Kanadski pak premijer Carney dovodi kineske investicije na granicu sa SAD-om, hrabro mašući kineskom crvenom krpom poslovođi SAD-ova megakorporativnog kapitala.
Naravno da „partnerstvo Kanade i Kine“ ne „postavlja temelje za novi svjetski poredak“ – kako je ustvrdio ovih dana kanadski premijer Mark Joseph Carney za trodnevnoga trgovački vrlo uspješna posjeta Pekingu – jer je „multilateralni sustav eroziran, da se izrazim pristojno, ili pokopan“. Kanađanin je to ponovio i na Svjetskomu ekonomskom forumu (WEF) u Davosu, švicarskomu mondenom zimovalištu, gdje se godišnje okuplja svjetska politička, ekonomska i društvena elita radi razmatranja ključnih globalnih tema i gdje je ove godine negativna zvijezda bio prevrtljivi 47. američki predsjednik Donald John Trump. Carneyjev je istup u Davosu – poziv na polit-ekonomsko okupljanje manjih i srednjih država radi otpora beskrupuloznom Trumpovu predatorstvu – bio važniji i najsnažniji govor od svih, pa i Trumpovih samohvala bez pokrića, koje se tu moglo čuti.
Upravo u trenutku kada je nasilnog aroganta iz Ovalna ureda Bijele kuće opet opsjela manija osvetničkog maltretiranja raznih država neumjerenim carinama – jer mu ne idu bezuvjetno niz dlaku u vezi Grenlanda, ali i Venezuele, Ukrajine, Irana, Kine, Rusije, Kanade (kao 51. savezne države SAD-a, sic transit, etc.) – Kina od 1. ožujka 2026. snižava carine s 85 na 15 posto na kanadsko repičino ulje (canolu).
Kanada pak carinom od tek 6,1 posto na kineska električna vozila stavlja tu zemlju u poziciju najpovlaštenije na tržištu s 40,3 milijuna potrošača. Nije nepoznato da je premijer Carney iznimno oštro i rezolutno bio odbio Trumpovu opetovanu nebulozu o tomu da „SAD-u treba Kanada kao 51. savezna država“. Carneyjev posjet kineskom predsjedniku Xi Jinpingu nakon gotovo 10 godina vrlo zategnutih odnosa i carinskih mjera s obiju strana, posljedični je znak kako se Ottawa radi ekonomskih, ali i političkih interesa te globalno nepovoljnih turbulencija odmiče od Washingtona i približava njegovu glavnom rivalu, Pekingu.
Potpisan ekonomski sporazum dviju zemalja ne znači samo resetiranje bilateralnih odnosa od kojih su i Kanada i Kina imali više štete zbog propuštenih trgovinskih prilika no koristi nego i Carneyjevu namjeru za tzv. diverzifikacijom kanadske trgovine radi smanjenja ovisnosti o SAD-u, najvećem trgovinskom partneru. Taj sporazum je i jasan odgovor dviju zemalja na Trumpove carinske igre bez granica što ih malo uvodi, pa povlači, diže u nebesa (prijeti i s 500 posto), pa strmoglavo spušta, izaziva protucarine i, zapravo, neizvjesnošću preko svake mjere unosi nered u globalnu ekonomiju. U tom neredu, à propos, Trumpova je obitelj zaradila milijardu dolara u samo godinu dana njegova drugog mandata.
Jesu li prljavi profiti na povlaštenim informacijama raison d’être njegove prevrtljivosti, nepredvidljivosti, programirane politike sile, nepovjerenja i kaosa? Može li se upravljati svijetom kao megakorporacijom u vlasništvu jednog čovjeka? Ne može. Jesu li u pravu ne samo američki psihijatri, koji ovih dana – zbog toga kako se ponaša i što čini – počinju otvoreno sumnjati u Trumpovu (ne)uračunljivost? Hrvatska europarlamentarka, liječnica Biljana Borzan, tvrdi da „američkom predsjedniku treba oduzeti poslovnu sposobnost“. Kada bi se potvrdilo da Trump jest psihijatrijski slučaj i da nije sposoban razumno voditi državu, aktivira se 25. amandman ustava SAD-a i potpredsjednik preuzima dužnost. U ovom slučaju je to James David Vance, kojeg je neformalno već instalirao za nasljednika.
