Rijetko će tko vidjeti namjerno započinjanje svađa prije intervjua za posao, prekomjerne pozive na radno mjesto ili neplaćanje alimentacije kako bi se partnerica vratila toksičnom odnosu, kao formu nasilja, no to ne umanjuje razornost niti raširenost takvih obrazaca ponašanja. Ekonomsko nasilje najčešće se ne pojavljuje kao zaseban oblik, već ide ruku pod ruku sa psihološkim, fizičkim i drugim tipovima rodno uvjetovanog nasilja za čiju je kontinuaciju ono često temeljni preduvjet.
Kad čujemo termin “rodno uvjetovano nasilje”, kakve slike prizivamo svijesti? Za one sretnije, odgovor je vjerojatno lik uplakane žene u kutu derutnog stana, viđen u filmu ili rijetkoj reklami za ženski SOS telefon. Za manje sretnu većinu u Hrvatskoj, to će nažalost biti šutljiva prijateljica sa šljivom ispod oka ili tupi udarac iz susjednog stana, dok će se zainteresirani dio javnosti uz to sjetiti medijski eksponiranih slučajeva femicida kojih je prošle godine bilo devetnaest.
Za one najnesretnije, pitanje neće biti koje slike prizvati, nego kako tu galeriju odagnati, no istraživanja pokazuju da čak i žrtve nerijetko izostavljaju tip nasilja čiji je modus operandi toliko normaliziran da ni počinitelji ponekad nisu svjesni da ga vrše. Bez adekvatne reprezentacije, ono ostaje u sjeni senzacionalnijeg tipa agresije manifestiranom u krvi i ožiljcima, premda je, u nekom smislu, temeljitije i rasprostranjenije od bilo kojeg drugog. Štoviše, većina mu ne zna ni ime – ekonomsko nasilje.
“U praksi obuhvaća niz ponašanja kojima jedna osoba, najčešće muškarac u partnerskom odnosu, kontrolira pristup novcu i resursima kako bi se ograničila autonomija žene. To uključuje zabranu zapošljavanja, oduzimanje plaće, kontroliranje troškova do razine ‘davanja džeparca’, zaduživanje u ime partnerice, uskraćivanje osnovnih sredstava za život ili manipulaciju zajedničkom imovinom”, opisuje nam nezavisna stručnjakinja i socijalna radnica Kristina Kulić. Kao istraživačica i aktivistkinja koja radi direktno sa žrtvama nasilja, Kulić ima neprocjenjiv uvid u ovo polje, zbog čega je početkom travnja uključena kao govornica na online panelu Zaklade solidarna u sklopu kampanje Život ima cijenu. Fond za žene još će šezdesetak dana prikupljati resurse za financijsku pomoć osobama koje napuštaju nasilnike, a upravo zato pomnije educiraju javnost o zanemarenom problemu ekonomskog nasilja.
Ta nevidljivost, objašnjava nam Kulić, proizlazi iz toga što ekonomsko nasilje često ne izgleda kao nasilje, što je ujedno i njegov osnovni problem. Rijetko će tko vidjeti namjerno započinjanje svađa prije intervjua za posao, prekomjerne pozive na radno mjesto ili neplaćanje alimentacije kako bi se partnerica vratila toksičnom odnosu, kao formu nasilja, no to ne umanjuje razornost niti raširenost takvih obrazaca ponašanja. Tip je to fluidnog i sofisticiranog seta postupaka kojim partner uspostavlja financijsku moć nad ženom, spektar koji u najizraženijem obliku život žrtve pretvara u pakao.
