Inicijativa mladih za ljudska prava reagira na revizionističke izjave ravnatelja Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Republike Hrvatske (HMDCDR), Ante Nazora, u Dnevniku RTV Herceg-Bosne, povodom 33. obljetnica utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.
“Priče o odgovornosti Hrvatske, pokušaju Hrvatske za podjelu BiH, za agresiju na BiH” Nazor je proglasio “lažima, neutemeljenim na izvorima”, rekavši da su “činjenice upravo suprotne”.
YIHR podsjeća na „vrlo jasne, nedvosmislene i na dokazima utemeljene činjenice o ratu u Bosni i Hercegovini koje je dokumentirao Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ)“. Skreće pažnju javnosti i na presudu Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu Prlić i dr. iz studenog 2017.
Naime, nastavlja YIHR, 29. studenoga 2017. godine, Žalbeno vijeće MKSJ-a izreklo je pravomoćnu presudu kojom su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Bruno Stojić i Berislav Pušić osuđeni za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratova te teške povrede Ženevskih konvencija – za ubojstva, progone na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, protupravno zatvaranje civila, prisilni rad, itd. Osim toga, presuda smatra dokazanim da je ova “herceg-bosanska šestorka” zajedno s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom i Matom Bobanom sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj imao “ostvarenje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.”
„Ovom je presudom de facto i de iure, na fizičkim dokazima, svjedočanstvima, dokumentima i drugim izvorima utemeljeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata na čelu s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, kao i postojanje međunarodnog sukoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine“, naglašava YIHR.
Osim spomenute presude, nastavlja udruga, raspravna i žalbena vijeća MKSJ-a su u drugih šest predmeta na temelju niza dokaza utvrdila da je između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine postojao međunarodni sukob, da su politička rukovodstva RH i HZ(R)HB imala politički cilj odvajanja HZ(R)HB iz BiH i priključenja Republici Hrvatskoj, da je Hrvatska imala kontrolu nad HVO-om, te da je postojala smišljena kampanja progona bosanskih Muslimana s teritorija HZ(R)HB koja je uključivala i počinjenje ratnih zločina i masovno kršenja ljudskih prava. Organizacija u tom smislu citira predmete Aleksovski (IT-95-14/1), Blaškić (IT-95-14), Kordić & Čerkez (IT-95-14/2), Bralo (IT-95-17), Rajić (IT-95-12) te Naletilić & Martinović (IT-98-34).
U vezi Nazorove izjave o “plasiranju dezinformacija o ulozi Hrvatske i HVO-a” te da “mnogi komentatori, pa čak i povjesničari, govore o Domovinskom ratu bez poznavanja izvora i činjenica”, YIHR ukazuje na zbornik radova “Muslimansko (bošnjačko) hrvatski rat s posebnim osvrtom na oružane sukobe i stradanja Hrvata u središnjoj Bosni” u čijem je sastavljanju sudjelovao i sam Nazor. Zbornik, nastao na prošlogodišnjem znanstvenom skupu održanom u Vitezu, predstavljen je prilikom proslave 33. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne u Mostaru.
Hrvatski medijski servis izvijestio je o događaju i predstavio sažetak zaključaka radova u Zborniku. „Zaključci istaknuti u ovom sažetku predstavljaju ozbiljan, zabrinjavajuć i vrlo problematičan primjer povijesnog revizionizma, relativizaciju počinjenih zločina hrvatskih snaga, vrijeđanja žrtava i nepoštivanje presuda i institucija MKSJ-a i Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove. Posebno ističemo iznesene tvrdnje o zločinu u Ahmićima koji se u Zborniku, među ostalim, opisuje i kao ‘legitimna vojna operacija’“, kažu u YIHR-u.
Ratni zločin u Ahmićima, nastavlja udruga, detaljno je istražen i opisan, ponajviše tijekom suđenja u predmetu Blaškić (IT-95-14) i Kordić & Čerkez (IT-95-14/2), a izvori i činjenice, koje direktno osporavaju tvrdnje koje navode autori zbornika, dostupni su u arhivi MKSJ. U samo nekoliko sati, u Ahmićima su 16. travnja 1993. godine jedinice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) ubile 116 civila bošnjačke nacionalnosti i praktično sravnile selo sa zemljom. Većina ubijenih bile su starije osobe, žene i djeca, a najmlađa žrtva je bila stara tek nekoliko mjeseci. O zločinu u Ahmićima Antonio Cassese, sudac i prvi predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, govorio je na sljedeći način, citira YIHR:
“Ono što se dogodilo 16. travnja 1993. u Ahmićima ušlo je u povijest kao jedan od najopakijih primjera ljudske nehumanosti prema drugom čovjeku. Danas se ime tog malog sela mora dodati dugoj listi prethodno nepoznatih zaselaka i gradova koji nas sjećaju na užasna nedjela zbog kojih zadrhtimo od užasa i srama: Dachau, Oradour sur Glane, Katin, Marzabotto, Soweto, My Lai, Sabra, Šatila i tolika druga mjesta.”
Detaljni opis počinjenog zločina u Ahmićima, korištena dokumentacija i sudski epilog dostupni su na web stranici SENSE Centra za tranzicijsku pravdu pod nazivom Ahmići – 48 sati pepela i krvi.
Da ovaj zbornik nije izolirani slučaj, pokazuje knjiga povjesničara Davora Marijana, Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994. objavljena 2018. godine, u kojoj autor ratni zločin u Ahmićima opisuje na sljedeći način:
“Ahmiće je napala i zauzela 4. bojna Vojne policije s postrojbom Jokeri. U napadu HVO-a mnogo toga nije jasno osim što je do kraja dana selo zauzeto i gotovo uništeno, pri čemu je poginulo i ubijeno 88 osoba.”
„Svesti detaljno opisani ratni zločin u Ahmićima na sintagmu kako ‘mnogo toga nije jasno’ u najmanju je ruku problematično, posebice kad dolazi od povjesničara koji je svoju znanstvenu karijeru posvetio upravo istraživanju događaja vezanih za ratove devedesetih“, komentira YIHR u svojoj današnjoj reakciji.
„Ovakvim i sličnim istupima hrvatska historiografija u Hrvatskoj, ali i Bosni i Hercegovini, iznova propušta odmaknuti se od nacionalističke pozicije koju revno njeguje desetljećima, a koja je najplastičnije opisana u Deklaraciji o Domovinskom ratu 2000. i njezinom pandanu izglasanom u Mostaru sedamnaest i pol godina kasnije, Deklaraciji Hrvatskog narodnog sabora“ zaključuje YIHR. „Problem s kojim se zapravo suočavamo već tridesetak godina jest neprekidno i dosljedno relativiziranje uloge Republike Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini, pravdanje počinjenih ratnih zločina HVO-a (veliko)srpskom agresijom te negiranje sudski utvrđenih činjenica jer ne idu u prilog narativu o obrambenoj i oslobodilačkoj ulozi Hrvatske u ratovima devedesetih.“
