Dvojica ustavnih sukreatora hrvatske vanjske politike, premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović, svašta kažu jedan o drugomu, a nije istina.
Kaže mudar pûk da i na plotu svašta piše, pa nije istina. To će reći da i dvojica ustavnih sukreatora hrvatske vanjske politike i koječega još prevažnog za uredan život još neiseljenih nešto manje od 3,8 milijuna CRO žitelja, premijer Andrej Plenković i predsjednik RH Zoran Milanović, svašta kažu jedan o drugomu, a nije istina. Čak dobrim dijelom niti ne misle jedan o drugomu sve čime se međusobno časte. Na podsmijeh međunarodne diplomatske i „pas mater“ iziritirane domaće javnosti.
„Mislim da ima previše tema o kojima možemo barem razgovarati“, bio je karakteristično blagoglagoljiv premijer Plenković kada je neki dan izvijestio novinare da će pisano predložiti predsjedniku Milanoviću sazivanje sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost i Vijeća za obranu. „Bilo koji dan mu odgovara od 23. do 27. ožujka 2026., mi ćemo se prilagoditi. Očito se ni o čemu nećemo složiti, jer ipak imamo predsjednika Republike koji sve ove godine vodi prorusku, antiukrajinsku, anti-NATO, anti-EU politiku i u zadnje je vrijeme krenuo u antiizraelsku politiku.“
„Svakako će se održati sjednice, ima razloga za to, ali nećemo žuriti, jer ima vrlo ozbiljnih tema koje treba pripremiti“, odgovorio mu je Milanović. „Premijer je četiri puta odbio moj prijedlog da sazovemo sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali ja sada prihvaćam njegov prijedlog. Bit će brzo, ali ne već sljedeći tjedan. Vijeće je koordinacijsko krovno tijelo, koje ne donosi u praksi izvršne odluke.
Tu sam ja, tu je Plenković i ako je bilo što potrebno, dostupan sam kada god treba. A sjednice ćemo pripremiti temeljito, jer ima važnih pitanja i tema za ozbiljan razgovor. Sve može biti tema i možemo razgovarati o svakoj važnoj temi mađunarodnog mira i sigurnosti, rata i mira, pa i ‘Srba u svemiru’ (šaljiva aluzija na kineske hipersonične rakete CM-400 nazvane ‘Zagrepčanka’ u arsenalu Vojske Srbije, op. a.), koja se odnosi na Hrvatsku.“
Plenković je pojasnio kako želi te sjednice – koje Milanović predlaže već godinama, ali iz Banskih dvora ni slike niti tona – „zbog ruske agresije na Ukrajinu te rata na Bliskom istoku koji će utjecati na cijene energenata. Možemo razgovarati o tomu i u posljedicama tih situacija. Ne moramo se složiti, ali barem da čujemo što tko misli o tomu“. Nikom od novinara nije palo na um postaviti potpitanje: „Budući da bolje od ikog i vi i predsjednik znate koji što misli o ratovima u Ukrajini i na Bliskom istoku, o NATO-u, Uniji, izraelskoj politici, opremanju vojske, izboru novih veleposlanika i konzula, naoružavanju Srbije, itsl., smatrate li da sjednice tih vijeća imaju smisla, da će razgovor dokazano gluhih pomiriti nepomirljivo?“
Neće. Niti će Milanović promijeniti izrazito loše mišljenje o katastrofalnoj, ratnohuškačkoj politici EU-a glede ukrajinskog rata i izraelskoga genocida nad Palestincima te međunarodno nezakonitoj agresiji u kompi sa SAD-om na Iran niti će se Plenković odreći diplomatsko-karijernih ambicija u vrhovima europske birokracije. Zbog kojih, je li, gura Hrvatsku u subverzivne političke aranžmane, gdje ni o čemu ne odlučuje, gdje joj nije mjesto niti su u nacionalnom interesu: tzv. koalicija voljnih, Trumpov tzv. Odbor za mir, sujamstvo za 90 milijardâ eura kredita Ukrajini, vojna suradnja s Izraelom, uskrata ruske nafte Mađarskoj i Slovačkoj, itsl.
