Donosimo nastavak reportaže s Dinare: Dok pišem ovaj tekst, Dinara već danima gori. U posljednjem požaru, prije dvije godine, Petar je gledao kako se vatra približava njegovoj kući, slušao opravdanja zašto ne mogu poslati kanader, pa na kraju otišao sam s prijateljima spašavati kuću. Ovce, koze, konji i krave prirodne su kosilice, pa je povratak stočarstvu i slobodnoj ispaši jedan od načina da se spriječi širenje požara. Ali to zvuči kao utopija – za radno mjesto pastira ne javlja se nitko. Sela i planine za čovjekom ostaju kao napuštene kuće pretrpane lako zapaljivim namještajem.
Dinara progovara kroz Petra koji juri uzbrdo, pa svako malo zastane da nešto pokaže.
– Vidiš ono tamo drveće u dnu? Tamo se nekada išlo sjeći drva. Tu ti je jedna jama, kad staneš iznad nje točno osjetiš kako hladnoća izbija. Stariji su pričali da je jednom u tu jamu upao balvan pa dva dana poslije isplivao u izvoru Cetine. Pričali su i da tamo žive vile, ali ništa ti ja to ne vjerujem. Idemo dalje!
Stazu kojom hodamo davno su utrli nebrojeni papci, kopita, šape i ljudska stopala na putu do planinskih pašnjaka. Penjemo se prema Donjim i Gornjim Torinama, gdje je Petar godinama provodio ljeta sa svojim ovcama, konjima i psima, pa se u ranu jesen s njima spuštao u Validžiće, svoje selo pod Dinarom. Sada dolazi samo povremeno da obiđe konje koji i dalje tako žive. Kad nas šumski put izbaci na otvoreno, za sobom vidimo ruševinu utvrde Glavaš i Peručko jezero koje se ljeska pod Svilajom.
Dolazimo do Gornjeg bunara, izvora iz kojeg voda više kaplje nego što teče. Pored izvora sjedi i dahće obitelj stranih planinara. Petar kaže da ovdje živi jedan poskok, iako ga sada nema, ali planinari ga ne razumiju niti na njega obraćaju pažnju. U gojzericama i s ruksakom na leđima izgleda kao da je ovdje samo gost.
Novi krajolik nas dočekuje na izlasku iz šume. Tlo pod nama je kameno, vidici su otvoreni, zrak je drugačiji. Hssssss, psuje nas poskok dok puže pod kamen na kojem se dotad u miru sunčao. Planinarski putokaz tvrdi da nam do skloništa Martinova košara treba još sat vremena. Ma kojih sat vremena, kaže Petar, sad smo gore. Put postaje strmiji, ali nas planina sama gura prema cilju nevidljivim rukama od vjetra. Petar u prolazu dodirne biljku koja mu seže do ramena i kaže joj: – Kako si moćna!
Neoznačeni put vodi nas do Kobilovače, vrha pod kojim je smještena Petrova kućica, skrivena od pogleda sa staze. U njoj ima vode i struje, čak i signala. Tu su frižider, kuhalo, madraci s vrećama za spavanje, sa stropa visi osušeno smilje. Na vratima spavaonice čavlićima su zakucane dvije novčanice od 20 kuna koje je ostavio provalnik, a pored novčanica visi i poruka u kojoj se na engleskom ispričava što je obio bravu i zahvaljuje vlasniku kućice koji mu je spasio život.
Petar radi kavu na kuhalu i na stol stavlja pogaču i dvije vrste sira od svojih koza. Samo nemoj biti gladna, kaže. On je prije zore pojeo svoj uobičajeni doručak: žlicu meda i žlicu maslinovog ulja. Sada će samo kavu i cigaretu, pa objasni:
– Ma ja se ovdje prirode najedem.
Kad je u djetinjstvu ovamo dolazio s ocem čuvati ovce, živjeli su u staroj kolibi od suhozida s krovom od kamene ploče. Svakog proljeća bi se iskopavala trava sa zemljom i stavljala na krov kao zaštita od propuha. To je sve bilo toliko jadno, kaže. Uvijek bi ga rastužilo kad bi od oca slušao kako se živjelo na Dinari prije Drugog svjetskog rata. Sada ovdje ima uvjete kao u gradu, ali mu je zato grad oteo ljude bez kojih je teško dulje boraviti u planini. Ovo mu je treće ljeto koje ne provodi ovdje sa životinjama.