“Imala sam jedan slučaj u kojem je žena svaki mjesec morala pisati izvještaje na izvještajnom obrascu uz prilaganje računa za tekuće troškove kućanstva, a uvjeti su bili stroži nego za mnoge udruge koje na taj način izvještavaju donatore, pa je morala pisati prenamjene i objašnjenja zašto je npr. taj mjesec kupila tri omekšivača ako su inače dovoljna dva”, prisjeća se Kulić jednog takvog primjera. Jasno je, prema tome, da se ekonomsko nasilje najčešće ne pojavljuje kao zaseban oblik, već ide ruku pod ruku sa psihološkim, fizičkim i drugim tipovima nasilja za čiju je kontinuaciju ono često temeljni preduvjet.
Iz istog razloga teško je reći koliko je rasprostranjeno, podaci se o njemu vode unutar šire kategorije obiteljskog nasilja i generalno se ne istražuje kao zasebni entitet. Unatoč tome, ističe Kulić, preko statistika o pojavnosti drugih oblika nasilja možemo zaključiti da je posvuda: “Gotovo svaka treća žena ima iskustvo nasilja, a ekonomsko nasilje je dio tog obrasca, samo ga ne vidimo u statistikama. Demografski, češće pogađa žene koje su već u ranjivijim pozicijama: nezaposlene, starije žene, žene u ruralnim sredinama ili one s djecom.”
Hrvatska po tome nije iznimka, priroda ekonomskog nasilja diljem Europe gura ga na margine javnog diskursa. Većina država članica EU pojam ekonomskog nasilja nema uključen u zakonodavne okvire, pa je problem teško izraziti u brojkama. Neka od rijetkih istraživanja na tu temu provela su se u Francuskoj 2025., jedno privatno (IFOP), a drugo preko SOS ženskog telefona (3919).
“U 2025. godini linija je zaprimila 108,241 poziv, što predstavlja porast od 7,8 posto u odnosu na prethodnu godinu i najveći broj poziva od 2020. godine. Od svih poziva koji se odnose na nasilje u obitelji, 23 posto pozivateljica prijavilo je ekonomsko nasilje, čime je ono četvrti najčešće prijavljeni oblik zlostavljanja, nakon psihološkog (85 posto), verbalnog (71 posto) i fizičkog nasilja (48 posto). To znači da otprilike jedna od četiri žene koja zove liniju za pomoć opisuje ekonomsku prisilu”, navodi Alexandra Lachowsky, pravnica i direktorica zagovaranja u Women For Women France. Dodaje da su zbog ograničenosti istraživanja na žene koje su već svjesne svoje situacije stvarne brojke vjerojatno puno više.
To će reći da se pitanje ekonomskog nasilja ne odnosi samo na “nerazvijeni Orijent” poput Hrvatske, kako bi mnogi pretpostavili, već je sveprisutna stvarnost ukorijenjena u suvremenim patrijarhalnim strukturama.
“Ekonomska prisila među partnerima još se uvijek široko tumači kao imovinski spor, financijsko neslaganje ili problem bračnog upravljanja. Rodno uvjetovana dinamika moći koja se nalazi u njegovoj pozadini, namjerno uskraćivanje resursa kao sredstvo kontrole, nisu način na koji ga javnost, a često ni institucije, sagledavaju”, govori nam Lachowsky o francuskom slučaju, ali i obrascu vidljivom diljem Europe. Hrvatska teoretski po tom pitanju prednjači, nominalno propisujući pojam kao kažnjivo djelo još 2009. godine. U praksi, ipak ostajemo dosljedni vrijednostima svoje vlasti, kažnjavajući ga vrlo rijetko kao samostalno djelo.
“Najčešće se sankcionira unutar šireg okvira obiteljskog nasilja. Problem je dokazivanje, ali i nedovoljno razumijevanje ovog oblika nasilja među institucijama. To dovodi do situacije u kojoj zakon postoji, ali njegova primjena ostaje ograničena”, iznosi Kulić.
