Na Njuškalu se krevet za stranog radnika nudi za 200 do 300 eura mjesečno, a kuće za smještaj više od 30 ljudi. U zemlji u kojoj su cijene nekretnina od 2010. porasle 102 posto, a gotovo svaki treći stanovnik živi u prenapučenom kućanstvu, strani radnici krov nad glavom sve češće dobivaju u paketu s poslom, od poslodavca ili preko neke od 712 agencija za zapošljavanje. Pritom su izloženi stambenoj krizi više od ikoga, a iz programa priuštivog stanovanja isključuje ih kriterij državljanstva. Iako nova pravila propisuju minimalnu kvadraturu i ograničavaju najamninu, država im je stanovanje vezala uz zaposlenje, bez propisanog roka za iseljenje nakon gubitka posla.
Hrvatska je prošle godine izdala 170.723 dozvole za boravak i rad državljanima trećih zemalja. Otvorila im je gradilišta, hotelske kuhinje i tvorničke hale, ali ne i vrata stambene politike: krov nad glavom i dalje im najčešće osigurava poslodavac ili agnecija, a Zakon o priuštivom stanovanju kao preduvjet diskriminatorno uvodi državljanstvo.
Migrantska se tijela prepoznaju samo kroz njihovu upotrebljivost – kao jeftina radna snaga ili pak kao prijetnja disciplini granica – dok im se pravo na punopravno građanstvo sustavno uskraćuje. Istodobno, urbani prostor sve više odražava ovu geografiju nejednakosti, te postaje scena simboličkog i fizičkog nasilja – gdje se migrantska prisutnost briše iz javnosti, prostor stanovanja dehumanizira, a pristup osnovnoj infrastrukturi uvjetuje birokratskim i klasnim filterima. U takvom poretku, pravo na grad postaje privilegija rezervirana za one koji zadovoljavaju normativne obrasce državljanstva, kapitala i kulturne pripadnosti. U ovom kontekstu, kakve šanse za zajedničko organiziranje imaju radnici u svijetu rada koji je sve više nesiguran i rascjepkan? To je pitanje kojim se, među ostalim, bavi projekt DigSolidar na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a Karlo Kralj upozorava da je za težak položaj stranih radnika u velikoj mjeri odgovorna država:
“Kako već godinama upozoravaju eksperti i organizatori u polju platformskog rada, naša je država kreirala sve preduvjete za eksploataciju stranih radnika, uglavnom vodeći računa samo o interesima poslodavaca. Položaj stranih radnika višestruko je opterećen velikom moći poslodavca, vezivanjem smještaja za poslodavca, sporošću i netransparentnošću birokratskih procesa, kao i općenito manjkom podrške. Kad pogledamo podatke o svrsi izdavanja prve dozvole boravka u Hrvatskoj, jasno je da država imigraciju vidi gotovo isključivo kao izvor osiguravanja radne snage. Za 2024. godinu, primjerice, podaci pokazuju da je čak 95 posto prvih dozvola boravka Hrvatska izdala za svrhu rada, tek 3 posto iz obiteljskih razloga i poražavajućih 0.5 posto za svrhu obrazovanja. Prema udjelu prvih dozvola boravka za svrhu rada Hrvatska je daleko ispred svih drugih članica Europske unije i daleko iznad prosjeka EU.”
Ovaj nagli priljev stranih radnika tako je doveo i do svojevrsne reorganizacije prostora za najam, zbog čega je na tržištu uočljiva sve prisutnija pojava prenamjene stanova i kuća u smještajne jedinice za privremeni boravak velikog broja radnika, nerijetko u nehumanim, minimalnim ili substandardnim uvjetima. Na Njuškalu ne treba dugo tražiti: pod “smještajem za radnike” nude se kuće i za više od trideset stanara, a krevet se najčešće naplaćuje dvjesto do tristo eura po osobi – velik zalogaj od ionako skromnih, uglavnom minimalnih plaća. Oglasi se, međutim, ne obraćaju onima koji će u tim sobama spavati, nego poslodavcima i agencijama za zapošljavanje. Radnik u toj pogodbi nije najmoprimac, nego stavka u troškovniku: krevet dobiva zajedno s poslom.
