega ne bi bilo bez krvavih radničkih borbi.
Autori piratsku skrb shvaćaju i kao „imanentnu pobunu protiv vlasništva“ čiji imperativ isključuje najranjivije. Daju i primjere: formule za cjepivo protiv COVID-a držane su tajnima, unatoč činjenici da su istraživanja privatnih kompanija većinski financirana javnim novcem. Nadalje, krov nad glavom i dalje je smatran robom, a zbog skupoće, uslijed ekonomskih kriza najčešće nastradaju krajnji korisnici. U knjizi je donesen pregled najreprezentativnijih inicijativa, primjera kolektivnog organiziranja protiv zadanog stanja.
Intelektualnim vlasništvom pravdaju se i bizarnije krajnosti, manje poznate široj javnosti. Od zaštite otpornijih vrsti sjemena, do monopola nad popravkom poljoprivredne mašinerije. Ipak, doskače se i tome, pa u knjizi čitamo o open-source inicijativama zaštite patenata sjemena od privatizacije i hakiranja mašinerijskih softvera.
Organiziranje unutar zajednice i zajedničko korištenje dobara autori vide kao jedino rješenje. Ova knjiga jest svojevrsna baza znanja, projekt piratskog silabusa u nastajanju, inspiriranog drugim iskustvima, poput američkog projekta Standing Rock Syllabus, kojima je cilj bio što veći korpus znanja staviti na jedno mjesto u svrhu aktivističke mobilizacije oko konkretnog problema.
U procesu širenja znanja, nerijetko dolazi do „krađe“ znanja prema jednima, a „oslobođenja“ znanja prema drugima, pa za kraj vrijedi podsjetiti na još jedan ilustrativan primjer: 2010. je talentirani haker, internetski aktivist i student na sveučilištu MIT Aaron Swartz ilegalno preuzeo ogroman korpus znanja s JSTOR-a, najvećeg internetskog repozitorija znanstvenih članaka, zbog čega je od vlasti suočen s optužbom teškom milijun dolara i zatvorskom kaznom do pedeset godina. Nakon sudskog neuspjeha počinio je samoubojstvo vješanjem. Evo što je napisao u početku manifesta za otvoreni pristup informacijama (Open Access Manifesto): „Informacija je moć. Ali kao i svaku moć postoje oni koji je žele zadržati za sebe.“
Piratski je tip skrbi, dakle, djelatan i živ, prakticira se u raznim oblastima i na raznim mjestima, a primjeri postoje u povijesti i suvremenosti. Piratska skrb zapravo je popis prakse skrbljenja bez obzira na legalnosti, opasnosti i granice, popis koji čeka svoje nadopunjavanje.
MaMa i Ljudi u pokretu
Ovaj je događaj Multimedijalnog instituta održan u okviru programa Ljudi u pokretu. Organiziraju ga Marija Krstanović (MaMa) i Bojan Mucko (Institut za etnologiju i folkloristiku, IEF). Kroz desetak događanja koja su sprovedena u prostoru u Preradovićevoj 18, MaMa je itekako postala mjestom uključivanja novih sugrađana u zajednicu, „prostor brige – mjesto slobodne artikulacije pozicije obespravljenih i njihove (re)socijalizacije, ali i katalizator kritičkog promišljanja odraza novih paradigmi na stanovništvo“, piše na stranicama.
„Unutar Transnacionalnih solidarnosti, u sljedeća tri mjeseca – dakle za susrete u travnju, svibnju i lipnju – planiramo tri diskusije, od kojih će svaka biti popraćena kulturnim programom. U travnju, koji iznimno neće poštivati ritam održavanja ‘svakog drugog petka u mjesecu’, ćemo 4. travnja razgovarati na temu nasilja u Demokratskoj Republici Kongo uzrokovanog imperijalnim pretenzijama zapadnih zemalja. U svibnju će se panel održati 9. u mjesecu, na datum koji sve više inicijativa obilježava kao Dan dekolonijalne Europe, a razgovarat ćemo o povratku Sankarizma u Zapadnoj Africi. Lipanj smo pak odlučile posvetiti diskusiji o genocidu i humanitarnom kolapsu u Sudanu, poprištu najakutnije humanitarne krize na svijetu i s najvećom populacijom prisilno izbjeglih osoba – kako interno, tako i izvan zemlje.
Za kraj, pozvala bih sve da dođu u srijedu, 19. ožujka u 17 sati, u MaMu, kada ćemo imati predstavljanje, kušanje i mogućnost kupnje solidarne kave Tatawelo. Tatawelo je talijanska volonterska udruga, koja se od 2003. godine bavi izvozom i distribucijom kave iz zapatističkih zajednica u Chiapasu i na taj im način pomaže u osiguravanju egzistencije i obrani vlastite zemlje i kulture od meksičkih korporacija. Smatram da je stvarno važno podržati ovu moćnu inicijativu i učiti iz ovakvih primjera o implementiranju načela solidarnosti u konkretne prakse s konkretnim ishodima“, izjavom za H-Alter Marija Krstanović, suorganizatorica projekta, poziva na daljnja događanja u prostorima Multimedijalnog instituta.
