Trump je objavio energetsko primirje između Ruske Federacije i Ukrajine, dok projektili s jedne i druge strane i dalje razaraju i pale.
Bruxelles i Kijev se, eto, upravo čudom čude – mudar bi ‘rvacki pûk, je li, rekao “kao pura dreku” – što je američki predsjednik Donald John Trump već drugi ili treći put energično zatražio od ukrajinskog predsjednika Volodimira Oleksandroviča Zelenskog – petogodišnji mu je mandat bio istekao još 20. svibnja 2024. – da “prestane dronovima dugog dometa razarati rusku energetsku infrastrukturu, jer time uzrokuje porast cijena i nestašicu dizelskoga goriva na svjetskom tržištu”. Nema veze, je li, što istina, ipak, izgleda bitno drukčije.
Zbog međunarodno bespravne, nezakonite i ničim realno izazvane druge američko-izraelske agresije na Iran 28. veljače 2026. i time zatvaranja Hormuškog tjesnaca kojim prolazi više od 20 posto svjetske nafte i plina, Trump je isključivi krivac za globalnu energetsku krizu, inflaciju i recesiju. Te nedaće, osobito eskalirajuće uoči međuizbora u SAD-u na kojima će se njegovi republikanci boriti da zadrže državnu kontrolu, nepodnošljivo tlače i same Amere u zemlji lažnog blagostanja, slobodnopadajućeg životna standarda, ekonomskog, političkog i moralnog nereda…
Zadnji je svoj zahtjev Zelenskom – osobito bolno za Kijev i Bruxelles zbog SAD-ova naprasnog odustajanja od politike tzv. energetskih sankcija Moskvi i izdašne vojne pomoći Ukrajini – Trump bio podupro narudžbom iz Rusije više milijuna metričkih tona dizelskoga goriva i “prijedlogom” da “Ukrajina dobije novog predsjednika koji će znati zaustaviti poguban rat što se nije ni smio dogoditi”.
U rano jutro 24. veljače 2022. je 100.000 Rusa u tzv. specijalnoj vojnoj operaciji za denacifikaciju Ukrajine ušlo u tu zemlju te se povezalo s već organiziranim separatistima u rusofonskim regijama Donjeck i Luhansk (područje Donbasa). Ukrajina je pretvorena u pakao. Krim s većinskim ruskim stanovništvom je izgubljen još 2014. Rusi u doskora pet godina rata kontroliraju ukupno oko 30 posto Ukrajine i nemaju namjeru otići niti ih itko može istjerati silom. Uza sve ratnohuškačke tlapnje u Bruxellesu i Londonu te u tzv. koaliciji voljnih o slanju nacionalnih vojski “čuvati mir” u Ukrajini bude li primirja ili rat završi.

Zelenski pak neumorno hodočasti svijetom i vrti stalno istu ploču: “Dajte nam oružje i novac! Dajte nam oružje i novac! Ukrajina brani Europu i cijeli Zapad od ruskog agresora! Mi smo zadnja crta obrane demokratskog svijeta! Ruski zločinci ne smiju pobijediti!”
U Washingtonu i Moskvi očito drukčije gledanu na cijeli taj rat, njegove uzroke, tijek i posljedice, što sada bjelodano potvrđuje i Trump-Putinov deal s dizelskim gorivom. Američki tzv. Narančasti Barun je, dokazano, uspješan trgovac čak i poduzetničkom maglom, a Vladimir Vladimirovič ne samo nenadmašan trgovac političkom maglom, je li, premazan svim mastima. Čak i obavještajne teksture. Osobni je, pa nacionalni interes jednoga i drugog lidera svjetske velesile razina na kojoj te vrsti deala i businessa postaju komplementarne. Trećemu ili četvrtom nema mjesta.
Kakvi lonci, kakvi bakrači!? Kakav Kijev!? Ukrajina!? Kakav Bruxelles!? Trumpu, koji upravo hodočasti SAD-om, animirajući republikance uoči međuizbora hvalospjevima bez pokrića u napretku zemlje i postignućima svog predsjednikovanja, ozbiljno gori pod petama. Nisu samo demokrati opasni protivnih nego i sve više političari iz vlastite stranke. Putin to zna i smjesta “prijateljski” priskače u pomoć. Naravno, novac je sada najmanji problem, jer je puno važnija konspirativna cijena deala o kojoj javnost neće ništa saznati. A to je ono zbog čega u Kijevu i Bruxellesu sada ne mogu zaspati već samo lajati na Mjesec.
Konvoji tankera s prvih 300.000 metričkih tona (cca 2,25 milijuna barela) ruskog dizela plove prema američkim lukama. Hajde neka se Zelenski usudi gađati kojega dalekometnim dronom! Tijekom studenoga, Putin šalje Trumpu dodatnih 500.000 metričkih tona. Nakon toga još milijun tona. Ovisno o operativnom stanju ruskih rafinerija, slijedi dodatnih tri milijuna metričkih tona. Američko je ministarstvo financija već izdalo sve dozvole za uvoz i distribuciju ruskoga goriva do 7. travnja 2027. godine.
