U danas objavljenoj presudi, Sud je ocijenio da se kršenje prava EU-javnosti na pristup informacijama u vezi kupnje cjepiva protiv COVID-a 19 odnosi prije svega na pitanje sukoba interesa pripadnika pregovaračkog tima zaduženog za kupnju cjepiva.
Komisija je, podsjeća Sud, u 2020. i 2021. godini sklopila ugovore o kupnji cjepiva vrijedne približno 2,7 milijardi eura. Dramatičnost širenja zaraze i smrtnosti od pandemije poslužila je kao opravdanje za brzinu čitavog postupka nabave.
Godine 2021. pojedini su zastupnici u Evropskom parlamentu i privatne osobe zatražili, na temelju Uredba o pristupu dokumentima, pristup ugovorima sklopljenim s pojedinim farmaceutskim kućama, kao i s njima povezanim dokumentima, kako bi mogli provjeriti je li tim ulaganjem velikih javnih sredstava bio zaštićen javni interes.
Kako je Komisija odobrila samo djelomičan pristup traženim dokumentima, isti korisnici prava na pristup informacijama pokrenuli su tužbe pred Sudom Evropske unije.
Opći sud djelomično je prihvatio dvije tužbe i s obzirom na to, poništio je odluke Komisije.
U vezi odredbi sporazuma koje se odnose na obeštećenje farmaceutskih poduzeća od strane država članica za bilo kakvu štetu koju bi ta poduzeća morala platiti u slučaju da njihova cjepiva budu neispravna, Sud ističe da je za štetu uzrokovanu nedostatkom njegovog proizvoda odgovoran proizvođač, i da se njegova odgovornost nikakvom klauzulom ne može ograničiti ili isključiti vis-à-vis žrtve. Sud je također primijetio da u Direktivi 85/374 nema odredbe koja bi zabranila trećoj strani nadoknadu štete koju je proizvođač platio zbog toga što je njegov proizvod neispravan. Navodi da se razlog zbog kojeg su odredbe o obeštećenju ugrađene u ugovore, sastoji u mogućnosti nadoknade rizika kojima su izložena farmaceutska poduzeća uslijed kratkog razdoblja za razvoj cjepiva. Takvo su rješenje odobrile države članice i ono pripada javnoj domeni, kaže Sud.
Sud ipak smatra da Komisija nije dokazala da bi pristup javnosti navedenim klauzulama potkopao komercijalne interese tih farmaceutskih tvrtki. Slično, Komisija nije pružila dostatna objašnjenja kako bi pristup definicijama “namjernog nedoličnog ponašanja” (wilful misconduct) ili “najboljih razumnih nastojanja” (best reasonable efforts) kao i pristup odredbama ugovora o donacijama i preprodaji cjepiva, konkretno mogli potkopati njihove komercijalne interese.
Što se tiče zaštite osobne privatnosti na koju se Komisija pozivala u svojem obijanju pristupa izjavama članova pregovaračkog tima da nisu u sukobu interesa, Sud je utvrdio da su osobe koje su korisnici prava na pristup informacijama koji su podnijeli tužbu propisno dokazali konkretnu svrhu javnog interesa za objavu osobnih podataka članova toga tima. Podaci o imenu, prezimenu, profesionalnim i institucionalnim ulogama njegovih članova odlučujuće je za utvrđivanje njihovog eventualnog sukoba interesa, presudio je Sud.
