Državni inspektorat od ove je godine dužan provjeravati ispunjava li smještaj stranih radnika sve zakonske uvjete. Prema podacima dostavljenima H-Alteru, Inspektorat je tijekom turističke sezone proveo samo 17 inspekcijskih nadzora vezanih uz primjerenost najamnine te 13 nadzora uvjeta smještaja. U Hrvatskoj trenutačno boravi oko 113 tisuća stranih radnika, no ne zna se koliko stambenih jedinica koriste. MUP do trenutka pisanja članka nije odgovorio na upit o procjeni broja smještajnih jedinica, za koje se pretpostavlja da ih ima više od 10.000.
Hrvatske su vlasti tek nakon velikog priljeva stranih radnika, koji traje već nekoliko godina, počele uređivati zakonodavni okvir za njihov boravak, odnosno boravak “radnika trećih zemalja”. Tako je u travnju ove godine Ministarstvo unutarnjih poslova RH predstavilo novi “Pravilnik o boravku državljana trećih zemalja u RH”. Pravilnik je donesen u sklopu izmjena Zakona o strancima, a glavne su novosti jasno definirani uvjeti smještaja stranih radnika i prijenos nadležnosti za nadzor smještaja s MUP-a na Državni inspektorat. Kako tvrde u MUP-u, cilj je osigurati primjerene uvjete smještaja, spriječiti iskorištavanje stranih radnika od strane pojedinih poslodavaca ili posrednika, izbjeći getoizaciju strane radne snage te olakšati njihovu integraciju. Ipak, ostvarenju tih plemenitih ciljeva na putu bi se mogle naći brojne prepreke.
Prva je prepreka svakako nedovoljan kapacitet Državnog inspektorata za učinkovitu provedbu nadzora smještaja. Inspektorat, koji je već kronično potkapacitiran za obavljanje dosadašnjih dužnosti, ove je godine dobio novu zadaću: provjeravati ispunjava li smještaj stranih radnika sve zakonske uvjete, i to bez povećanja broja zaposlenih. U Hrvatskoj trenutačno boravi oko 113 tisuća stranih radnika, no ne zna se koliko stambenih jedinica koriste. Na upit o procjeni njihova broja MUP do trenutka pisanja članka nije odgovorio.
U razgovoru sa sugovornicima, za potrebe članka donijeli smo konzervativnu procjenu broja stambenih jedinica u kojima borave strani radnici. Uzevši u obzir ukupan broj stranih radnika koji trenutno borave u RH, te prosječan broj radnika smještenih po stambenoj koji iznosi negdje između 5 do 8 osoba po jedinici, pretpostavka jest da ukupni broj ne iznosi manje od 10 000. Ova procjena može snažno varirati s obzirom da ne postoji podatak koliko u prosjeku osoba boravi u jednom stambenoj jedinici.
Putem Zakona o pravu na pristup informacijama zatražili smo od Državnog inspektorata podatke o broju provedenih inspekcija u razdoblju od 1. svibnja do 1. listopada 2026., kada je zbog turističke sezone porastao broj zaposlenih, a time i broj stambenih jedinica u kojima borave strani radnici. Iz Inspektorata su potvrdili da je u navedenom razdoblju provedeno ukupno 17 inspekcijskih nadzora vezanih uz primjerenost najamnine te 13 nadzora uvjeta smještaja. Samo je u jednom slučaju podnesen optužni prijedlog protiv poslodavca zbog kršenja zakona. Usporedba tih brojki jasno pokazuje da je vjerojatnost kažnjavanja poslodavca koji krši propise o smještaju stranih radnika vrlo mala.
Na naš upit jesu li navedeni inspekcijski nadzori provođeni preventivno ili isključivo po prijavi, iz Državnog inspektorata odgovaraju da su u pravilu vršeni povodom prijave u organizaciji ili suradnji s MUP-om.
Strah od gubitka posla važna je prepreka prijavljivanju nepravilnosti, kaže u razgovoru za H-Alter Višnja Katalinić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH). Ističe da radnici riskiraju istodobni gubitak prihoda i krova nad glavom kada im poslodavac osigurava smještaj.
“Kada je tek nekoliko radnika spremno podnijeti prijavu ili se suprotstaviti poslodavcu, strani je radnik, nažalost, i dalje u slaboj pregovaračkoj poziciji. Poslodavac, naime, bez obrazloženja može odbiti podnijeti zahtjev za produljenje dozvole za boravak i rad ili radniku onemogućiti da sam podnese takav zahtjev, primjerice uskraćivanjem potrebne dokumentacije”, objašnjava Katalinić.