Takvih je ljudi sve više. Prema podacima koje je u svibnju iznio ministar unutarnjih poslova, oko 113 tisuća stranih radnika ima važeću dozvolu i prijavljeno boravište u Hrvatskoj, a Hrvatska udruga poslodavaca procjenjuje da bi do 2030. svaki četvrti radnik u zemlji mogao biti stranac. Nije riječ, dakle, o prolaznoj pojavi ni o statističkoj fusnoti, nego o našim mnogobrojnim novim sugrađanima: ljudima koji ovdje rade, plaćaju doprinose i unajmljuju stanove.
Pa ipak, u hrvatskoj stambenoj politici – oni ne postoje. Krizi nepriuštivosti izloženiji su od ikoga, a iz programa priuštivog stanovanja unaprijed ih isključuje kriterij državljanstva. O pravilima koja uređuju njihov smještaj odlučuje se bez njih, a u analizama na kojima se politike temelje nema ni traga njihovu iskustvu. To nije slučajan previd, nego najoštriji i najlakše dokaziv izraz šireg trenda – erozije prava najmoprimaca, koja u blažem i manje vidljivom obliku pogađa i domaće podstanare. Stambena kriza u Hrvatskoj odavno nije apstrakcija. Između 2010. i 2025. cijene stambenih nekretnina porasle su za 102 posto (prosjek EU iznosi 60,5 posto). Najamnine su u prvom tromjesečju ove godine bile za 22,1 posto više od prosjeka 2025. – više nego dvostruko brži od rasta plaća. Istovremeno, u prenapučenom kućanstvu živi gotovo svaki treći stanovnik. Iz takve poražavajuće jednadžbe najlošije izlaze oni koji nemaju ni ušteđevinu, ni jamce, ni poznanstva, ni znanje jezika na kojem se pregovara s najmodavcem. Radnicima iz trećih zemalja vlasništvo je a priori nedostižno, pa im tako ostaju samo dva moguća rješenja: smještaj koji im posreduju poslodavac ili agencija te privatni tržišni najam. Oba vode kroz jako uska vrata.
Prva vrata čuva poslodavac. Dozvola za boravak i rad vezana je uz zaposlenje, a krevet se sve češće dobiva u paketu s poslom – izravno od poslodavca ili preko neke od 712 (!) agencija za posredovanje pri zapošljavanju, koliko ih je Ministarstvo rada 2024. popisalo. Na toj je sprezi izrastao unosan poslovni model zarade na tuđoj nesigurnosti. Gubitak posla zato ne znači samo gubitak plaće, nego i krova, a u krajnjem slučaju i prava na boravak. Izmjene Zakona o strancima iz svibnja 2026. radniku doduše ostavljaju tri, odnosno šest mjeseci da nađe novi posao, ali nijedan propis ne određuje najkraći rok za iseljenje iz smještaja koji mu je osigurao bivši poslodavac.
Druga vrata, ona privatnog najma, nisu ništa šira. Najamni odnosi stranih radnika često su neformalni, bez pisanog ugovora i jasno određenih prava i obveza, što ih ostavlja bez djelotvorne pravne zaštite i izlaže prijetnjama iseljenjem i samovolji najmodavaca. Kad stan traže sami, nailaze na odbijanja, rasističke uvrede i otvorenu diskriminaciju, a gradske institucije ne nude sustavnu pomoć u posredovanju. Izvješća pučke pravobraniteljice bilježe istu rasnu dinamiku u nizu životnih sfera: od radnika u zdravstvu, preko oglasa za posao koji ih isključuju ili im zbog podrijetla nude nižu plaću, do rasistički motiviranih napada koji ne prestaju.
