Jon Jost, avangardni redatelj: Stjecaj okolnosti je da sam alergičan na novac. Svi ljudi s kojima moraš imati posla da bi dobio više novaca su šupci, i ne želim biti u njihovoj blizini. Prestao sam plaćati porez nakon što sam izašao iz zatvora, jer nisam htio šupcima koji su me zatvorili davati svoj novac za financiranje njihovih jebenih ratova. U stvarnom svijetu najgori uvijek isplivaju na vrh. Sada imaju dugme kojim mogu izbrisati planet, i to će učiniti.
Rijetki filmaši usude se zaploviti prekarnim vodama mimo dominantne filmske industrije, a nakon toga još rjeđi imaju hrabrosti svoju viziju ne prilagođavati očekivanjima publike i investitora. Na samom vrhu piramide, nezavisniji od nezavisnih, stoji Jon Jost. Čikaški avangardni redatelj u šezdeset godina karijere broji preko pedeset završenih filmova, mahom stvorenih nekonvencionalnim metodama i s minimalnim budžetom. Izričaj mu karakterizira eksperimentiranje s formom, improvizacijski pristup radnji i dijalogu, korištenje glumaca bez prethodnog iskustva s filmom i duboka predanost društvenim problemima. Potonja točka obilježila mu je mladost jer je zbog odbijanja poziva u vojsku odležao dvije godine u zatvoru, nakon čega je bio aktivan u antiratnim prosvjedima 60-ih i 70-ih.
Premda je svojom dugogodišnjom dosljednošću beskompromisnoj potrazi za novim načinima izražavanja stekao kultni status u uskim filmaškim krugovima, još uvijek se nalazi na marginama avangardnog kanona. Devetnaesto izdanje festivala Filmske mutacije: festival nevidljivog filma, koje se održava od 13. studenog do 3. prosinca u Splitu, Zagrebu, Tirani, Ljubljani i Rijeci, ovu nepravdu nastoji ispraviti. U organizaciji filmske kustosice Tanje Vrvilo, velik se dio Jostovog opusa prikazuje diljem regije skup s razgovorima s redateljem. Riječka će publika liku i djelu “ikonoklasta radikalnog alternativnog filma u ekonomskom, estetičkom i političkom smislu” moći svjedočiti u Art-kinu od 1. do 3. prosinca, dok je zagrebačka publika to mogla od 21. do 26. studenog u Kinu Kinoteka. Povodom događaja, s Jostom smo razgovarali o njegovom pristupu filmu, o kontradikcijama filmske industrije i o aktualnom društveno-političkom momentu u koji se svijet zapleo.
Od snimanja svog prvog filma na nikakvom budžetu, eklektično ste mijenjali žanrove i stilove, no jedna stvar je ostala nepromijenjena. Poznati ste po tome što filmove snimate na gotovo nikakvom budžetu, te većinu stvari iza kamere radite sami. Je li riječ o programatskom pristupu stvaranju, ili samo stjecaju okolnosti?
Stjecaj okolnosti je da sam alergičan na novac. Naravno, bilo bi lijepo raditi s više novaca, ali svi ljudi s kojima moraš imati posla da bi dobio više novaca su šupci, i ne želim biti u njihovoj blizini. Srećom, većinu vremena sam to uspijevao.
Imao sam neka stvarno loša iskustva. Trebao sam snimiti film u Beču osamdesetih, devedesetih. Skupio sam tada 750 tisuća dolara na svoje ime, ali sam morao koristiti produkcijsku kuću. Sve je bilo korumpirano, ti producenti su mislili da ću biti sretan sa 150 tisuća, a oni bi spremili ostatak u džep. Snimio sam četvrtinu filma i stao. Iskoristio sam njemačku televiziju da obavijestim investitore, i rekao im: „Uzmite svoj novac natrag.“ Ali ne mislim da su to uspjeli, djelomično zato što je to potpuno normalno u europskoj filmskoj industriji. Ne treba mi novac, i ne želim ga. S druge strane, da, i programatski je, jer smatram da svaka dodatna osoba samo oduzima vrijeme. Sada, s digitalnim snimanjem, često nemam ni tonca. Sve radim sam, i to je puno brže i puno jeftinije, jer sam ja uvijek besplatan.
