Kad nakazna ideologija zabije čavao u razum i elementarnu kulturnu pismenost, pa špilja primata i osvetničko povijesno luzerstvo probuše rupu u savjesti, nastaje šteta kakvu ni mileniji kasnije neće popraviti.
Hrvatski su se tzv. mainstream mediji – u kompi s političarima, povijesnim stručnjacima/znanstvenicima državne tzv. prve brzine, ravnateljima ključnih muzeja i institucija za skrb o nacionalnoj baštini, školski sustav i povijesnu istinu/nasljeđe – sramotno oglušili o Stručno-znanstveni skup o zastupljenosti 20. stoljeća u muzejima te muzejskom zaboravu života židovske zajednice i njezinu istrjebljenju za vrijeme Drugoga svjetskog rata, koji je neki dan u metropoli organizirala Šoa Akademija Židovske općine Zagreb.
Je li istina da napadno proizraelsku HDZ-Plenkovićevu vlast i odgovorne joj institucije u društvenoj infrastrukturi ne zanimaju ni pozamašan, je li, povijesni židovski doprinos hrvatskom entitetu prije Drugoga svjetskog rata niti tragična sudbina Židova u genocidnom ustaškom tzv. NDH-u!? Ili će biti da kompleks povijesne krivnje (1941.-1945.) manjeg dijela Hrvata, što se nakon preokratnih 1990-ih godina revizionistički bagatelizira i svih 28 godina HDZ-ove državne vlasti gura pod tepih „alibijem“ velikosrpske agresije na Hrvatsku i ugnjetačke komunističke prošlosti, ne dâ vlastima pogledati u oči povijesnim činjenicama!?
Kaže mudar pûk da narod koji se srami svoje prošlosti nema budućnost, ali i to da su mu politički vođe – kakav je i narod. Doduše, ima u pučkoj logici i (barem) jedna indikativna kvaka: povijesna istina ne povlači znak jednakosti između trajnosti naroda i njegovih političkih vođa. Pa onda i validnost (bez)izgledne nacionalne budućnosti nije dogma. Istina koja se ne dokazuje. Što bi kazao ilirac Petar Preradović: „Stalna na tom svijetu samo mijena jest“ (pjesma „Mujezin“) ili dva stoljeća ranije Ivan Gundulić slično o „kolu sreće“ (ep „Osman“), jer su valjda obojica bili nešto čuli o mudroslovlju starog Efežanina (Heraklit, „panta rhei“ – sve teče).
Za razliku od domaće političke i stručno-znanstvene javnosti, odnosno profesionalne neodgovornosti gro medija, teme o zastupljenosti 20. stoljeća u muzejima te muzejskom zaboravu života židovske zajednice i njezinu istrjebljenju za vrijeme Drugoga svjetskog rata nije se libio ugledni povjesničar s međunarodnom reputacijom Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Osim njega, uvodničara, izvijestila je Hina, skupu su nazočili znanstveni suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu Zoran Erić, povjesničar i ravnatelj Muzeja novije povijesti iz Celja Tonček Kregar, povjesničar i viši kustos muzeja u Koprivnici Dražen Ernečić, autor tematske izložbe „Danica, prvi koncentracijski logor u NDH“, te Piotr Setkiewicz, voditelj Centra za istraživanje pri muzeju Auschwitz-Birkenau.
„Hrvatska nema u muzejima ništa o Jugoslaviji i nasljeđu koje je ona ostavila“, ustvrdio je Tvrtko Jakovina, znanstvenik koji ima u malom prstu noviju hrvatsku prošlost te njezin politički, stručno-znanstveni, medijski i šire društveni tretman o-politilki tretman u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj. „Ako govorimo o školama te nekom tko bi se trebao upoznati s hrvatskim nasljeđem o tomu što se događalo ili kada su izgrađene zgrade u kojima ljudi danas žive i što se u njima nalazi, to gotovo nigdje, osim u Rijeci i Labinu, ne možemo pokazati ni vidjeti.
Nemate ništa o židovskoj zajednici, nemate ništa o Holokaustu, o stradanju bilo koga (napose ustaškom genocidu nad Srbima, Romima i Židovima, op. a.) ne postoji ništa u hrvatskim muzejima. O tomu nema rasprave ni savjesti u hrvatskom društvu. Još je 1990. godine jedna novinarka objavila tekst o Muzeju revolucije (u Meštrovićevu okruglom zdanju, tzv. džamiji, na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, op. a.) u kojem su se u depoima nalazile Alibabine pećine pune nikad viđenih materijala i bisage teške od hrvatske novije povijesti.“
Među tim povijesnim materijalom je bilo i odličje što ga je bio ustaški poglavnik tzv. NDH, ratni i zločinac protiv čovječnosti Ante Pavelić dodijelio tadašnjem oficiru nacističkog Wehrmachta i puno kasnije čak glavnom tajniku UN-a (!?) Kurtu Waldheimu. Hina je izvijestila kako je Tvrtko Jakovina dodao i to da su u depoima „bili i osobni predmeti Vladimira Nazora, posve nespojivi s njegovim gerilskim rarovanjem koje je nosio kao pjesnik u partizanima.
