U neki dan podnesenom premijerovom izvještaju o stanju nacije tvrdi se: ima problema, ali živimo u sigurnosti i blagostanju. Ankete među tzv. običnima/malim ljudima su ipak nabijene nezadovoljstvom.
Više ni polit-ideološkim hlebincima nije otkriće – kamoli svakomu drugom što posprdno odmahuje rukom na svoje tzv. biračko pravo i dužnost, pa ne izlazi na biralište – da pogrešni ljudi na pravim mjestima štafetno vode zemlju u pogrešnom smjeru. Redovno anketiranje javnosti, što ga svaki mjesec provodi rejtinška agencija Promocija plus, godinama pokazuje isti bijedan rezultat: dvije trećine građana (cca 70-75 posto) smatra da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena ide u pogrešnom smjeru. Po svim je ključnim razvojnim i kriterijima životnog standarda stanovništva zadnja ili predzadnja u Uniji, a Unija pak razvojno i sigurnosno trokira na margini civilizirane tzv. međunarodne obitelji. Bez izgleda za skori oporavak. U neki dan podnesenom premijerovom izvještaju o stanju nacije tvrdi se suprotno: ima problema, ali živimo u sigurnosti i blagostanju. Ankete među tzv. običnima/malim CRO ljudima su pak nabijene nezadovoljstvom i dnevnim prijmjerima mučnog preživljavanja.
Vrijedan kolumnist Jutarnjeg lista Gojko Drljača je neki dan napisao da „ćemo 5. studenoga doznati odluku američkog Vrhovnog suda jesu li carinske tarife Donalda Trumpa legalne ili nisu, što znači prelazak u novu fazu MAGA administracije – onu koja će biti Divlji zapad u odnosu na sve čudno što smo naučili o političko-ekonomskim devijacijama zapadnih liberalnih demokracija od 1945. do danas“. Jer, „bez obzira na presudu – za ili protiv Trumpove politike carinskih ucjena – slijedi kaos“. Istodobno, svih 50 američkih saveznih država zapalilo se masovnim prosvjedima protiv nakaradne unutarnje i vanjske politike Trumpove administracije.
Sve ukazuje i na to kako nema izgledne budućnosti ni s aktualnim vodstvom tzv. europske obitelji u Bruxellesu, najnesposobnijim od svih nakon Schumanovih vremena nade, idealizma i povjerenja u razum, ne fige u džepu i tzv. demokratski larpurlartizam. Najovisnijim do sada o parazitiranju na američkomu sigurnosno-ekonomskom vimenu, pa polit-ekonomski predator Donald Trump nije imao razloga biti milostiv u trgovinskom sporazumu s Unijom te, je li, grubom ucjenom oboriti neautoritativnu šeficu eurounijske „vlade“ Ursulu Röschen/Ružicu von der Leyen na koljena. Stari kontinent time ostaje do daljnjega pacati se u vlastitom sosu kriza, izazova i rizika što ih je dobrim dijelom – nesnalaženjem, (ne)činjenjem i odsustvom učinkovite razvojne vizije konkurentnog „suverenizma“ u odnosu na SAD, Aziju i ostatak svijeta – izazvala drugi mandat manje-više ista EU birokracija.
„Ursula von der Leyen je dovela EU u šizofrenu situaciju pune ovisnosti o Sjedinjenim Državama (pristajući s Josephom Robinette ‘Joe’ Bidenom, Jr. zaratiti s Ruskom Federacijom u Ukrajini, nesvjesna toga da se Ruse ne može vojno pobijediti, ali može sebe dovesti na prosjački štap, op. a.)“, piše Gojko Drljača. „Plaćamo, u osnovi,enormni ekonomski danak za nepostojeću sigurnost prevrtljivom Trumpu, upuštamo se u zaoštravanje obračuna s režimom Vladimira Putina, dok se europskim poreznim obveznicima prodaju ideološke opsjene da se nužno, gotovo mazohistički“ moraju odricati pristojnoga životna standarda i naoružavati.
Osobito u prošle dvije-tri godine, otkako je europsko gospodarstvo palo u ozbiljnu energetsku, prehrambenu, političku i moralnu krizu inflatorno-recesijskih gena, europska javnost sve očitije ne vjeruje u te ideološke opsjene budući da se Stara dama Europa zbog dramatičnih posljedica ukrajinskog rata obrela u svojevrsnoj Baraci pet Be.
Odokativno, rusvaj i raspašoj na sve strane kao u doba što ga je genijalno opisao Miroslav Krleža. Jedinstvo 27 zemalja članica EU-a, solidarnost, zajedništvo i inne vriiednosti Schumanovih utemeljiteljskih ideja odavno već ne stanuju u Uniji. O njima se tek napametno – propagande i birokratskog samozadovoljstva radi – razglaba na kojekakvim skupovima preplaćenih/povlaštenih/najvidljivijih EU birokrata od kojih ni jedan, uključivo Von der Leyen, nije poimenično instaliran na pozicije glasovima birača.