U najavi stoji da radite pod etosom “živjeti znači biti političan”. Kako se to manifestira u vašem radu i životu?
Odbijam plaćati porez, što znači da ne mogu dobiti posao u Americi. Počeo sam to nakon što sam izašao iz zatvora, jer nisam htio šupcima koji su me zatvorili davati svoj novac za financiranje njihovih jebenih ratova. To je ozbiljno ograničilo ono što sam mogao raditi, ali je bila cijena koju sam morao platiti za svoj unutarnji osjećaj etike. Sve te stvari su političke, svi su konstantno politični.
Ipak, vaši filmovi su poetični, koliko i politizirani. Rekli ste u razgovoru jučer da film vidite kao konstruiranu glazbu, a ta veza između glazbe i filma vidljiva je u Last Chants for a Slow Dance gdje se i pojavljuju vaše country pjesme. Možete li dodatno objasniti tu sponu?
Glazba ne mora imati riječi ni priču, i to je jedna od zanimljivih stvari o njoj. Gotovo svatko se može navući na potpuno apstraktnu glazbu, ali isti čovjek neće biti privučen apstraktnom slikom. Za mene, snimanje je kao komponiranje sekvence pokreta. O tome ne razmišljam dok radim, tek retrospektivno. Završiš s nizom pokreta koji pripadaju jedan drugome, poput simfonije. Ne radim prijelazne kadrove. Evo toga i toga – vi ih spojite. I to je kao glazba, neprekidan tok. Ako mi pokažete film koji prikazuje kadar vas preko mog ramena, pa reže natrag na mene preko vašeg, ja sam gotov. Ne zanima me to. Pretpostavlja da je gledatelj glup, a ne volim da me se vrijeđa.
Zanimljivo je da se filmovi koje smo danas vidjeli oslanjaju na klasične narative, ali ih razgrađuju eksperimentalnom formom, npr. duplim ekspozicijama, dugim kadrovima naizgled nevezanih uz radnju, mahnitim promjenama boja. Odakle potreba za rastakanjem forme unutar klasičnog pripovijedanja?
Dosada. Kad bi čovjek pogledao sve moje filmove, rekao bi da su potpuno različiti jedan od drugog u gotovo svim aspektima. Drugi filmaši, napose Auteur filmaši, samo rade jednu te istu stvar. Imam pejzažni film, esejistički film, narativni film, potpuno apstraktni film, i svi su mi jednako vrijedni.
Općenito, ljudi koji rade po scenariju pretvaraju se u egzotične fotokopirne mašine. Ja ne želim biti fotokopirka. Moji filmovi obično počnu s nekom idejom strukture, ali ne znam gdje će završiti dok nemam stvari pred kamerom. A često završe na istom mjestu – netko umre. Ne znam kako pričati o životu bez da uključim smrt. Ako to ne učiniš, pomalo je lakomisleno: „Pretvarajmo se da smrt ne postoji.“ Pa, zabavite se!
Čitao sam kako je Michael Haneke napravio film koji je postao hit u art-kinima. Onda mu je Hollywood rekao da ga napravi s hollywoodskim glumcima u drugom okruženju. Otišao je i napravio isti film. Možeš mi dati milijardu dolara, ja to nikad ne bih napravio.
Dakle, nije samo dosada, postoji i ekonomski imperativ koji redatelje tjera na stvaranje konvencionalnih filmova?