Podsjetio je i na dio teksta u kojem piše kako su oni, koji su tada ridali nad vandalizmom koji je raskomadao spomenik banu Jelačiću (na središnjem trgu u Zagrebu, op. a.), bili spremni komadati spomenike NOB-a. U međuvremenu, naglasio je Jakovina, raskomadano je 3000 spomenika iz Drugoga svjetskog rata, a mi o tomu nemamo ništa u našim muzejima“.
I ne radi se samo o muzejima, koji su 1990-ih godina sustavno/temeljito ideološki i etnički očišćeni kako bi se zatro svaki trag partizanima, Titu, antinacifašizmu, socijalizmu, SFR Jugoslaviji, nehrvatskim etničkim, znanstvenim, kulturnim, sportskim, vjerskim i inim sastavnicama, čak i 45-godišnjem životu tzv. običnih/malih ljudi u bivšoj republici/državi… Etničko je i ideološko čišćenje čeličnom povijesno-revizionističkom metlom sustavno, od temelja do krova, provedeno u svim galerijama, javnim i školskim/fakultetskim knjižnicama, znanstvenim, sportskim i inim ustanovama, drugama…
Preko noći su „domoljubni kultur-revolucionari“ odvozili na smetlišta ili na lomače kontejnere pune „nepoćudnih“ knjiga, časopisa, publikacija svake vrsti, slika i grafika „nepoćudnih“ autora/izdavača… Svjetski priznate spomeničke umjetnine nestajale su u terorističkim eksplozijama. Npr. inženjerci generala Miljenka Crnjca, sic transit, tri su dana i noći minirali veličanstveni spomenik Vojina Bakića u Kamenskoj nedaleko od Požege.
Školski su programi „domoljubno“ očišćeni čak od Čopićeve „Ježeve kućice“, pa poezije Grigora Viteza i Gustava Krkleca. U lektiri više nije bilo mjesta čak za književnog velikana nad velikanima Miroslava Krležu, za Nazorov „Čamac na Kupi“, „Jamu“ Ivana Gorana Kovačića, „Tifusare“ Jure Kaštelana, „Pismo majci u Zagorje“ Ivana Dončevića, „Bakonju fra Brne“ Sime Matavulja, „Proljeće Ivana Galeba“ Vladana Desnice, za „Jazavca pred sudom“ Petra Kovačića… Je li, atori sve neki Srbi ili pak „srboljubi“, „komunjare“, partizani ili pak „partizanoljubi“, „jugoslavenčine“ i takvi!? E, je li, „neće više u hrvatskoj državi trovati hrvatsku mladež“!
Kad nakazna ideologija zabije čavao u razum i elementarnu kulturnu pismenost, pa špilja primata i osvetničko povijesno luzerstvo probuše rupu u savjesti, nastaje šteta kakvu ni mileniji kasnije neće popraviti.
„Ako nemate 20. stoljeće u muzejima“, ustvrdio je Tvrtko Jakovina, „ne možete prikazati ni logoraše u tom kontekstu kao ni život židovske zajednice u Zagrebu i svim drugim gradovima između dvaju svjetskih ratova. Stalni postavi su su lice muzeja, ali i lice nacije. Oni su prikaz baštine prostora, našeg odnosa prema sebi, našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Godine 1988. je u Hrvatskoj bilo 167 različitih izložaba, kutaka, soba i muzejskih zbirki koje su tematizirale partizanski NOB i dio socijalističke izgradnje, a 20. stoljeće – među 165 muzeja danas – imaju u svom postavu Muzej grada Rijeke, Brijuni, Hrvatski pomorski muzej Split, Narodni muzej Labin i nekoliko privatnih.
Kako je to moguće? Hrvatska muzeologija i društvo su nesposobni nositi se s Jugoslavijom i Titom, a taj je muzejski slučaj jedinstven u Europi, pa čak i u odnosu na bivše jugoslavenske socijalističke republike i pokrajine, danas države. U Sloveniji je puno bolje stanje, također i u BiH i, naravno, u Srbiji, gdje je u Kući cvijeća (Titov mauzolej, op. a.) otvoren Muzej istorije Jugoslavije, dugo najpopularniji muzej u Beogradu.“
No, Zoran Erić iz beogradskog Instituta za filozofiju i društvenu teoriju je istaknuo da i u muzejima u Srbiji pima dosta problema kad je posrijedi tretman 20. stoljeća. „U dva svjetska rata je ubijeno više od 100 milijuna ljudi“, kazala je voditeljica Šoa Akademije i predstavnica židovske narodne manjine grada Zagreba Sanja Zoričić-Tabaković. „U Drugom je svjetskom ratu osmišljen planski genocid: genocid protiv Roma, Holokost protiv Židova, a kod nas (u ustaškomu tzv. NDH, op. a.) i genocid protiv Srba. Sadašnji i budući naraštaji moraju znati što je prethodilo i što se dogodilo židovskim zajednicama, koje su bile sastavni i važan dio država i mjesta u kojima su živjele i radile. Većina židovskih zajednica u Europi i kod nas je izbrisana u Holokaustu.“
Ne radi se samo o genocidnim, ideološki i moralno nakaznim politikama, koje su poražene 1945. godine, jer slobodarski svijet antinacifašističkog naboja nije dopustio crnom zlu ostvariti zamisao tzv. konačnog rješenja i Lebensrauma, što je mračna sastavnica 20. stoljeća o kojoj je muzejima dužnost objektivno svjedočiti, nego se radi i o povijesno iznimno važnim razdobljima prvih četrdesetak godina prije Drugoga svjetskog rata i onom od 1945. do kraja 20. stoljeća.