Ti ljudi žive i djeluju u paralelnom svemiru, kreiraju neke politike, mjere i odluke među četiri zida, izvan dnevne zbílje koja se bitno razlikuje od politikantske fatamorgane, u uskim krugovima istomišljenika, daleko od tzv. običnih/malih Europljana, čije interese/potrebe/očekivanja navodno zastupaju… Taj rastući odmak od javno proklamirane politike EU-a potvrđuje napadni porast popularnosti tzv. desnih/populističkih opcija, euroskeptičnih, koje „nude nadu“ sve širem krugu birača drukčijim odnosom i prema ratu u Ukrajini (koji „nije naš rat“!) i razvojnoj jalovosti aktualnih vodstava i u Bruxellesu i u zemljama članicama EU-a.
Stara dama Europa je usključala nezadovoljstvom u gospodarskom, političkom, sigurnosnom, ali i općenito društvenom smislu. Pola milijarde ljudi više ni u što ne mogu biti sigurni, panirati sutrašnjicu obiteljima, osobito djeci, tako da se mediji dnevno pune crnilom, rastućim beznađem i apatijom. Glavni gradovi vodećih zemalja članica EU-a gotovo su dnevno – à la SAD – poprišta masovnih prosvjeda: od bunta zbog toleriranja izraelskoga genocida nad palestinskim narodom u njihovoj domovini Palestini do pobune protiv suspenzije socijalnih i radničkim prava, građanskih sloboda i ekstremizma svake vrsti, etničkog/vjerskog nacizma, nesuvisle migrantske politike, proratnih bubnjeva u nastavku financijskog iscrpljivanja u ukrajinskom ratu…
Zapadnoeuropska Baraka pet Be tutnji od makljaže s policijom, pucaju izlozi, valjaju se kontejneri ulicama i trgovima, gore gume, poljodjelci posred Pariza i Bruxellesa prolijevaju mlijeko, traktorima zapasuju javni prostor, na tisućama se transparenata proziva/vrijeđa vladajuće zbog lošeg upravljanja, traže ostavke… Dok Bruxelles i povremeno Washington mašu novim tzv. sankcijama Rusiji zbog „nesklonosti mirovnom rješenju u Ukrajini“ te bumerang efektom nabijaju bolan ekonomski danak Europi, prošla je ispod javnih reflektora činjenica kako Unija upravo ukida sankcije jednoj velikoj austrijskoj banci koja je ostala vrlo unosno poslovati u Rusiji.
Kolumnist Drljača tvrdi da su ti bankari „stavili milijune u džep“ te se „javno hvalili da im je ostanak u Rusiji bila mudra odluka, najbolji potez ikada“. Nije mali broj nekada snažnih njemačkih i inih europskih tvrtki, koje traže mogućnosti povratka na unosno rusko tržište, jer su se u međuvremenu dohodovno opekle pristajanjem uz politiku tzv. sankcija. Nakon povlačenja svog poslovanja iz Rusije, zapale su u glib, a već su neko vrijeme – npr. automobilska industrija, etc. – na udaru Trumpovih predatorskih ucjena radi preseljenja poslova u SAD i jačanja američke ekonomije. Istodobno, Trump otvoreno objavljuje urbi et orbi da SAD – „čim okončam i osmi rat u svom drugomu mandatu, u Ukrajini“ – Amerika nastavlja „dobre trgovačke (i ine, naravno, op. a.) odnose s Rusijom“.
Von der Leyen je neodgovorno/neovlašteno trgovinskim sporazumom EU-SAD – osim nevjerojatnih milijardâ eura za kupnju energenata i oružja isključivo američkih dobavljača – obvezala porezne obveznike 27 zemalja članica Unije platiti Americi danak (!?) od 600 milijardâ eura do kraja Trumpova mandata. Sve tzv. populističke stranke u Uniji su osudile taj potez kao kapitulantski i ponižavajući za Europu, a da Europa nije dobila ništa zauzvrat. Osim jezikove juhe Bijele kuće zbog Ukrajine i užasan ekonomski teret financiranja nastavka rata.