Kanadsko-kineski sporazum, za očekivati je karakterističan bijes tzv. narančastog šerifa iz Bijele kuće, možebitno će biti primjer drugima u svijetu, koji se u bilo čemu osjećaju ekonomski, vojno i geostrateški ugroženima carinskom i inom prevrtljivošću te toksičnom eskalacijom Trumpova tzv. projekta. Pokazalo se, međutim, da Trump znâ brzinski povući ručnu kad mu se silom i oštrom kontrom uzvrati na silu. To je sad slučaj s povećanjem carina Uniji – osobito „najtvrdokornijim“ zemljama (npr. Francuskoj, čijeg je lidera Emmanuela Macrona izvrijeđao na pasja kola – te odustajanjem od vojnog udara na Grenland. EU je došao u Davos s recipročnim držanjem na ledu trgovinskog sporazuma sa SAD-om, što brzopotezno izbija Americi iz džepa 97 milijardâ dolara na tržištu od 480 milijuna potrošača, ali i s prijetnjom ekonomskom tzv. bazukom protiv američkih interesa, pa…
Navodno je kanadski put u Kinu, na tržište s cca 1,5 milijardâ potrošača uslijedio nakon što su nedavno istim povodom već bili posjetili Peking predsjednik Južne Koreje Lee Jae Myung i irski premijer Micheál Martin, a očekuje se kako će to učiniti britanski premijer Keir Starmer, njemački kancelar Friedrich Merz i još neki lideri. Nazire li se to već Carneyjeva konstrukcija svojevrsna polit-ekonomskog alter ega Pokreta nesvrstanih iz druge polovice 20. gtoljeća, gdje je zajednički protupredatorski interesi nužno zatomiti kojekakve razdjelnice iz prošlosti? Čak i one od jučer?
Očito, gola ekonomsko-egzistencijalna pragma tipa „ako smo mi braća, kese nam nisu sestre“ u rovitim globalnim odnosima – kojima dominira nasilje gaženjem međunarodnog prava – mijenja političku dioptriju o tzv. partnerima/saveznicima, prijateljima i neprijateljima. Neka tradicionalna savezništva i partnerstva se tresu nepovjerenjem: SAD je upravo zbog otpora Trumpovoj nakani aneksije Grenlanda carinama od 25 posto sankcionirao osam velikih europskih država. Ili se pokloni ili se ukloni!?
Kineski predsjednik Xi Jinping prikazuje svoju ekonomski brzorastuću zemlju kao „globalno stabilnog partnera“ i učinkovito promiče pragmu u međunarodnim odnosima, koju naziva „suradnjom win-win, korisnom za sve“. Multilateralno. Ekonomski, politički, moralno… To je nešto drukčije, puno prihvatljivije od bildanja tenzija i prijetnji tipa ili se pokloni ili ukloni. I očito daje rezultate. Nije tajna i zašto je Kina uspostavila strateške veze sporazumima s Ruskom Federacijom i Indijom, igra važnu ulogu u grupi BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika plus dvadesetak novih zemalja), među državama je što odbacuju američki dolar kao ultimativno sredstvo globalnih plaćanja…
Donald Trump – koji se u životu bavio kojekakvim „poduzetništvima“ od građevine do kockarnica i intimiziranja s elitnom pedofilskom družbom seksualnog prijestupnika nad djecom i serijskog silovatelja Jeffreyja Edwarda Epsteina (2019. godine se navodno objesio u zatvorskoj ćeliji) – ne može podnijeti činjenicu da SAD više nije neupitni „gazda svijeta“. Lik bez dana polit-diplomatskog iskustva prije svoga prvog predsjedničkog mandata sada širi kaos u međunarodnoj zajednici te u odnosima među čak i tradicionalno prijateljskim, tzv. partnerskim/savezničkim državama, jer mu je zapravo kaos strategija. Ne osmišljen program reda i pravila.