Za CRO građane, sadašnje i buduće, to je osobito važno ne samo zbog poimanja globalnog konteksta prošlog stoljeća nego i zbog njihovog prava i na muzejsku istinu o tomu što je i kako tada uistinu bilo. Samo je to objektivna podloga za vlastito stajalište, ne revizionistička povijest prošlih 35 godina i aktualan politički tzv. mainsteam što sugeriraju da se 20. stoljeće prije 1990-ih godina nije dogodilo, a razdoblje od 1939. do 1945., odnosno od 10. travnja 1941. do 16. svibnja 1945. se dogodilo isključivo kako tvrde izvjesni Igor Vukić, Blanka Matković, Marko Skejo, Dražen Keleminec i takvi.
Odnosno – po HDZ/DP-„zabraniteljskoj“ dogmi, je li, protivnoj Izvorišnim osnoviama Ustava RH – da je isključivo Domovinski rat temelj suvremene hrvatske državnosti, kojoj je idejom nacionalne suverenosti „prisnažila“ i ustašijada tzv. NDH. Kao, Titovi partizani, antinacifašisti i Komunistička partija su se borili za komunističku Jugoslaviju, a ustaše pak u tzv. NDH za samostalnu hrvatsku državu, pa… Stoga ustašijada u Domovinskom ratu (HOS, HSP, dvostruke linije zapovijedanja, etničko čišćenje, itsl.) te njezine insignije – i dan-danas s pravom građanstva u javnom prostoru! – nisu sinonimi programiranih zločina i čak genocida, već „slučajne, rijetke i pojedinačne neugodne pojave što su ih komunisti prenapuhali poslije 1945. godine ne bi li sakrili svoje masovne zločine nad Hrvatima samo zato što su bili Hrvati, katolici i nisu se slagali s njihovom ideologijom“.
Susjedni Slovenci, recimo, koji su također imali svoje „ustaše“ u Drugomu svjetskom ratu što su nakon 1945. glavom platili veleizdajničke zločine, nemaju problem s NOB-om, partizanima ni svojim 45-godišnjim statusom u 24-milijunskoj zajedničkoj državi tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti. Dapače, ponose se i jednim i drugim, čak turistički profitiraju na toj tradiciji (npr. Partizanska bolnica Franja nedaleko od Cerkna, za razliku od puno važnije i starije hrvatske na Petrovoj gori, koja nestaje u programiranomu državnom nemaru i zaboravu). Kontinuitet partizansko-jugoslavenskog dijela 20. stoljeća vidi se i u nazivima ulica i trgova, škola i različitih ustanova, obljetnica, komemoracija…
U Hrvatskoj toga nema, sugerira se nešto sasvim suprotno. Mediji pak tu i tamo znaju objaviti kako je neka nova lokalna vlast (npr. u Zagrebu, ali i drugdje) odlučila promijeniti nazive ulica po imenima ustaških likova iz doba tzv. NDH. Partizanskih i zaslužnika iz doba SR Hrvatske odavna više nema, osim tu i tamo u Istri, gdje su HDZ i ekstremni tzv. desničari već 35 godina uvjerljivo – persone non grata.
Zašto današnji, je li, „jugonostalgičari“, strani gosti i budući naraštaji ne bi smjeli vidjeti u muzejima, i ne samo muzejima, kako se živjelo u bivšoj SR Hrvatskoj i SFR Jugoslaviji, o čemu se razmišljalo, koga se (ni)je voljelo, kako se radilo i zabavljalo, stanovalo, hranilo, školovalo, liječilo, za koga se navijalo u sportu, kamo se putovalo, kako je zemlja kotirala u svijetu…!? U čemu je kvaka!? Komu to smeta!? Rupa u nečistoj savjesti ili samo glupost na entu, koja nametnutim sakaćenjem novije prošlosti čini od budućnosti smiješan torzo? A to što je i kako bilo – bilo je! Ne dâ se ni poništiti niti prepraviti.
