Mreža međusobne podrške u otporu bezumlju i netoleranciji koji nas sve više okružuju gradi se upravo na ovakvim događanjima, na kojima se ne docira, ne polarizira, već rasvjetljuje i osvješćuje.
U godini u kojoj je osamdeseta obljetnica pobjede nad fašizmom u Hrvatskoj tek marginalno spomenuta, a istodobno izazovi borbe za ljudska i građanska prava nikada nisu bili aktualniji, kroz ideološke „šumove u kanalu“ hrabro se probijaju Dani sestara Baković, manifestacija koja je od 20. do 22. prosinca 2025. održana po drugi put u Zagrebu, pod vodstvom pokretača i voditelja Saše Šimprage te uz organizacijsku podršku Documente – Centra za suočavanje s prošlošću i u parterstvu s Knjižnicama grada Zagreba / Knjižnicom Božidara Adžije.
Neposredan povod ideji osnivanja Dana sestara Baković bila je količina govora mržnje koji se prije koju godinu pojavio ispod jedne objave s fotografijom spomenika Rajki i Zdenki Baković na društvenim mrežama, što je tek jedan od primjera da, iako ove zagrebačke heroine nisu zaboravljene, ponovno ukazivanje na antifašističke vrijednosti nikada nije bilo potrebnije no danas. Dani sestara Baković organiziraju se s ciljem osnaživanja antifašističkih ishodišta sa suvremenim ustavnim vrednotama RH, a kroz fokus na autentične priče o zagrebačkome pokretu otpora u vrijeme Drugog svjetskog rata pokazuju kako motivaciju za permanentno aktualnu borbu za slobodu možemo crpiti i iz naše herojske prošlosti, kojoj dugujemo mnogo.
Pored sestara Baković kao jednog od prepoznatljivih simbola onodobnog antifašističkog otpora – time i kontinuirane provodne teme Dana, mnogo je sudionika bez čijih hrabrih akcija Zagreb također ne bi bio onakav kakav danas jest, a koji su ostali nepoznati, na marginama ili van povijesne memorijalizacije. Antifašistički pokret u Zagrebu bio je široko rasprostranjen, dobro organiziran i kapilarno umrežen, u njemu su sudjelovale brojne osobe, uglavnom mladići i djevojke koji su živote gubili i zbog doslovno jednog raspačanog letka, sumnje ili krive riječi. Povijest pamti heroje i prijelomne činove, ali male karike jednako su bile važne u lancu otpora, stoga nam oživljavanje njihovih životnih priča i mikroakcija pomaže povezati se s tim mračnim i strašnim razdobljem, ali i dobom iznimne hrabrosti.
Upravo zato kustos manifestacije Saša Šimpraga tematski je naglasak ovaj put stavio na nepoznate heroje i heroine zagrebačke antifašističke borbe, dok je za središnju figuru odabran – Haim Friedman (1924. – 1941.), vođa udarne grupe skojevaca na području Savske ceste. Među malo poznatih podataka o Friedmanu nalazi se taj da je po uspostavi NDH upisan u Kartoteku židovskog znaka koji nikada nije preuzeo, te je vjerojatno prešao u ilegalu i vodio spomenutu udarničku grupu od oko dvadeset omladinaca, članova SKOJ-a. Godine 1941., koja je bila pogubna za mnoge živote članova pokreta otpora, ovaj sedamnaestogodišnjak biva uhićen, te nakon ispitivanja u kojem ništa nije priznao i strijeljan, a roditelji i neka od sedmero braće živote su skončali u koncentracijskim logorima.
Program drugih po redu Dana bio je usmjeren na podsjećanje i rasvjetljavanje nepoznatih detalja iz života pripadnika zagrebačke ilegale, a jedan od načina da se ovi heroji i heroine vrate u sjećanje te postanu inspiracija za naše živote svakako je umjetnost, kao medij kojim važne poruke lakše dolaze do javnosti, angažiraju je i educiraju na prisniji način od pukog faktografskog pristupa koji zbog vremenske distance ponekad može djelovati apstraktno. Stoga je i ovaj put naglasak stavljen na umjetničke interpretacije prošlosti za koje su odabrani autori Marko Tadić i Tonka Maleković. Kako su u slučaju mnogih pripadnika pokreta otpora, tako i tematski središnje ličnosti ovogodišnje manifestacije Haima Friedmana, dostupni tek šturi podaci s mnogo praznina, te će praznine autorima postati polazištem za njihove umjetničke nadogradnje. Uz umjetničke radove, okvir za kontekstualno razumijevanje teme ponudila su predavanja Maria Šimunkovića i Jadrana Bobana, temeljena na povijesnim i dokumentacijskim istraživanjima usmjerenima na konkretne pojedince i događanja.