Katalinić smatra da dugotrajni postupci produljenja dozvola stvaraju dodatnu nesigurnost jer otežavaju promjenu poslodavca, što radnike dodatno odvraća od prijavljivanja kršenja njihovih prava.
Nelogičan je i sam način nadzora smještaja. Katalinić kaže da, prema informacijama koje dobivaju od radnika, MUP provjerava samo borave li oni doista na prijavljenoj adresi. Nadzor unutrašnjosti stambenih jedinica prepušten je Državnom inspektoratu. Dodaje da u SSSH-u smatraju kako bi se provedba Pravilnika mogla poboljšati kada bi MUP tijekom provjera adresa istodobno provjeravao i uvjete u kojima radnici žive. Time bi se smanjio teret prijavljivanja za same radnike i povećala mogućnost otkrivanja nepravilnosti.
Filip Pračić iz organizacije Pravo na grad u razgovoru za H-Alter kao problem ističe i položaj druge skupine radnika, onih koji sami pronalaze smještaj:
“Stan koji radnik pronađe sam, naravno, ostaje izvan nadzora, iako su radnici upravo na slobodnom tržištu najizloženiji diskriminaciji i samovolji najmodavaca. Kod samostalnog pronalaska stana, također, redovno su suočeni s rasizmom i diskriminacijom. Nema ni procjene unutarnjih kapaciteta, iako je smještajnih jedinica jako mnogo, a strani se radnici često i sele.”
Kakav je smještaj “dostojan”?
Čak i kada se inspekcijski nadzor provede, novi Pravilnik, unatoč određenim poboljšanjima, i dalje ima mnogo “rupa”. Dosadašnji zakon propisivao je da smještaj stranih radnika mora biti “dostojan”, što je ostavljalo mnogo prostora za različita tumačenja. Novim je Pravilnikom “dostojna” veličina smještaja definirana konkretnim brojkama: 14 metara četvornih za jednu osobu, te dodatnih 6 kvadrata za svaku sljedeću osobu. Pravilnik propisuje i da stambena jedinica mora imati sanitarni čvor, kuhinju, tekuću vodu, električnu energiju i grijanje. Jedan sanitarni čvor može dijeliti najviše deset radnika. Važna je novost i odredba prema kojoj stanarina ne smije iznositi više od 30 posto neto plaće.
“Pravilnik je mali pomak i ne osporavamo ga, no naše kritičko čitanje ipak pokazuje da je pooštren ponajprije na papiru: brojke su niske, kvaliteta je opisana uopćeno, a provjera se svodi na dokumente”, kaže Pračić. Smatra da su minimalni uvjeti neprimjereni: prema njima šestero ljudi smije živjeti u prostoru od 44 metara četvornih, uključujući kuhinju i kupaonicu. Na primjedbu da u kući od 150 metara četvornih deset radnika smije dijeliti samo jedan sanitarni čvor, Ministarstvo unutarnjih poslova odgovorilo je da je to “uobičajena praksa”. Pračić problematičnom smatra i gornju granicu najamnine od 30 posto neto plaće jer ona ne uključuje režije.
Drugi je problem neodređenost kriterija. Ondje gdje bi trebala biti navedena mjerila, tvrdi Pračić, Pravilnik nudi neodređene izraze poput “dovoljno dnevnog svjetla”, “visina prostorija mora omogućiti nesmetano i sigurno kretanje”, “odgovarajuća umjetna rasvjeta” i “prostor za pripremu hrane” umjesto jasnog pojma “kuhinja”. Prozračivanje i potreban namještaj također su propisani bez ijednog mjerljivog kriterija.
“Ni Zakon o strancima ni Pravilnik o boravku ne navode precizno što su ‘opće zdravstvene i sigurnosne norme’ koje smještaj mora zadovoljiti. Smatramo da se standard koji se ne može izmjeriti ne može ni nadzirati, a neodređenost uvijek ide na ruku jačoj strani”, objašnjava Pračić, čija je organizacija objavila publikaciju koja sažeto donosi najvažnije informacije iz Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja.
Rješenje problem neadkevatnog sustava nadzora naš sugovornik vidi u kadrovskom ojačavanju inspekcije, te javnom objavljivanju godišnjeg izvješća o rezultatima nadzora. Također, smatra da najamnina mora biti provjerljiva, što znači bezgotovinsko plaćanje i zasebno iskazivanje, a ne susprezanje od plaće ili isplate rente u gotovini, što je nažalost čest slučaj u praksi.