Bivši novinar Vjesnika, čelnik HRT-a i višemandatni hrvatski veleposlanik u Francuskoj i sada politički komentator Mirko Galić kazao je televiziji N1 Hrvatska da se glede Plenkovićeva prijedloga Milanoviću „stvara atmosfera kao da se sastaju Putin i Zelenski. Tako se velike čine razlike između Milanovića i Plenkovića, ali ne mislim da su nepremostive. Puno su veće u očima građana i medija no što zaista jesu“.
Nevjerojatno je da se Vijeće za nacionalnu sigurnost nije sastalo četiri, a Vijeće za obranu godinu dana, otkako je odlučivalo o odmrzavanju vojna roka. Nevjerojatno je da dvojica državnih vođa – predsjednik Republike i premijer – u tom razdoblju uopće nisu komunicirali, što je protuustavno. Ponašaju se neprijateljski, inatljivo, uvredljivo i podmetački jedan prema drugom. Međusobno se napadaju i grubo vrijeđaju. Kao da žive u dvije različite države i nikomu nisu odgovorni ni za što.
Naravno, lako za njih dvojicu – to bi im birači trebali unijeti u politički skor – ali šteta za upravljački integritet u zemlji te vanjskopolitički dignitet je nemjerljiva. Radi li se o ozbiljnoj državi koju vode ozbiljni političari ili o rasklimanom brvnu nad provalijom bujajućega svjetskog nereda? Radi li se zrelom etatu što se trsi učinkovito koristiti svoje ljudske i materijalne resurse ili o politički, ekonomski i moralno grogiranoj zemlji koja glavinja „bespućem povijesne zbiljnosti“ (Franjo Tuđman, sic transit) i ne znâ bi li prije piškila ili kakila? Dok Shinkansenom oko nje strelovito juri reset tzv. svjetskog poretka kakav će štono sutra biti još samo – povijest.
Prijedlog za sazivanje sjednica dvaju važnih sigurnosno-obrambenih koordinativnih državnih tijela nije slučajno i baš sada potekao upravo od premijera, jer se, eto, njegova vlada obrela u vrlo nezgodnom položaju. Pred domaćom javnošću zbog nezajažljivog rasta tzv. Plenkovićeve inflacije (druga u eurozoni!) i troškova života što ih usložnjava globalna energetska/ekonomska kriza izazvana američko-izraelskom terorističkom agresijom na Iran i, kolateralno, ratni požar šire na Bliskom istoku. Bez koordinacije s predsjednikom RH, premijer i njegovi ministri sada nisu u poziciji „u ime Hrvatske“ vanjskopolitički solirati u Bruxellesu i pristajati na zahtijevane financijsko-vojne aranžmane tzv. prave strane povijesti.
Predsjednik RH Milanović se protivi najvećem dijelu tih aranžmana koje pak premijer Plenković bespogovorno prihvaća objeručke, pa… „Nanosi štetu Hrvatskoj!“ – ljuti se premijer i godinama glumata vlašku mladu, ne želi razgovarati. Država, to sam ja!? Ne, ja sam, čuje se eho s druge strane. Ali, premijer ne može ništa predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku OSRH, zaštićenom ustavnim ovlastima u vanjskoj politici, sigurnosti i obrani zemlje.
Unija se, pritiskom Trumpovih ultimatuma, njegove nesklonosti tzv. tradicionalnim savezništvima/partnerstvima Europe i SAD-a, pa sada i vojnim agresijama ili prijetnjama puno slabijim državama (Venezuela, Iran, Kuba, Grenland, Kanada, etc.), našla u gadnom škripcu između američko-izraelskih interesnih uvjetovanja, Kijeva prepuštenog Rusiji na milost i nemilost te očuvanja kakve-takve geopolitičke uvjerljivosti. U uvjetima unutarnjeg nejedinstva EU-a u ključnim politikama (Mađarska, slovačka, Češka…) u odnosu na SAD, Rusiju, Ukrajinu i Bliski istok, što odražava nesnalaženje/nesposobnost Bruxellesa, zatečenog na lijevoj nozi, premijer Plenković se sjetio – predsjednika Milanovića.