Tzv. sankcije padaju u vodu kao kamen. Europa i glavni tajnik NATO-a, uključivo London koji bi pod novim premijerom natrag u Uniju, tek voajerski rogobore. Švedski premijer Ulf Kristersson, npr. “izražava žaljenje” zbog američko-ruskog sporazuma, jer je “prihod od energenata ključan za financiranje ruskoga ratnog stroja”. Unija pal najavljuje novi paket tzv. sankcija ruskomu vojno-industrijskom kompleksu. Na svojoj društvenoj mreži Truth Social, Trump je objavio energetsko primirje između Ruske Federacije i Ukrajine i poručio: “Nemojte ga prekršiti!”
No, projektili s jedne i druge strane i dalje razaraju i pale. Zelenski, koji se više ne usudi bilo što prigovoriti Trumpu otkako ga je ponižavajuće, pred tv kamerama, izbacio iz Bijele kuće zajedno s cijelim izaslanstvom, pristaje napokon održati predsjedničke izbore, ali traži 60 dana zatišja od ruskog bombardiranja. Moskva pak ne pristaje, pa…
“Zelenski je izgubio 30 posto svoje zemlje”, bijesno će 47. američki predsjednik, “a više od milijun ljudi s obje strane je sudjelovalo u ratu, uz više od dva milijuna poginulih. To je rat koji se nikad nije smio dogoditi. Mislim da je vrijeme da Ukrajina dobije novog predsjednika.”

Nitko sa strane, čak ni međunarodne organizacije tipa UN-a i sličnih, ne mogu sada utjecati na činjenicu da Rusija i SAD – pa i po cijenu štete za bilo koga od tzv. saveznika/partnera ili inih država, unesrećenih ratom – gledaju samo svoju korist. Ne tiče ih se što tko misli o tomu. Ekonomska i politička korist ne mare za moralne obaveze, multilateralne dogovore i sporazume, do jučer “čvrsta” savezništva, itsl.
Da je bilo pameti, kao što nije, Volodimir Zelenski je morao pretpostaviti što čeka Ukrajinu sudari li se ratno s Ruskom Federacijom i koliko je uopće pametno postati lutkom na koncu proameričkog tzv. kolektivnog Zapada. I “najčvršća” prijateljstva pucaju kada “partneru” dogori do nokata. Psihopatski je, mazohistički krvariti za drugoga. Unija i Kijev su odavna već bagatelizirani i u Moskvi i u Washingtonu, a sada je to vrlo očito.
“Ne pristajemo ni na kakvo privremeno primirje, na prekid vatre, nego želimo dugoročni mir i spremni smo učiniti sve što je moguće da bismo ga postigli”, izravan je glasnogovornik Kremlja Dmitrij Sergejevič Peskov. Ta je izjava na istoj valnoj dužini s Trumpovom očito averzijom prema Zelenskom, koji je “mogao postići brojne dogovore o prekidu rata, ali iz nekog razloga to nikad ne čini”.
Bijela kuća nije reagirala na sarkazam ukrajinskog čelnika na društvenoj mreži X-u: “Danas je Rusija (na sami dan Trumpove objave energetskog primirja i navodno ukrajinskog prihvaćanja, op. a.) izrazila zahvalnost za ukidanje sankcija na izvoz dizela tako što je bacila pet kliznih bombi na stambene zgrade u Zaporižju. Moskva svako ublažavanje pritiska tumači kao dopuštenje za nastavak napada. Ruski izbor je rat. Pozivan SAD, Europu i ine saveznike da ograniče ruske mogućnosti za nastavak rata”.
Rusija pak hladnoratovsku tzv. ravnotežu straha u odnosu na Zapad i među nuklearnim velesilama, profitira energetski i vojno-industrijski te ostaje nezaobilazna za globalnim stolom, gdje se kroji tzv. novi svjetski poredak i trguje energentima. Dok Trump i Netanjahu nisu barbarski načinili rusvaj u Iranu i bliskoistočnoj okolici, svijet nije osobito energetski patio. Ukrajinski je rat, koji osobito naudio Rusiji, energetski i krizno na razne načine iscrpio zemlje članice EU-a koje je Trump ostavio u istom cjedilu s njezinim lútkom Zelenskim.
Pokazalo se već i puno prije crvenog tepiha u Anchorageu 15. kolovoza lani na Aljasci i intimne/prijateljske vožnje u predsjedničkoj limuzini “The Beast” (Zvijer) da Donald Trump više drži do Putina nego do svih lidera EU-a i Zelenskoga zajedno. Trgovina je trgovina, a Trump jest trgovac. Dizelski sporazum s Putinom – koji mu predmeđuizborno, je li, susretljivo pruža ruku baš u času kada mu u Americi gori pod petama i kada je SAD prokockao u međunarodnom oktogonu i zadnje političke simpatije kao Eldorado tzv. američkog sna, neće ostati nenaplaćen.
Taj sporazum ruši energetsku larpurlartologiju EU-a, energetske Sahare, pa armira notornu istinu: gazda je onaj koji ima, pa može, ne onaj što ovisi o njemu. A Trump i Putin, bez obzira na otvorenu Nijagaru dizela u ovom trenutku – i imaju i mogu. Bez obzira komu se to (ne) sviđa.