„Europa je danas, rekao bih u Krležinom smislu, na rubu pamet; postoji opasnost od raspadanja tih društava zbog velikih tenzija (mađarski premijer Viktor Orbán kaže da njegova zemlja neće uvesti euro umjesto nacionalne forinte, jer se ‘EU raspada’, op. a.)“, kazao je neki dan u HTV-ovu „Studiju 4“ bivši HDZ-ov ministar vanjskih poslova Miro Kovač, jamačno najtrezveniji i diplomatski najobrazovaniji u vladajućoj stranci poznavatelj suvremenih međunarodnih odnosa. „Stvari su iz dana u dan sve gore i idu prema tomu. Unija, koja je donedavno kupovala ruske energente, Putinu je neprihvatljiva te je SAD-u u strateškom smislu u podređenoj ulozi: sekundira Amerikancima i kupuje američko oružje. U možebitnom sukobu s Rusijom, ratovale bi europske vojske, ne SAD-ove. EU je objekt američke zapadnjačke politike prema Rusiji.“
Unija je već kritično podijeljena između sjevernih, zapadnih i istočnih zemalja, što je čini slabom i razjedinjenom. „Ona je danas kao zapadna Europa nakon Drugoga svjetskog rata, bedem protiv Rusije, tada SSSR-a. No, uvijek postoji mogućnost dogovora među dvama ključnim igračima – SAD-om i Rusijom. Woke agende služe odvraćanju od realnosti u kojoj postoji opasnost ozbiljnih društvenih lomova na Zapadu. Hrvatski interes mora nam biti na prvomu mjestu: Croatia First! Našim ljudima nije na prvomu mjestu eskalacija rata, nego sigurnost.“
U prilog tomu, Kovač spominje politologe londonskoga King’s Collegea, koji ne isključuju građanske ratove u zapadnoj i sjevernoj Europi kao epilog eskalacije društvenih lomova i tenzija. A to, da se najviše odnosi na Veliku Britaniju. „Migracije, demografske promjene, socijalne neravnoteže i identitetske politike su glavni razlozi zbog kojih u zapadnoeuropskim zemljama rastu nezadovoljstvo i polarizacije“, tvrdi Kovač. „Mi u Hrvatskoj moramo biti vrlo, vrlo pametni i držati se zdravog razuma, štititi svoje interese, zdrav razvoj i jačati solidarnost. U srednjoj Europi postoji težnja očuvanju suvereniteta, a to treba biti i izraz našeg pogleda koji se razlikuje od zapadne Europe.“ E sad, kad bi u to bio uvjeren i CRO premijer Andrej Plenković barem koliko i predsjednik RH Zoran Milanović – bez dlake na jeziku kritičan prema bruxelleskoj birokraciji, koja u najkriznije doba nakon Drugoga svjetskog rata nesnalažljivo baulja globalnom scenom – hrvatska bi vanjska politika izgledala suvislo i bila stabilan oslonac svojim građanima i u miru i u ratu. Bude li ga.
A bit će ga, pitanje je samo vremena i međunarodnih okolnosti. Povijesni fenomen Barake pet Be zapravo je ciklična pojava društvene katarze? Indikativno, Bruxelles Ursule von der Leyen – jako „uznemiren“ invazijom „nepoznatih, ali ruskih dronova“, sic transit – upravo je fasovao zvučnu pljusku s parlamentarnih izbora u Češkoj, gdje je uvjerljiva pobjeda tzv. populističkog Andreja Babiša samo potvrdila jačanje euroskeptične klime na političkom istoku Unije te u srednjoj Europi. Babišu su prvi čestitali Marine Le Pen, Viktor Orbán, Robert Fico i Trumpovi suradnici. Europljani su, ocjenjuju analitičari, nezadovoljni i umorni od bruxelleskih obećanja i sve skupljeg, a jalovog činovništva s više od 40.000 zaposlenih u institucijama EU-a. Umjesto rada i reda, pameti i mirotvorno-razvojnih politika – europska Baraka pet Be?
Mađarski premijer Orbán je naglasio na sastanku regionalnog Procesa Brdo-Brijuni u albanskom Draču, kojem predsjedaju Slovenija i Hrvatska, da „Bruxelles sve više želi rat, pa Mađarska i neuvođenjem eura ne želi dodatno vezati svoju sudbinu uz takvu Uniju“. CRO predsjednik Zoran Milanović pak drži da se „EU ne raspada“ i kako „ponajprije predstavlja slobodno tržište. Nisam vjernik EU-a, ali ga prihvaćam kao jako dobru nadgradnju onoga što moja nacionalna država jest – demokratska, otvorena, inkluzivna, a to treba braniti. Pri donošenju teških odluka valja uvažavati razlike. Kad je riječ o europskoj perspektivi Ukrajine, Moldavije i Gruzije, nisam dovoljno hrabar da ta društva guram u nekom pravcu, jer je narativ Europe sve više crno-bijeli. Čim otvoriš usta, ti si proruski. To je govor mržnje i ne znači ništa sam po sebi, ali to je nažalost postao model Bruxellesa kako se ne može voditi dijalog, politika i graditi ujedinjenu Europu“.