A ovomu se ne žuri, jer mu ne gori pod nogama kao šefu Banskih dvora. Razgovarat ćemo, ali kada ja budem želio, poručuje. To jest poruka što „državu, to sam ja“ spušta na ponižavajuće ovisničko mjesto pa ju ovaj, uvrijeđen do daske, može odbiti izgovorom „e, sada ja nemam vremena sjesti s tobom za isti stol“ i gristi nokte, svaljujući krivnju na Pantovčak, ili „prilagoditi se“ novom terminu. Puke forme radi, jer nema šanse da će se dogovoriti o bilo čemu ključnom.
Milanović je za resetiranu onu Stjepana Radića kako se „mali ne trebaju miješati dok se veliki tuku“, a Plenković za proturadićevsku da „mali uvijek trebaju biti uz najsnažnije/pobjednike u borbi“. Makar i kao „lijeva smetala“ u ringu dobili po labrti!? Plenković upravo zbog Milanovićevih ustavnih kočnica na osnovi vrlo uvjerljiva, neupitna izbornog digniteta – kakvim se premijer ne može pohvaliti – ipak ne može sve što hoće, gdje, kada i kako hoće. I to ga izluđuje. „No“, tvrdi Galić, „i Milanović bi preuzeo veliki rizik kad bi odbio Plenkovićev poziv.
Oni moraju izaći iz svojih bunkera i razgovarati. Bez obzira na glavnu zapreku – različite karaktere. Obojica su previše nezajažljivi kad je vlast u pitanju. Milanović pamti da je bio predsjednik vlade i postavlja se kao da je to i dalje. Iako su mu ovlasti vrlo sužene, on ih kao predsjednik ima u područjima vanjske politike, sigurnosti i obrane. Tko god bio predsjednik, njegove se ovlasti ipak ne smiju zapostavljati i podcjenjivati, pogotovo u svijetu kakav je danas.“ Jedan od ključnih razloga predsjednikova „daj, dečko, ohladi, kakva sad odjednom preša“ jest upravo Milanovićev return inat Plenkoviću zbog njegova stalnog zapostavljanja i podcjenjivanja predsjedničkih ovlasti. Inat na inat, prostota na prostotu – sramota za RH.
„Održat ćemo sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, ali nećemo se žuriti, polako, nije priša…“, Milanovićeva je poruka iz Vele Luke. „O stanju u vojsci razgovaram samo s Plenkovićem, jer je samo on, kao predsjednik vlade, ozbiljan sugovornik, a njegovi suradnici mogu biti dobrodošli, ako se stvore uvjeti (aluzija na soliranje ministra obrane Anušića, op. a.). Ne treba očekivati nikakve tektonske promjene u našim stajalištima. Ako netko (Plenković, op. a.) smatra da je Izrael naš saveznik i prijatelj, nema mu pomoći. To je moje stajalište kao i to da Hrvatska treba priznati Palestinu (kao Slovenija, neke zemalje EU-a i većina od 193 članice UN-a (op. a.).“ HDZ-Plenkovićeva vlada čeka Godota. U Tel Avivu?
Ostatak političke oporbe također pozdravlja dogovor dvojice državnih lidera o sastancima sigurnosno-obrambenih vijeća radi koordinacije važnih stajališta Pantovčaka i Banskih dvora o rovitom stanju u svijetu, Uniji te sigurnosti i miru u Hrvatskoj. Nitko pri zdravoj političkoj pameti ne trpi činjenicu da i tzv. drugo poluvrijeme tvrde kohabitacije prolazi na tako nakaradan i po CRO žitelje štetan način.
Neki će se „zluradi“ novinar poput Miroslava Filipovića s televizije N1 Hrvatska sjetiti što su svojedobno, odrađujući diplomatsku početnicu u „zrinjevačkom inkubatoru“ Mate Granića, mislili jedan o drugomu, pa to javno ponovili na HRT-ovu predizbornom TV-sučeljavanju 12. kolovoza 2016. „Milanović i ja smo bili kolege. Obojica smo pravnici, imali smo prigode raditi skupa na važnim projektima. Bio je vrlo dobar diplomat i žao mi je da nije bio tako dobar premijer.“ A ovaj o Plenkoviću: „Andrej je jedan od najboljih hrvatskih diplomata. Profesionalan, pedantan, hladan, nije ekscentričan. Uživa visoku reputaciju. Puno smo razgovarali, ali se nismo puno družili privatno“.
Danas to dvojica politički, valjda i moralno gluho-slijepih, očito, ne bi ponovili ni pred streljačkim strojem!?