Mnogi su, svjesno ili nesvjesno, opterećeni zaradom. U umjetnosti, u bilo čemu, rađenje iste stvari donosi novac. To ti se uvuče u glavu. Misliš li da Steven Spielberg zaista izlazi iz vlastitog okvira? Većina ljudi je do osamnaeste godine već ispranog mozga, posebice oni koji će postati “pravi” filmaši, a ne amateri poput mene. Većina filmova počinje tako da se troši novac da bi se zaradilo još novca. Svi ti ljudi snimaju dosadne, nezanimljive, konvencionalne filmove jer mogu nekome reći „ovo će se prodati, stoga mi dajte novca“. To je toliko ukorijenjeno da ni oni to ne vide. Misle da stvaraju umjetnost, a samo investiraju da bi dobili još novaca.
S druge strane vaši filmovi plešu između improvizacije, dokumentarizma i fikcije. Kako vidite odnos filma i istine?
Pretpostavljam da bih izvrnuo Godardovu „film je istina 24 sličice u sekundi“ u “film je laž 24 sličice u sekundi”. Uvijek je bio laž. Jedan od mojih najnovijih filmova, Tourists, to razlaže. Djelomično raspravlja o jednoj od funkcija umjetnosti, pokušaja dolaska do istine kroz laž. To je, jasno, inherentna kontradikcija.
Zvuči kao platonistička kritika estetike.
Kad ste već spomenuli filozofa, mi smo trenutačno toliko duboko u Platonovoj pećini da nikada nećemo izaći, a umjetna inteligencija je posljednji čavao u lijesu. Idemo napraviti imaginarni svijet toliko stvarnim da više ne možemo razaznati koji je pravi. Prešli smo na drugu stranu i više nema povratka. Konačan ishod je da smo odcijepljeni od stvarnosti. Ali stvarnost će nam naplatiti. Mislim da ljudskoj vrsti ostaje možda sto godina? Ili manje?
Kad sam bio dijete, ako si na Srednjem Zapadu vozio daleko, morao si povremeno stati i očistiti vjetrobran od kukaca. To se više ne događa. Tko jede te kukce? Ptice, ribe. Dakle, sustavno smo uništili cijelu infrastrukturu života. A mnogi takvi primjeri proizlaze iz toga što smo se odcijepili od stvarnosti. Većina ljudi više ne zna kako stvarnost funkcionira. Urbani Amerikanac ode u dućan i čini mu se da meso nastaje zamotano u plastiku.
Premda vaš rad ne tematizira uvijek takve eksplicitno društvene teme, politički problemi na neki su način pokretač vaših radnja i likova. Ekološka devastacija je sveprisutna u The Bed You Sleep In, premda je riječ o priči male obitelji. Ima li umjetnost odgovornost da sadržajno nosi aktivističku komponentu?
Nekad davno, prije trideset godina, da ste mi postavili isto pitanje, rekao bih da. Sada kažem da je to jednostavno ono što radim. Ne mogu to ne raditi. Svi moji filmovi su politični, ali ne na površini. Kao što sam rekao za The Bed You Sleep In, to za mene nije o toj maloj obitelji. To je o mojoj velikoj obitelji, o mojoj zemlji. Kad sam bio mlađi, mislio sam da filmovima koji kritiziraju društvo mogu nešto promijeniti. Mali pomak, samo ako nešto sićušno mogu napraviti s drugima. Ali to je bila iluzija. Imam neke starije prijatelje koji su se borili protiv sistema. Ali pogledaj svijet, deset puta je gori. Nisi učinio ništa da ga poboljšaš.
Na to se osvrćete na kraju Plain Talk & Common sense, gdje ističete kako sloboda govora u sustavu s medijskim monopolom ništa ne znači jer se tvoja poruka ne može probiti. S usponom interneta i novih medija, je li sloboda govora i širenje radikalnih ideja izvan dominantnih struktura postalo lakše?