Izlazimo iz kolibe do tora omeđenog suhozidom. Donedavno su u njemu bile ovce, a sada vladaju visoke trave. U posljednjem požaru vatra je stigla sve do tora, a s gornje strane do vrta iza kućice. Bilo je to prije dvije godine. Dinara je gorjela danima, ali vatrogasci su se bavili požarom koji je u isto vrijeme buknuo u Pađenama. Petar je gledao kako se vatra približava njegovoj kući, slušao opravdanja zašto ne mogu poslati kanader, pa na kraju otišao sam s prijateljima spašavati kuću. Od njih dvadesetorice koji su došli gasiti vatru, drugi dan su ostala dvojica, a kad ih je vatra okružila, ostao je samo on.
– Vatra je došla sa svih strana, a ono šta smo mi ugasili, to je opet sve počelo gorit. Nije košeno, nije stoke bilo, gori sve. Mene je već počelo gušit, oči pune dima, ne vidiš ništa. Ali da ja nisam bio tako uporan, vatra bi na kuću prešla. Uspio sam to spasiti oko kuće, i onda više nisam mogao. Ali nisam znao gdje su konji, jesu li živi. Sad ti ja gledam tu iznad kuće kroz taj dim, i nešto mi se nazire, jer ja tu znam svaku mrvicu. Jesu li to oni, ne znam, idem gore, a skoro pa ne vidim kud idem. I dođem ja bliže, vidim da su oni. Spustili su glave na taj bunar, njuše vodu, žedni. Ja sam tu tri sata grabio vodu da ih napojim. Hvala bogu, svi su živi bili, samo jednoj kobili je malo rep bio u plamenu.
– Sve me zanima di su cure otišle, ili su tu na padini, ili su išle na drugu stranu – kaže, pa krećemo u potragu.
Dolazimo do planinarskog skloništa Martinova košara, nekadašnjeg pastirskog stana. Blizu je pojilište koje se puni ispumpanom kišnicom iz bunara. Petar se prekriži i odahne. Konji imaju vode, ali gdje su? Na sve strane otvoreni vidici, a njih nema. Hodamo dalje, ali Petar se odjednom nečega sjeti i promijeni putanju. Moraš ovo vidjeti, kaže.
Nakon kraćeg penjanja stižemo do velike jame sa strmim prilazima. Ime joj je Krmnica. U njoj se snijeg znao zadržati i preko ljeta, pa su se ljudi u potrazi za vodom spuštali na njeno dno, rezali snijeg na velike kocke, vezali ih konopom pa ih odozgo povlačili i otapali. Petar mi pokazuje stijenu nad ponorom, na prvi pogled istu kao i sve ostale. Ali konop se toliko puta vukao po istom mjestu da je na rubu stijene ostao trag u obliku žlijeba, kao crvotočina koja vodi direktno u prošlost, možda onu kad su Morlaci čuvali stoku na ovim predjelima, možda i neku davniju.
Petar pokazuje vrhove pred nama: s lijeve strane Sinjal, s desne Lišanjski vrh, Troglav na bosanskoj strani Dinare, u daljini Šator planina. Pokazuje na brdo pod Jančijom glavicom: – Eno ih! Onaj tamo kameni vrh, to ti je Pločata glavica, tamo su ispod.
Iza sedam gora i sedam dolina žućkasto-kamenog reljefa nekoliko je živih crnih točkica. Petar u ruksaku nosi sol koju ćemo im ostaviti blizu pojilišta. Otišli su daleko, pa da ne bi teglio sol do njih i nazad, spušta ruksak na kamen koji ćemo obići u povratku. Ostavlja ga tamo kao da na ormarić u hodniku odlaže ključeve.
Gazimo kroz livade pune leptira svih boja koji lete među stolisnikom, vrijeskom, divizmom, gospinom travom, čemerikom, lepušinom i ostalim biljkama koje Petar dijeli na one koje su ovcama i kozama otrov, i one koje su im desert. Penjemo se i spuštamo valovitim terenom, a oko nas kameni kosturi: ograđeni prazni pašnjaci, vrtovi i lokve. Petar im svima zna naziv. Otac mu je pričao kako je to izgledalo kad je čitavo selo dolazilo sa stokom ovamo u rano ljeto. Osamdesetih, kad je Petar bio dijete, osim njih odlazile su još samo tri obitelji iz Glavaša. Nakon Domovinskog rata nastavio je samo njegov otac.
Konačno, evo nas kod konja. Dostojanstveno čekaju da im prvi priđemo. Dio ih pase travu na uzvisini, a ostali su jedan planinski kat niže, u ograđenom vrtu davnih pastira. Grive i repovi lelujaju na vjetru, a mir im kvare samo uporne muhe koje u desecima slijeću na njih. Malo sivo ždrijebe s bijelom pjegom na čelu proviri da vidi tko je došao, pa se opet sakrije iza majke.