Ekonomska prekarnost ovih radnika isprepliće se s rasnom diskriminacijom, pa tako nastaju dva sloja ranjivosti koji se međusobno pojačavaju. Isti mehanizmi koji ih čine “jeftinijom” radnom snagom – strah od gubitka posla, ovisnost o poslodavcu za dozvolu boravka i nepoznavanje vlastitih prava – čine ih i lakšom metom najmodavaca. Mnogi im, oslanjajući se na rasne i etničke predrasude, nude lošije uvjete po višim cijenama ili im stan jednostavno odbijaju iznajmiti. Riječ je o strukturnoj, a ne tek imovinskoj diskriminaciji: adekvatno stanovanje im se ne uskraćuje samo zato što ga ne mogu platiti, nego i zbog toga tko jesu. Aktivistkinja i istraživačica migracija, rasizacije i transnacionalnih solidarnosti Emina Bužinkić to komentira idućim riječima:
“Važno je vidjeti da ovdje nije riječ o dvjema odvojenim ranjivostima – radnoj i stambenoj – nego o jedinstvenom režimu koji ih proizvodi i međusobno veže. Problem nije samo manjak regulacije: postojeći sustav institucionalizira agregatore kao posrednike koji istodobno posreduju zapošljavanje, boravišni status i smještaj. Gubitak posla zato se lako prelijeva u gubitak dozvole i krova nad glavom. Platforme i posrednici troškove društvene reprodukcije – stanovanje, prehranu, prijevoz, liječenje i odmor – prebacuju na radnike. Prenapučeni smještaji, naplaćivanje kreveta i radne opreme (bicikli, jakne, gorivo za taxi) te vezivanje stanovanja uz poslodavca nisu sporedne zloupotrebe, nego infrastruktura ekstrakcije i kontrole. Rasizirani migrantski radnici tako su istodobno nužni i potrošni: hipervidljivi kao radna tijela u gradu, a strukturno nevidljivi kao nositelji radnih, stambenih i socijalnih prava. Stambena diskriminacija stoga nije samo posljedica platformskog režima, nego i uvjet njegova funkcioniranja.”
Velik dio radnika, ponajviše iz Nepala, Indije i Filipina živi u neprimjerenim, pretrpanim i nekontroliranim smještajima, uz sve izraženiju bojazan od getoizacije. Plaće su im nominalno veće nego u zemljama podrijetla, ali hrvatski troškovi života taj dobitak velikim dijelom pojedu i mnoge guraju na rub egzistencije. Međunarodna istraživanja pritom dosljedno povezuju prenapučen i neprimjeren smještaj migranata s lošijim tjelesnim i psihičkim zdravljem.
Na papiru, država nije sjedila skrštenih ruku. Izmjenama Zakona o strancima iz 2025. zabranjeno je zapošljavanje stranih radnika poslodavcima osuđenima za kaznena djela ili najteže prekršaje iz područja radnih odnosa i socijalnog osiguranja. Isti zakon propisuje da smještaj koji poslodavac osigurava ili u njemu posreduje mora biti “primjeren”: najamnina ne smije biti previsoka u odnosu na plaću i kvalitetu smještaja niti se smije automatski odbijati od plaće, a radnik mora dobiti ugovor o najmu ili istovrijedan dokument.
Što je pak “primjereno”, razrađuje Pravilnik o boravku državljana trećih zemalja, čije su izmjene na snazi od 22. Travnja 2026. Pravila su načelno pooštrena: najmanje 14 četvornih metara za prvu osobu i 6 za svaku sljedeću, najviše 8 radnika u stanu, odnosno 10 na svakih 150 četvornih metara kuće, te najamnina do 30 posto neto plaće. No vrag je, kao i obično, u detaljima. Popis dopuštenih oblika smještaja u konačnom je tekstu proširen kampovima u zonama ugostiteljsko-turističke namjene, građevinama u vlasništvu poslodavca i privremenim građevinama na gradilištu. Grijanje nije obvezno ondje gdje radnici borave ljeti, a na radnike koji su već imali prijavljeno boravište novi se standardi godinu dana ne primjenjuju.