Svim je silama upro preusmjeriti uvis („Učinimo Ameriku opet velikom!“) parabolu pada američke dominacije u svijetu, kojem su padu učinkovito kumovali ponajviše njegovi prethodnici William Jefferson „Bill“ Clinton, George Walker Bush, Barack Hussein Obama, Jr. i Joseph Robinette „Joe“ Biden, Jr. Naravno da nepromišljeno Trumpovo ponašanje – uza sve neslalaženje većine svijeta, strah i neizvjesnost od toga s kakvim će novim zamislima Trump sutra ustati iz kreveta – nužno mora rezultirati samoobrambenim reagiranjima, čije su posljedice također neizvjesne. Davos je sada pokazao da u tom kaosu bolje prolaze oni što mu se ne ulizuju/povlađuju (npr. glavni tajnik NATO-a Mark Rutte ga u osobnoj prepisci oslovljava s „Daddy“ („tatica“, sic transit), jer nasilnik razumije samo govor sile. Povlađivanje smatra slabošću i grubo to demonstrira, najvidljivije, npr. odnosom prema Ukrajini i Rusiji, Uniji, UN-u, NATO-u…
To jest signal međunarodnoj zajednici za hitno resetiranje međusobnih te odnosa s Trumpovim SAD-om, barem u ostatku njegova mandata do siječnja 2029. godine. Do tada tko živ, tko mrtav!? Ali, kakva „velika Amerika, bogatija i moćnija no ikad“ ima šanse u tzv. novomu svjetskom poretku, gdje bi si(u)rovo nasilje diktiralo temeljne norme „međunarodnog prava“, a ljudi prepariranih osobnosti bespogovorno slijedili „vizionare“!?
Pekinški sastanci/sporazumi u tom smislu mogu biti navještaj proboja u nešto bolje, trajnije i vrjednije od postignuća u dugom razdoblju napetih odnosa, što kineski suveren Xi Jinping – pretenciozno ili ne – pozdravlja kao „preokret“, jer „zdrav i stabilan razvoj kinesko-kanadskih odnosa pridonosi svjetskomu miru, stabilnosti, razvoju i napretku“. Kanadski pak premijer Carney – koji dovodi kineske investicije na granicu sa SAD-om te s 1290 kilometara od Ottawe do Washingtona hrabro maše kineskom crvenom krpom poslovođi SAD-ova megakorporativnog kapitala – ne krije to da je sporazum s Pekingom „američka zasluga“.
Bolje od ikoga znâ i to da Grenland – koji SAD zapravo posjeduje već od 1951. godine i vojno, i geostrateški, itsl., osim formalnog vlasništva – nije pitanje „američke nacionalne sigurnosti od ruske i kineske prijetnje“, već pitanje zatvaranje vlasničkog obruča oko Kanade i njezinom aneksijom milom ili silom teritorijalno uspostavljanje najveće države na svijetu.
Dio stručne, političke (čak republikanske, naklonjene Trumpu!), ali i šire američke javnosti drži carinsku politiku štetnom za SAD-ovu ekonomiju, odnose s tradicionalno prijateljskim, tzv. partnerskim i savezničkim državama, ali i ugled/status SAD-a u svijetu. Ali to ne dira Trumpa, on vozi po svomu kad su posrijedi i ključni problemi suvremenog svijeta. Nakanio ga je prekrojiti po kriteriju „mogu što hoću, kada, gdje i koliko hoću“, bili to Grenland s cijelom Europom, Ukrajina, Venezuela, Kuba, Kolumbija, Meksiko, Panamski kanal, aneksija Kanade, preimenovanje Meksičkog u Američki zaljev…
U Moskvi pak pljesak Trumpovim planovima i već poduzetim potezima prema Uniji i NATO-u, izlasku SAD-a neki dan iz još 66 međunarodnih organizacija, itsl., što jest signifikantno, ali i zabrinjavajuće. Budućnost svijeta se ničim izazvana (!?) našla na klackalici kao nikad u poznatoj novijoj povijesti, čak neizvjesnije i izazovnije no u doba Hladnog rata od 1946. godine kada je tzv. ravnoteža straha ipak bila jača od ikoje ludosti.
„Kanada se ne slaže s Kinom u svemu, osobito kad su posrijedi ljudska prava, zabrinutost zbog političkog miješanja u izbore i potreba zaštitnih mehanizama“, kazao je premijer Mark Joseph Carney, „ali prihvaća svijet kakav jest. Naš je odnos prema Kini posljednjih mjeseci bio predvidljiv, a razgovori u Pekingu su bili realistični i uvažavajući. U slučaju Grenlanda pak, samo Danska i Grenland odlučuju o sudbini tog otoka, nikako SAD.“ To je bila i europska politička poruka Svjetskoga ekonomskog foruma u Davosu – koji su i ove godine bojkotirali najvažniji ruski i kineski političari – ali je Trumpu na jedno uho ušla, na drugo izašla. Njegova se ključna stajališta nisu promijenila, iako je u Davosu reterirao od carinskog kažnjavanja oponenata u Uniji, pa ostaje neizvjesnom i vrlo bliska budućnost.