Središnje, zborno mjesto Dana i ove je godine bila knjižnica Božidara Adžije, nekadašnja Radnička biblioteka, ne bez razloga – riječ je o gradskoj knjižnici koja sadrži najveći fundus literature o antifašističkoj borbi, građi koja je i ponovo poslužila kao ishodište umjetničkim i stručnim istraživanjima teme.
Izložba Duh poprima oblik Marka Tadića, otvorena u knjižnici Božidara Adžije 20. prosinca 2025., na sam dan kada su prije osamdeset i četiri godine uhićene sestre Baković, nastala je kao plod višemjesečnog istraživanja literature o zagrebačkom antifašističkom pokretu, čije su akcije autoru poslužile kao inspiracija za likovne preinake na dokumentacijskoj građi. U procesu rada odabrane su stare razglednice Zagreba iz razdoblja koje je prethodilo ratu i koje po svojim motivima odgovaraju odabranim pričama, odnosno na kojima su markirane lokacije koje su u ono doba bile poprištem manje ili više poznatih akcija, kao i mjestima stradanja sudionika pokreta otpora.
U skladu s vlastitom umjetničkom metodologijom, sada primijenjenom na novu temu, odabrane razglednice autor s prednje strane nadograđuje osobnim vizualnim jezikom – preciznim kolažnim i intervencijama crtežom, dok sa stražnje strane dopisuje tekstove koji nude poveznice likovnog upisa s pojedinim događajem, lokacijama i osobama na koje se referiraju. Kako i naslov izložbe sugerira, u poznate i prepoznatljive gradske vedute, umjetnik udahnjuje duh onodobnog vremena, mijenjajući time kontekst sadržaja i primarnu funkciju razglednica, koje međutim i dalje funkcioniraju kao prijenosnici.
Docrtani motivi svojom oku ugodnom kolorističnošću i zaigranim formama izazivaju našu pozornost i pozivaju na interakciju s izloženim materijalom. Za vrijeme otvorenja razglednice je bilo moguće premetati u rukama i vidjeti s obje strane, a prepoznavanje poznatih dijelova grada dodatno privlači našu pozornost. No, dublji i nažalost tragičniji kontekst iza vizualne privlačnosti ovih razglednica otvara se tek udubljivanjem u njihovo značenje koje je apostrofirano kroz dijalog umjetnikovih radova s izloženim knjigama, otvorenima na stranicama na kojima pored likovnih rješenja drugih autora gledamo fotografije narodnih heroina, političkih zatvorenika, te čitamo potjernice i osobna svjedočenja iz onog vremena.
Umjetnikove mikrointervencije donose prizore poput hotela Esplanade oslikanog srebrnim „šiljcima“ koji sugeriraju akciju podmetanja bombe na njemačkom banketu koju je proveo tadašnji konobar Dragutin Ivas, kasnije ubijen u logoru, potom likovno oplemenjene zgrade Zagrebačkog zbora (današnji Tehnički muzej) koja je onodobno služila kao logor, docrtanog spomenika ispred bolnice Rebro u kojoj je ubijena Dragica Končar, kolorističkih markacija Savske ceste na kojoj je djelovao Haim Friedman ili pak mjesta pogibije Krste Ljubičića, prve žrtve fašizma u Zagrebu. Uz osobe i događaje, tema Tadićevog rada je i sam Zagreb kroz njegove mijene, povijesne slojevitosti i (dis)kontinuitete. Izložba, primjerice, počinje i završava razglednicom s motivom knjižnice čime autor odaje i malu počast knjižnici i knjigama. Tumačeći svoje intervencije u materijalima kao svojevrsne „prozore u budućnost, odnosno našu sadašnjost“, Tadić ovom izložbom osvješćuje kako povijesna zbivanja mijenjaju lice grada, a lokacije pored kojih svakodnevno prolazimo nose znamen drugačije i često mnogo mračnije strane povijesti, ujedno nas upozoravajući kako se „sigurna mjesta“ našeg grada pod navalom opasne ideologije u tren mogu preobraziti u nesigurna.
Minimalistički pristup obilježje je i drugog umjetničkog rada zastupljenog na ovogodišnjim Danima, a riječ je o intervenciji u javnom prostoru Haim, der Friedensmann / Haim, čovjek mira vizualne umjetnice Tonke Maleković. Rad se odvijao na lokaciji od ulice Gjure Deželića na broju 31 prema Savskoj cesti, te Savskom cestom do križanja s Ulicom grada Vukovara.
Uočivši prilikom istraživanja malobrojnih zapisa o Friedmanovom životu kako se njegovo ime i prezime pojavljuje u nekoliko verzija, autorica će inspiraciju i polazište za svoj rad naći upravo u tim varijetetima, postavivši pitanje značenja pojmova sadržanih u njegovom imenu i prezimenu u različitim jezicima, te time otkrivajući složenost sociolingvističkog organizma kroz povijesne, kulturne, geografske i vremenske koordinate.