Ali ni ono što je propisano nije uvijek mjerljivo. Zakon i Pravilnik ne navode koje su to “opće zdravstvene i sigurnosne norme” koje smještaj mora zadovoljiti, a standard koji se ne može izmjeriti ne može se ni nadzirati. S nadzorom je ionako zapelo od početka: kad je Sabor u veljači 2025. izglasao izmjene Zakona o strancima, Državni inspektorat i MUP nadležnost su prebacivali jedno na drugo, a inspektorat je priznao da nema dovoljno ljudi.
Kako su ta pravila nastala, najbolje pokazuje javno savjetovanje o izmjenama Pravilnika. U njemu je dominirao uzak, ali glasan krug sudionika: Hrvatska gospodarska komora, Hrvatska udruga turizma, Udruga poslodavaca u hotelijerstvu Hrvatske i Hrvatska obrtnička komora, uz sektorske udruge te tvrtke poput Vindije i Koke. Sindikati i organizacije civilnog društva gotovo da i nisu sudjelovali, a glas samih radnika nije se čuo. Poslodavci su standarde redom proglasili “nepraktičnima”, “rigidnima” i “teško provedivima”, uz upozorenje da će “smanjiti dostupnost smještaja”. Kao lijek su nudili “fleksibilnost”: mobilne kućice, kontejnerska naselja, adaptirane poslovne prostore i izuzeća za sezonske radnike. Argument da će stroža pravila “oštetiti poslodavce” pritom okreće uzročno-posljedičnu vezu naopako: problem nije u pravilniku, nego u prekarnim modelima zapošljavanja koji računaju na najjeftiniji smještaj i najveću fleksibilnost – na račun radnika.
Udruga Pravo na grad, jedna od rijetkih koja je u savjetovanju zastupala same radnike. Ministarstvo unutarnjih poslova većinu je komentara odbilo, tek nekoliko “primilo na znanje”, no nijedan nije usvojilo u konačni tekst Pravilnika. Obrazloženja zaslužuju pozornost. Inspektori će, prema Ministarstvu, primjerenost smještaja moći ocijeniti i na temelju opisnih parametara. Jedan sanitarni čvor na 150 četvornih metara kuće, dakle na deset radnika, “uobičajena je praksa”. Režije ne ulaze u granicu od 30 posto jer je najamnina fiksna, a potrošnja promjenjiva. Prijedlog da radnik ugovor dobije na jeziku koji razumije odbijen je napomenom da se ugovor o najmu sklapa “sukladno posebnom propisu”, a upozorenje da Zakon o najmu stanova uopće ne poznaje visoko upitnu “izjavu poslodavca vlasnika nekretnine”, koju Pravilnik priznaje kao ekvivalentnu ugovoru o najmu, primljeno je na znanje ali bez učinka na konačni tekst Pravilnika.
Javnost je pritom, čini se, ispred države i poslodavaca. Prema istraživanju Centra za mirovne studije iz 2024., čak 74 posto građana smatra da država mora kazniti poslodavce koji iskorištavaju radnike, a 68 posto podržava kažnjavanje stanodavaca koji stranim radnicima pružaju nedostojne uvjete stanovanja. I to u istom istraživanju u kojem 42 posto ispitanika strahuje da će useljavanje promijeniti život u Hrvatskoj nagore. Dakle, ni zabrinuti građani ne traže niže standarde, nego više reda.
Ako je smještaj preko poslodavca nesiguran, a privatni najam neprijateljski, logičan bi izlaz bili javni stambeni programi. Njihov se okvir upravo razrađuje i usvaja: od Nacionalnog plana stambene politike do 2030., preko Zakona o priuštivom stanovanju, do novog Zakona o najmu stanova (koji bi trebao stupiti na snagu 1. siječnja 2027.). Međutim, za radnike iz trećih zemalja vrata su unaprijed zatvorena. Zakon o priuštivom stanovanju (na snazi od 7. svibnja) u članku 11. mjere izrijekom namjenjuje “punoljetnim državljanima Republike Hrvatske”. Isti zakon priuštivim smatra stanovanje kod kojeg najamnina, zajedno s režijama i troškovima održavanja, ne prelazi 30 posto neto prihoda obitelji. Za strane radnike, kako smo vidjeli, režijski se troškovi ne računaju.