– Cura! O, pa ta je ogromna, sigurno ima već dva tjedna. Zvat će se Siva – kaže Petar pa kreće u obilazak konja. Ima ih petnaestak i sve su kobile, osim pastuha Putka i mule Ruže.
Sjedam na kamen da odmorim, a pored glave mi se stvori velika crna njuška. To je Mrka, vranica čije se ždrijebe staro jedan dan ovog proljeća utopilo u bunaru. Mrka me pogleda iz profila, ponjuši me, pa se namjesti da je mazim po vratu. Zatim nasloni glavu na moju kao na stalak. Neko vrijeme tako nepomično stojimo na suncu i vjetru.
Petar za to vrijeme polako provjerava konje i sa svakim usput porazgovara. Kad se vrati, zadovoljan je jer im nije našao nijednog krpelja. Sjeda kraj mene na kamen, pali cigaretu i pokazuje zeleni potez koji se proteže sve do Troglava. Većina tih pašnjaka zakupljena je na papiru, ali samo su njegovi konji trenutno na ispaši. Svi ti pusti travnjaci bez životinja koje bi ih pasle polako zarastaju u suho, drvenasto raslinje, a s biljkama nestaju i životinje. Petar uživo promatra sve te promjene: sjeća se kako je odmah nakon Oluje na nebu bilo “more kobaca”, a zadnjih godina primjećuje da nekih vrsta više nema. Jedna od njih je i kukac kojeg ovdje zovu baba ujda.
– Svega nestaje, kako ljudi, tako i životinja – kaže.
Ovce, koze, konji i krave prirodne su kosilice, pa je povratak stočarstvu i slobodnoj ispaši jedan od načina da se spriječi širenje požara. Ali to zvuči kao utopija – za radno mjesto pastira ne javlja se nitko. Žalosno, ali gotovo je to, kaže Petar dok ispuhuje dim. Sela i planine za čovjekom ostaju kao napuštene kuće pretrpane lako zapaljivim namještajem.
Konji iz svoje nirvane gledaju za nama dok odlazimo. Petar uzima ruksak tamo gdje smo ga ostavili, pa istovaruje sol na tlo blizu pojilišta. Na silasku se zaustavljamo i gledamo preko puta u šumarak zvan Mišine bukve. Ovdje je Petrov stric Mišo u proljeće 1945. pronašao tijelo smrznutog partizana koji je uspravno sjedio u uščuvanoj uniformi. Glavu mu je našao sto metara niže.
***
U Glavašu nas čeka Petrov generaciju stariji prijatelj Marjan Gojević. Odmaramo na zidiću pred njegovom kućom okruženom šumom, a nakratko nam se pridružuje i njegov susjed na povratku iz berbe ljekovitog bilja. Marjan u rodnom selu drži pčele i često dolazi ovamo iz Kaštela Starog. Prisjeća se svog djetinjstva u Glavašu prije nego što je sedamdeset pete došla struja:
– To ti je bilo… išlo se pješice u školu u Cetinu svaki dan, kiša, snig, ko te gleda. Ko je to vidio marendu nosit, to ne postoji, kad dođeš iz škole dobio si komadinu kruva, varenike, i sve ti je to slatko bilo. Ko da imaš svaki dan kuvanja, imaš Boga dragoga. Metneš sir, pancetu u onu torbinu u vunu, u one zelene škartačine od brašna zamotaj i ajde. A sada, ajme majko… daj folije, daj onaj, kako se reče, taperfel, daj ovo, daj ono.
Petar se nadovezuje: – A danas Čokolino, Medolino, Tortelino…
Sunce zalazi, susjed s ljekovitim travama se pozdravlja i odlazi, a Marjan stavlja velike spremnike s medom u auto. Dok dovršavamo pivu na zidiću, refleksno otvaram Instagram, a s ekrana neka nemirna žena poručuje kojih pet stvari treba pod hitno izbaciti ako ne želiš prebrzo ostarjeti. Prva po redu je bijeli šećer. Više ne razumijem jezik kojim govori.
Marjan odlazi s medom prema obali, a mi se vraćamo u Validžiće i opraštamo. Sjedam u auto, prolazim kroz Kijevo i zaustavljam se kraj ceste. Odavde se još vide Validžići i put kojim će sutra u zoru koze istrčati iz staje. Ne putuje mi se dalje.
Autorica zahvaljuje Petru Validžiću, Zdravku Budimiru i BIOM-u.
Prvi dio reportaže pročitajte ovdje.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