Bitno je pritom napomenuti da, kad govorimo o zakonodavstvu, na obzoru nam je tek sankcioniranje ekonomskog nasilja koje je već izvršeno, no ne i niz kulturnih i ekonomskih faktora koji do njegove pojave vode. Kulić tako naglašava da “kratkoročne, krizno usmjerene intervencije nisu dovoljne bez održivih, dugoročnih ekonomskih i socijalnih mehanizama podrške. Ekonomsko zlostavljanje ne prestaje odlaskom žene, ono se nastavlja kroz strukturne nejednakosti i sistemske nedostatke, a ako ne osiguramo pravovremenu, kontinuiranu i dostupnu podršku, ono što nazivamo ‘izborom’ i dalje će biti oblikovano ograničenjima, a ne slobodom”.
Pitanje ekonomskog nasilja, ako raširimo rakurs, tako postaje pitanje strukturnih nejednakosti žena i muškaraca općenito, stoga nije ni čudno da financijska nejednakost mnoge žrtve vraća nazad u stisak svojih zlostavljača. Kulić pamti primjer žene koja se nakon tri godine osjećala kao da se mora vratiti nasilnom partneru, jer joj je dijete trebalo terapiju koju ona nije mogla priuštiti. Takve tragedije, dakle, samo su dragulj na maskulinitetnoj kruni falocentričnog društva u kojem se nalazimo. Na pitanje o materijalnoj ravnopravnosti, Kulić odgovara da žene “rjeđe posjeduju nekretnine, češće rade slabije plaćene poslove i češće prekidaju karijere zbog skrbi. U Hrvatskoj je prisutan obrazac da su nekretnine često formalno na muškarcima, čak i kada su stečene tijekom braka. Također, žene su značajno izloženije riziku od siromaštva, osobito u starijoj dobi. Financijska neovisnost žena je ograničena strukturnim faktorima: tržištem rada, nejednakom raspodjelom skrbi i kulturnim normama.”
U prijevodu, nakon ulaska žena u radnu snagu, ekonomsko nasilje nije nestalo, koliko je samo promijenilo oblik. Profesorica na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Ana Marija Sikirić Simčić, u razgovoru za H-Alter otkriva da smo prešli s modela direktne kontrole nad financijama na suptilnije oblike poput blokiranja karijernog napretka, kumulativnog “duga brige” ili prisvajanja zajedničkih prihoda.
Sikirić Simčić razlaže da se žene učestalo koči u postizanju financijske ravnopravnosti; velik je problem što je tržište rada kao takvo prilagođeno muškarcima. Njegova su očekivanja u vidu fleksibilnosti i konstante dostupnosti u sukobu s “rodnom ulogom žene što posebno dolazi do izražaja tijekom majčinstva, kada je žena značajno opterećena onim što ja volim nazvati neodgodivim neplaćenim radom. […] Ta uloga je često ključni preduvjet karijernog ostvarenja muškaraca. Bez prisutnosti žene koja brine za djecu i dom, ni muškarac se ne bi mogao posvetiti plaćenom radu. Stoga zarada ostvarena na tržištu rada nikako ne pripada samo njemu, niti bi on trebao samostalno donositi odluke o trošenju tog dohotka.”
“Iz feminističke perspektive, važno je naglasiti da ovo nasilje nije ‘incident’, nego mehanizam kontrole. Ono je duboko ukorijenjeno u patrijarhalnim obrascima prema kojima se muškarac percipira kao ‘glava obitelji’ i upravitelj financija, dok se ženski rad, osobito neplaćeni rad u kućanstvu, sustavno podcjenjuje. Kontrola novca je kontrola slobode”, slaže se Kulić.
Iz takve analize naziremo potencijalni drugi razlog zbog kojeg je ekonomsko nasilje nevidljivo, onaj koji se ne tiče manjkavosti reprezentacije, već ulazi u samu srž rodne problematike. Naime, pogledom u stvarnost ekonomskog nasilja razotkriva se patrijarhalna struktura društva u kojem živimo, ili, recipročno, nevidljivost ekonomskog nasilja svodi se na nevidljivost duboke neravnopravnosti upisane u suvremeno društvo. Jer koliko bi žena uopće moralo strepiti od bankrota ako se ne vrate monstruoznim partnerima, da su pred zakonom i poslodavcem percipirane jednako.