Kad se sve zbroji, propusti su sustavni a ne slučajni. Država je stranim radnicima krov vezala uz zaposlenje, a nije propisala ni najkraći rok iseljenja kad posao izgube. Pristala je da “izjava vlasnika nekretnine” zamijeni ugovor o najmu i ne traži da ugovor bude na jeziku koji radnik uopće razumije. Standarde smještaja propisala je isprazno i opisno, a time i najmerno podložno interpretaciji. Pritom je nadzor povjerila inspekciji kojoj nedostaje kapaciteta. Borbu protiv diskriminacije na tržištu najma prepustila je samim radnicima i nevladinim udrugama, informacije o pravima nije učinila dostupnima na jezicima koje razumiju, o pravilima je savjetovala samo poslodavce, a iz programa priuštivog stanovanja isključila ih je kriterijem državljanstva. Nije čudno što pučka pravobraniteljica u izvješću za 2025. zaključuje da institucionalni okvir integracije “gotovo da ne postoji”.
Sljedeći potez povlače gradovi i općine: Zakon o priuštivom stanovanju predviđa lokalne programe za svaku proračunsku godinu, a JL(R)S koja želi državni novac i/ili zemljište, program mora dostaviti Ministarstvu do 31. srpnja iduće godine. Programi moraju sadržavati i podatke o migracijama stanovnika u posljednjih pet godina, pa će strani radnici sigurno ući u proračnuske tablice. Hoće li ući i u mjere, drugo je pitanje: nacrt pravilnika o lokalnim programima poznaje samo agregirane, administrativno-statističke izvore, a kvalitativnih istraživanja stvarnih iskustava pogađenih skupina u podlogama nema. Potrebe su najveće upravo u Zagrebačkoj, Splitsko-dalmatinskoj i Primorsko-goranskoj županiji, gdje je policijska uprava lani izdala 75.982 dozvole za boravak i rad, gotovo 45 posto svih. Alati su pritom poznati. Gradovi mogu radnike iz trećih zemalja uvrstiti u procjene potreba, i to ne samo preko podataka MUP-a, Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i poslodavaca, nego i kroz participativne radionice. U programima koje sami financiraju mogu tražiti boravište kao uvjet, umjesto prebivališta. Prostornim planovima mogu spriječiti stvaranje kontejnerskih radničkih naselja. S inspekcijom mogu dogovoriti jasne kanale za prijave, a središta poput zagrebačkog Centra dobrodošlice mogu proširiti višejezičnim stambenim savjetovanjem i pravnom pomoći. Sindikate, udruge i same radnike bilo bi uputno pozvati za stol za kojim se programi pišu. No, sve su to vrlo neizvjesni scenariji.
Strani radnici u Hrvatskoj suočavaju se s nizom prepreka: od diskriminacije na tržištu rada i najma, preko nesigurnih i prenapučenih stambenih uvjeta, do institucionalne nevidljivosti, ignoriranja i ograničenog pristupa informacijama o radničkim i stambenim pravima. Sigurno i priuštivo stanovanje preduvjet je ostvarivanja niza drugih prava: od obiteljskog života i zdravlja do obrazovanja i socijalne sigurnosti. Zbog toga isključivanje ove skupine otvara pitanje temeljnih ljudskih prava – garantiranih Ustavom RH, ali i europskim i međunarodnim zakonodavnim okvirom. Jesu li upravo lokalni programi stambene politike mjesto na kojem će radnici napokon biti sustavnije uključeni – ili će i oni, kao svi propisi dosad, biti pisani o njima, ali bez njih? Ostaje vidjeti hoće li strani radnici napokon postati punopravni sugrađani ili će ostati ono što su dosad bili: jeftina radna snaga s preplaćenim i nesigurnim krevetom.
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