Na koncu, dugoročno bi ozbiljan problem pri oblikovanju stambenih i drugih politika vezanih uz migrantsku populaciju u Hrvatskoj mogao predstavljati nedostatak podataka o broju i strukturi stambenih jedinica u kojima borave strani radnici. Budući da MUP nema centraliziran sustav praćenja ukupnog broja takvih jedinica, njihova geografskog položaja ni broja ljudi koji u njima žive, stvarno stanje ostaje nepoznato. Stoga nije moguće pouzdano procijeniti razmjere problema s kojima se strani radnici u Hrvatskoj suočavaju. Bez tih podataka nije moguće provoditi ni kvalitetne migracijske politike, pa deklarirani ciljevi MUP-a, sprječavanje getoizacije, suzbijanje iskorištavanja i bolja integracija ostaju samo mrtvo slovo na papiru.
Različiti standardi u zemljama EU
Nedostatci i problemi sustava kontrole i nadzora smještaja stranih radnika nisu jedinstveni samo u Hrvatskoj. Izvješće Europske komisije o provedbi Direktive o sezonskim radnicima iz svibnja ove godine navodi razne sistemske slabosti sustava kontrole u brojnim zemljama Europske Unije. Rascjepkanost nadležnosti između različitih institucija bitno otežava i usporava proces kontrole u brojnim zemljama poput Belgije, Češke, Finske i Njemačke, navodi izvješće. Problem je također što se kontrole pokreću tek nakon prijave, koju mnogi radnici iz straha od gubitka posla ne žele podnijeti. Nadalje, standardi u mnogim zemljama nisu dovoljno precizno definirani zbog čega je često teško utvrditi je li zakon prekršen. Na kraju, kao problematičan aspekt sustava kontrole ističe se i zaostajanje nadzora smještaja za nadzorom radnog mjesta. Nerijetko se nadzor smještaja svodi na provjeru ispravnosti dokumentacije, ali ne i redovite fizičke preglede objekata gdje borave strani radnici.
Dvije države EU-a ističe se kao primjeri dobre prakse u kontroli uvjeta smještaja i rada stranih radnika: Španjolska i Danska. U Španjolskoj je za kontrolu smještaja zadužena Inspekcija rada i socijalne sigurnosti (Inspección de Trabajo y Seguridad Social), no bitnu ulogu u sustavu kontrole imaju i sindikati. Prema španjolskom Zakonu o pravima i slobodi stranaca, sindikati imaju pravo uz pristanak radnika ulaziti u smještaj i vršiti provjeru ispunjavaju li uvjeti u smještaju sve zakonski propisane kriterije. Za provjeru smještaja ne trebaju imati suglasnost poslodavaca stoga imaju bitnu funkciju kao nadopunu djelovanju Inspekciji rada.
U Danskoj je nadležnost za kontrolu smještaja raspoređena između Inspekcije rada Arbejdstilsynet i lokalne uprave odnosno općina. Sustav je uređen na način da se obavezna kontrola smještaja vrši prije useljavanja stranih radnika. Općine provjeravaju je li neki smještaj prikladan za stanovanje i zadovoljava li sve uvjete prije nego u njega strani radnici usele. Nakon useljavanja, Inspekcija rada provjerava poštuju li se svi uvjeti, primjerice da li u njemu boravi više osoba, no što je to zakonski dopušteno. Propisi u Danskoj mnogo su stroži od hrvatskih: primjerice, u jednoj sobi mogu biti smještene maksimalno dvije osobe, dok u Hrvatskoj ne postoji ograničenje broja osoba po sobi. Važno je ipak istaknuti da danske institucije raspolažu i sa znatno više resursa u ljudstvu i financijama stoga mogu provoditi mnogo strožu kontrolu, te preventivno djelovati da do useljavanja u neadekvatan smještaj uopće ne dođe.
Sustavi kontrole smještaja u Španjolskoj i Danskoj djeluju u znatno drugačijem ekonomskom, društvenom i političkom kontekstu, no i dalje mogu poslužiti kao primjeri dobre prakse u prevenciji iskorištavanja stranih radnika. Dodjeljivanjem nadzornih ovlasti sindikatima olakšao bi se posao inspekciji rada, a dodjeljivanjem većih ovlasti lokalnoj samoupravi potencijalno bi se mogao stvoriti sustav preventivne kontrole koji trenutno gotovo da i ne postoji.