Prevodeći i varirajući prijevode pojmova „haim“ (njem. dom, hebr. život) i „fried/man“ (njem. mir, čovjek), umjetnica slobodnom interpretacijom dolazi do nekoliko ključnih pojmova, prepoznavši u imenu i prezimenu ovog zagrebačkog skojevca općeljudske vrijednosti, razumljive na svim jezicima: život – dom – mir – čovjek. Ovi će pojmovi postati temeljem njezine umjetničke intervencije. Naslovivši svoj rad Haim, čovjek mira, izrađuje letke crvene boje na kojima otiskuje navedene pojmove na hrvatskom, njemačkom, jidišu, hebrejskom i arapskom jeziku. Odabir navedenih jezika nije slučajan: dok dio njih asocira na prošla vremena, hebrejski i arapski jezik autorici služe kao poveznica zbivanja iz 1940-ih s današnjom situacijom u Gazi, čime se želi osvijestiti kako se povijesne pogreške genocida ponavljaju u ciklusima te upozoriti da fašizam nikada u potpunosti ne nestaje, već samo mijenja lica. Istu funkciju imat će i taktilni dodatak na letku, suhi žig s ikonogramom na kojem se prepoznaju motivi: lovorov vijenac, petokraka, dom, pismo i kriška lubenice, kojima se povezuje borba protiv fašizma u dva vremena, povijesnom i aktualnom. Kako će istaći autorica, borbe iz prošlosti u drugačijim se formama ponavljaju i u sadašnjosti i dio su jedne te iste priče, koju treba promatrati kao cjelinu.
Nedostatne informacije o životu, osobnosti i djelovanju Haima Friedmana autorica je pokušala rekonstruirati pomoću vlastite umjetničke imaginacije. Krenuvši od podatka da je Friedman bio zaposlen u veletrgovini papira Jadran na adresi Gjure Deželića 31, autorica zamišlja kako je ostatke papira koristio za izradu letaka za antifašističke ciljeve, te ih odatle raspačavao na svom području djelovanja – Savskoj cesti. Format letka korespondira s kretanjima i akcijama na ulici, stoga je umjetnička intervencija rezultirala izradom letaka te izvedbenim dijelom u javnom prostoru kojim se autorica pokušala uživjeti u Friedmanovu ulogu, ali, kako će istaći, u oblikovanju rada zadržavajući i povezujući vlastitu umjetničku metodologiju i osobnu perspektivu.
Izvedbeni dio ove umjetničke akcije sastojao se od dva dijela. Intervencija u javnom prostoru od Deželićeve te duž Savske ceste do križanja s Ulicom grada Vukovara trajala je kroz mjesec dana i sastojala se od lijepljenja i ostavljanja letaka na spomenutom potezu – području nekadašnjeg djelovanja Friedmanove grupe. Time je ime Haima Friedmana simbolički i privremeno ponovo vraćeno na zagrebačke ulice. Rad je kulminirao 22. prosinca 2025. završnom javnom šetnjom i kolektivnom akcijom svih sudionika koji su se najprije okupili u haustoru kod nekadašnje veleprodavaonice u Deželićevoj 31, te potom krenuli istom trasom dijeleći, ponovo „ilegalno“, svitke prolaznicima i ostavljajući ih na pojedinim mjestima duž navedene lokacije. Ovim činom pokušalo se rekonstruirati i otjeloviti nekadašnje kretanje i akcije Haima Friedmana i njegovih drugova, uživjeti se u njihove uloge i iskusiti metodu akcije/interakcije s gradom i prolaznicima, te povezati poruke prošlosti sa sadašnjošću. Pritom valja uočiti kako letak, formiran u svitak koji nalikuje na poklon, ne sadrži agitacijski sadržaj niti funkcionira kao pamflet, već je otisnut tekst oblikovan gotovo poetski, s univerzalno prepoznatljivom porukom o miru i čovječnosti koja djeluje subverzivnije od govora mržnje kojim smo okruženi. Ponuđen prolaznicima kao lijepa gesta, rad propituje i drugačije načine komuniciranja o osjetljivim pitanjima i odnošenja prema rastućoj netoleranciji u našem društvu.
Umjetnička intervencija Tonke Maleković upućuje na važnost jezika u konstrukciji zbilje, povijesne stvarnosti i proizvodnji opasnih mitologija. Jezik, i kao pismo i kao govor, može postati prva linija otpora, ali jednako tako i autocenzure koja je jedan od prvih koraka u toleriranju i dopuštanju prodora profašističkih ideologija te eroziji ljudskih i građanskih prava. Koliko god se, kako će okupljenima reći autorica, još uvijek nalazili u donekle sigurnoj političkoj situaciji, moramo osvijestiti i da se ona može promijeniti, na što već upućuju problematične jezične konstrukcije koje zauzimaju sve više prostora u našem javnome diskursu. Militarizaciji jezika ovim se radom suprotstavlja jezik univerzalnih ljudskih vrijednosti, otisnut na papiru crvene boje koja znači život, ali i upozorenje kako u vremenima izražene mržnje prema drugačijem ne treba šutjeti, već jasno progovarati o bitnome.
