U kolovozu smo objavili dvodijelnu reportažu H-Alterove suradnice Dore Levačić, koja je u stopu pratila dinarskog pastira Petra Validžića. Donosimo proširenu fotogaleriju i mnoštvo divnih prizora s Dinare.
Do prije nekoliko godina Petar je držao preko sto trideset ovaca koje je svakog ljeta vodio u planinu da se goste zelenijim travama. Tamo bi s njima živio od srpnja do listopada. Ta vrsta polunomadskog stočarstva zove se transhumanca i upisana je na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine.
Dinarske pašnjake sve do Drugog svjetskog rata ljeti su prekrivale stotine tisuća ovaca s kojima su pastiri boravili do prvih snjegova, pa se s njima vraćali u nizinu. Već se osamdesetih govorilo o nestanku transhumance jer su se pastiri masovno spustili u nizinu i na obalu, u tvornice i poduzeća koja imaju ograničeno radno vrijeme, vikende i godišnji. Od onih malobrojnih koji su do Domovinskog rata nastavili taj način života malo tko mu se nakon rata vratio. Kad bi se okupili svi stočari koji danas u Hrvatskoj provode ljeto sa stadom u planini jedva bi se formirao jedan školski razred, a od starih pastira ostali su samo urušeni pastirski stanovi, imena koja su dali svakom kutku planine i stihovi poput onog gangaškog: Bijele ovce zakrilile doce, a loline brda i doline.
Prvi dio reportaže: “Pod kičmom Dinare”
Drugi dio: “Kad planine utihnu”
Svoje nam je fotografije s dinarskih pašnjaka naknadno dostavio i Petar Validžić, sugovornik i pouzdan vodič suradnice Dore Levačić tijekom izrade reportaže, jedan od rijetkih aktivnih dinarskih pastira (op. ur.):