Neće vam reći da ne smijete govoriti, samo vam neće dati nikakav prostor da vas se čuje. Još jedna kontradikcija. Slušao sam to cijeli život kao filmaš. „VHS! Sada ćemo zaobići strukture!“ Odeš u trgovinu, oni prodaju tisuću stopa Hollywooda i možda jednu malu policu s pet nezavisnih stvari. Rekli su da će VHS sve promijeniti, nije promijenio ništa. Sad će internet to promijeniti… Pišem male eseje na Facebooku ili blogu. Imam krug stalnih čitatelja, možda petsto ljudi. To je ništa naspram pedeset milijuna na koje utječu TikTok influenceri.
Stvari postaju zanimljive jer je desnica shvatila kako koristiti internet. Svi ti mediji su se odigrali njima u korist, a ne čini se da su puno toga učinili za ljevicu. Nekad smo u Americi imali Newsreel, osnovan ‘68 – pokušaj ljevice da napravi nešto što će postati kao Fox News. Jedino što… ljevica nema paru. Drugi problem je to što će se ljevičari teže slagati.
Bili ste aktivni u antiratnim prosvjedima šezdesetih i sedamdesetih. Vidite li paralele s tim vremenom danas?
Postoje neke nejasne sličnosti, ali nisu iste postavke. U jednom pogledu, danas je puno gore. Amerika je kolapsirajuće carstvo. Povijesno, kolabirajuća carstva postaju diktature, pobiju hrpu ljudi i onda se uruše. The Bed You Sleep In je snimljen 1993., i već sam tada govorio da je Amerika totalno korumpirana. Većina Amerikanaca bi ti se tada smijala, a danas istaknuti ljudi govore: „da, potpuno smo korumpirani“. To se nije dogodilo jer je Trump pucnuo prstima, dogodilo se jer je kroz zadnjih trideset do pedeset godina Amerika postajala sve korumpiranija, što se guralo pod tepih. Sada je samo vani. Bio sam i dijelom organizacija, čak i zadruga s deset ljudi. I uvijek ista priča: netko kaže „ja sam taj“. Nije bitno jesu li lijevi ili desni.
Dakle, razočarali ste se idejom toga da humanističke i lijeve ideje mogu pobijediti?
Ne mislim da sam razočaran jer od rane faze nisam vjerovao da je to realno. Važno je biti iskren, a ako gledaš čovječanstvo, njegovu povijest, kako se ponaša – vidjet ćeš da smo arogantna, bolesna vrsta i sami ćemo se uništiti. Grčko shvaćanje sudbine je da je ne možeš promijeniti. Rođen si s njom i ona će se dogoditi. To je moj pogled na čovječanstvo. Mi ubijamo nas. Letim avionom, ubijam nas. Vozim auto, ubijam nas. U modernom industrijskom društvu, sve što radimo nas ubija. Vi također, svi. Većina ljudi to ne želi vidjeti. Tko se pita gdje završavaju metali iz mobitela kad ga bacimo? Otiđite tamo negdje i vidjet ćete da trujemo i ubijamo ljude našim toksičnim otpadom.
Imate li savjet za mlađe, politički aktivne ljude?
Nema bijega, bijeg je u vašoj glavi. Evo još jedne kontradikcije. Potpuno sam svjestan što radim, nisam ni od čega izuzet zato što nisam plaćao porez. Ne znači da sam promijenio ni nanogram ičega, to je bilo samo za mene. Mi smo osuđena vrsta, odveć inteligentni i domišljati, ali još uvijek s osnovnim životinjskim instinktom. U stvarnom svijetu, najgori uvijek isplivaju na vrh. A sada imaju dugme kojim mogu izbrisati planet, i to će učiniti. Nema niti trunke sumnje u meni. Nismo valjda investirali svu tu golemu pamet i bogatstvo u izgradnju sustava koji nas može uništiti, a onda da se to ne dogodi? Ne vjerujem. I ne možemo ništa učiniti. Ne osjećam se loše zbog toga. Možeš li se osjećati loše zbog sudbine? Možeš je prihvatiti ili ne prihvatiti – ali neprihvaćanje je neće promijeniti.