Tim više, jer ostaje vidjeti što će (u)činiti sa svojim tzv. Odborom za mir (alter egom UN-u), prvotno iniciranom za Pojas Gaze u Palestini, gdje je samoga sebe izabrao za doživotnog predsjednika s globalnim „kompetencijama“. Povelju toga „svjetskog“ tijela je u Davosu potpisalo 19 zemalja, među kojima su, „upisninom“ od milijardu dolara, Mađarska i Izrael, a pozvana Rusija nudi milijardu iz svoga na Zapadu zamrznutog novca. Kina se ne izjašnjava, a zemlje EU-a ili odbijaju poziv za „učlanjenje“ ili, poput Hrvatske, „čekaju Godota“. Kanadsko-kineski poučak je u tim okolnostima indikativniji no što se sada može pretpostaviti.
U međuvremenu, Unija – pod Trumpovim pritiskom kojekakvim ucjenama i nametnutim izrazito nepovoljnim trgovinskim sporazumom – dodatno pogoršava svoje odnose s Kinom. Uglavnom na vlastitu, ne toliko na kinesku štetu. Time se neće umiliti tzv. narančastom arogantu iz Bijele kuće, ali… Politico pak objavljuje da je Kina, „zbog odluke EU-a, stvarni svjetski pobjednik na tržištu automobila“. Proizvodi enormne količine vrlo kvalitetnih električnih vozila po nižim cijenama od zapadne konkurencije.
„Predsjednik Donald Trump se priprema suprotstaviti kineskom utjecaju u Kanadi dok se njegova ‘Donroe doktrina’ za zapadnu hemisferu širi izvan Latinske Amerike“, kazao je njegov bivši arhitekt izborne kampanje Stephen „Steve“ Kevin Bannon britanskom Daily Mailu. „Sljedeća velika stvar će biti Kanada. Kanada je sljedeća Ukrajina, jer ne može braniti svoju sjevernu, arktičku granicu, a Kina će doći i uzeti zalogaj. Ne može je braniti, i Trump će snažno krenuti protiv Kanade.“ Još je za prvog mandata osnovao tzv. arktičku radnu skupinu, koja je „argumentirala“ njegove apetite prema Grenlandu i „zabrinutost“ za navodnu kanadsku „ranjivost na Arktiku“, pa…
Carneyjev posjet Pekingu nije prošao bez smrknutih lica u Bijeloj kući, jer je kanadski premijer bez ustručavanja bio proglasio lidera Xi Jinpinga i Kinu kao kanadske „strateške partnere“. On „vjeruje da ih to partnerstvo dobro pozicionira za novi svjetski poredak“, što Trumpu – koji Xi Jinpinga naziva „prijateljem s kojim se razumijem“ – ne ide pod kapu. Pogotovo kanadsko napadno priklanjanje Danskoj i saveznicima NATO-a u pitanju neotuđivosti Grenlanda, što je u Pekingu, tvrdi Carney, „naišlo na veliko podudaranje stajališta“. Kanađanin se time smrtno zamjerio šefu Bijele kuće, čija osvetoljubivost straši mnoge u svijetu, međutim, valjda ni sâm bog nema pojma kako će Trump reagirati i čega će se sjetiti kad sutra ustane iz kreveta. A svijet tako ne može funkcionirati.
Očekivalo se kako će „autoriteti“ u Davosu iznjedriti rješenje, pa to prakticirati kada se vrate kući, ali politička impotencija je ostala. Kao i godinama ranije. Kronično birokratsko društvo iz samodopadna „svjetskog debatnog kluba“ se razišlo, ostavilo masne kotizacije i pospremilo u džepove lijepe dnevnice, a općinstvo na Starom kontinentu, u SAD-u i šire neće od toga ni ove godine inkasirati nikakve benefite. Samo će još skuplje plaćati svoj jad u teatru polit-ekonomskog apsurda, gdje do bola netalentirani glumci ne znaju svoje uloge.