“Ekonomsko nasilje nije samo individualni problem, nego je ukorijenjeno u širim strukturama: tržištu rada, poreznim politikama, mirovinskom sustavu i rodnim normama. U tom smislu možemo govoriti o “strukturnom ekonomskom nasilju” koje ograničava ekonomske mogućnosti žena i čini ih ranjivijima na nasilje u privatnoj sferi. Na mikro razini, ono se manifestira kroz partnerske odnose. Na makro razini, kroz institucije i ekonomske politike koje reproduciraju nejednakosti”, naglašava Kulić.
Kako ne bismo počinili istu grešku koja vodi zanemarivanju materijalne dimenzije rodno uvjetovanog nasilja, Lachowsky smo pitali o ekonomskoj funkciji ovakvog tipa ponašanja, odnosno o sponi kapitala i patrijarhata. Odgovara da se oni međusobno osnažuju: “Ekonomska podređenost žena bila je funkcionalna i za obitelj kao proizvodnu jedinicu i za tržište rada u širem smislu. Zato sama zakonodavna reforma nije dovoljna. Borba protiv ekonomskog nasilja neodvojiva je od borbe za jednake plaće, za infrastrukturu skrbi o djeci, za pristup žena kreditima i vlasništvu te za preraspodjelu rada skrbi. Ekonomsko nasilje nije usputna pojava patrijarhata, nego jedan od njegovih mehanizama provedbe. Rodni jaz u plaćama, koncentracija neplaćenog kućanskog i skrbničkog rada na ženama, prepreke u vlasništvu i nasljeđivanju, te financijska ovisnost koja dolazi s majčinstvom: to nisu slučajnosti. To su materijalni uvjeti koji omogućuju ekonomsku prisilu i čine izlazak iz takvih odnosa skupim.”
Da se spustimo nazad na zemlju, pitali smo Kulić kako problemu pristupiti. Osim širih strukturnih solucija, smatra da ključne mjere podrazumijevaju sustavno prikupljanje podataka o ekonomskom nasilju, edukaciju institucija, osiguravanje financijske podrške žrtvama (hitni fondovi, stanovanje), jačanje pravne zaštite imovinskih prava žena: “U tom kontekstu pitanja za ministarstva mogu biti ‘Kako se prati ekonomsko nasilje kao zasebna kategorija?’, ‘Koliko je slučajeva procesuirano i s kakvim ishodima?’, ‘Koje su konkretne mjere ekonomske podrške ženama?’ i ‘Kako se provodi edukacija stručnjaka?’”.
Do zaključenja teksta Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Ministarstvo unutarnjih poslova nisu odgovorili na naše upite. Iz istog razloga je možda produktivnije fokusirati se na Kulićin savjet na mikrorazini – trebamo napustiti romantičnu viziju zajedničkog budžeta jer za žene je posjedovanje vlastitog novca oblik samozaštite.
Sikirić Simčić tu misao potvrđuje, s bitnom nadopunom. Uvijek valja, na kraju tekstova o patrijarhatu, podsjetiti mačo čitatelje da patrijarhat ne šteti samo ženama, već cijelom društvu.
“Istraživanja pokazuju da se novac iz ženske torbice češće troši na dobrobit djece i njihovo obrazovanje nego onaj iz muškog novčanika. To ne samo da poboljšava kvalitetu života djece u kratkom roku, već smanjuje i njihovu izloženost riziku siromaštva u budućnosti. Štoviše, veća zastupljenost žena na tržištu rada donosi niz pozitivnih učinaka (direktnih i indirektnih) na ekonomski rast i razvoj. Drugim riječima, rodna ravnopravnost iliti ekonomsko osnaživanje žena ne povećava društveno blagostanje samo žena, već i cijelog društva”, zaključuje.