Kao važan komplement umjetničkim radovima ove su se godine u programu našla i dva izlaganja. Povjesničar Mario Šimunković svojim je predavanjem Heroji s margine obuhvatio ovogodišnju glavnu temu Dana, predstavivši dvadesetak manje poznatih ili nepoznatih heroja i heroina antifašističkog otpora u Zagrebu tijekom Drugog svjetskog rata. Riječ je o Petru Biškupu Veni, Augustu Černjulu, Maksu Durjavi, Haimu Friedmanu, Kati Dumbović (Rastovec), Teodoru Katiću, Albinu Kovačiću, Rajni Kravar, Radovanu Kriškoviću, Nevenki Tepavec, Adamu Brumniću, Rudolfu Kroflinu, Josipu Makovcu, Stjepanu Brozu, Vinku Megli, Ivici Melešu, Stjepanu Mlinariću, Radovanu Reicherzeru, Stjepanu Škrnjugu, Miri Mandl Sparing, Boženi Žakman i Ruži Crnković. Kroz prikaz svake pojedinačne sudbine ovih, mahom mladića i djevojaka iz Zagreba i okolice, čija je prosječna dob bila oko punoljetnosti, predavanje je zorno približilo kompleksnost i težinu djelovanja pokreta otpora početkom 1940-ih, u uvjetima kada je do neslužbenih informacija bilo izuzetno teško doći, a život se mogao izgubiti zbog danas nam nepojmljivih sitnica. Predavanje je podsjetilo na surovost onodobnog života u ilegali, izloženost brutalnim mučenjima i odmazdama te dodatno podcrtalo svijest o herojstvu koje nas je sve zadužilo.
Izniman i inspirativan život sestara Baković podloga je trajnoj inspiraciji, a ove godine predavanjem ga je posjetiteljima predočio povjesničar, redatelj i istraživač Jadran Boban. U nadahnutom izlaganju Boban je govorio o vlastitom iskustvu u prikupljanju i istraživanju građe za film Duhovi Zagreba, u kojem je intervjuirao i Jerka Bakovića, brata Rajke i Zdenke. Kroz pronađenu dokumentaciju i fotografije iz obiteljskih albuma izneseni su neki poznatiji, ali i manje znani anegdotalni detalji i koincidencije iz života sestara, gradske atmosfere tijekom 1941. godine, te posthumne memorijalizacije njihova lika i djela. Kako je autorovo istraživanje rezultiralo i slučajnim pronalaskom i spašavanjem zagubljenog filma Branka Bauera o sestrama Baković iz 1969. godine, posjetitelji ovog predavanja imali su rijetku priliku pogledati i nekoliko sekvenci iz dokumentarca velikog redatelja.
Istaknuti valja i sjajan vizualni identitet ovogodišnjih Dana, za koji je zaslužan dizajner Ivan Klisurić – Klis. Ako je istina da je drugo izdanje test kvalitete nekog koncepta ili ideje, tada sa sigurnošću možemo potvrditi da su drugi Dani sestara Baković uspješno položili ovaj test. Program je koncipiran s pravom mjerom, naizgled minimalistički, ali s promišljeno pozvanim autorima koji su svojim nepretencioznim radovima i predavanjima sasvim sigurno pokrenuli dublja promišljanja o vremenu iza nas, ali i onom ispred nas koje, nažalost, s negativnom prošlošću ima više poveznica nego što bismo to htjeli i smjeli dopustiti. Mreža međusobne podrške u otporu bezumlju i netoleranciji koji nas sve više okružuju gradi se upravo na ovakvim događanjima, na kojima se ne docira, ne polarizira, već rasvjetljuje i osvješćuje. Dani sestara Baković otvorili su prostor za istraživače, potaknuli istaknute umjetnike na angažman na temama iz povijesti zagrebačkog otpora fašizmu, doprinijeli popularizaciji antifašističke knjižne građe, suradnji vaninstitucionalne scene s institucionalnom, a za malu manifestaciju i značajno grade publiku – koja je ove godine dupkom popunila kapacitete studijske čitaonice knjižnice Božidara Adžije. Sve to jasan je pokazatelj da su Dani sestara Baković na pravom putu, otvarajući svake godine sve veći raspon tema i inspiracija za pronalaženje alata i metodologija za suočavanje sa – sadašnjošću.
