Tko će i kamo putovati ove godine na odmor!? Turisti na Jadranu uglavnom jedu uvoznu hranu i piju uvozna pića, a za boravka na Jadranu opskrbljuju se uglavnom u svojim/stranim trgovačkim centrima, novčane usluge koriste u svojim bankama, gorivo nataču na odreda stranim crpkama, kupuju uvozno voće i povrće… Da straha u izvršnoj vlasti nema, hrvatski premijer i turistički mu ministar ne bi padali na koljena pred svim akterima domaće turističke industrije s molbom za smanjenjem cijena.
Godine 2000. je Dalibor Matanić snimio vrlo gledanu i nagrađivanu gorku filmsku satiru Blagajnica hoće ići na more. Danas, 26 godina kasnije, kada zbog HDZ-Plenkovićeve “turističke” politike more više nije dostupno samohranoj majci, blagajnici u periferijskoj samoposluzi Barici i njezinoj bolesnoj (bronhitis) kćerki ni u kasnu jesen na prijelazu u zimu, hrvatski premijer i turistički mu ministar padaju na koljena pred svim akterima domaće turističke industrije molbom: “Ljudi, snizite cijene za 10-20 posto kako bismo bili konkurentni na turističkom tržištu!”
Pitaju neki dan novinari u Dubrovniku premijera Andreja Plenkovića: “A što će država sa svoje strane poduzeti u tom smislu!?” Ako ugostitelji, hoteli, kampovi, privatni iznajmljivači, agencije, obrtnici, prijevoznici, trgovci i ini trebaju ili mogu nešto poduzeti ne bi li zauzdali najveći u EU inflatorni tsunami i, kolateralno, ničim opravdanu pohlepu svih aktera u turističkoj industriji u tri udarna mjeseca, ne bi li bilo fer da se isprsi i država. Ionako našim novcem, jer nema svoj. Porezima i kojekakvim ozakonjenim haračima – ubire naš.
Država ne zarađuje, ona troši prema prioritetima politike na vlasti, ne nužno ili uopće ne prema ključnim potrebama građana, u nacionalnom interesu. “A što država nije radila!?” – arogantno je uzvratio Plenković na logičan i više no aktualan upit medijskih predstavnika javnosti. Ljutit što novinari i gro tzv. običnih/malih hrvatskih ljudi ne primjećuju što on i vlada rade za njih – njihovi novcem! – premijer i resorni ministar zborno viču: “Drž’te turističkog lopova!”
Taj isti ministar Tonči Glavina i osobno zarađuje od turizma iznajmljujući vilu nedaleko od Splita u kojoj je lani navodno naplaćivao noćenje 430 eura, a ove godine 490 eura. Od drugih iznajmljivača traži ove godine niže cijena za 10-20 posto, a on poskupio noćenje u svojoj vili za 60 eura, koliko stoji, npr. u Novomu Vinodolskom ili Crikvenici, jedno noćenje za dvije osobe u apartmanu s tri zvjezdice kilometar i više od bilo kakve plaže. Kihne li hrvatski turizam – aktualan je smanjeni buking, pa otuda blaga panika u hrvatskoj vladi u odnosu na konkurenciju – država će dobiti srčani udar. Bez prihoda od turizma, životari se na slamku.
Statistika je neumoljiva: izravan udio turizma u BDP-u iznosi 11,32 posto, a gotovo 20 posto ukupnih prihoda dolazi od stranih turista, što je u odnosu na veličinu gospodarstva rekord u Uniji. Normalan je prosjek udjela turizma u eurounijskom gospodarstvu 4,5 posto. U Portugalu je to 8,1 posto, u Španjolskoj 6,9 te u Italiji 6,2 posto, etc. Za razliku od tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, gospodarstvo u turistički konkurentnim zemljama i nešto proizvodi, zarađuje na dodanoj vrijednosti i industrijskih proizvoda, hrane i usluga, a Hrvatska – lezi hljebe da te jedem!?- uvozi većinu robe i 65 posto hrane. Sramota.
Uvozi se sve i svašta za blizu 50 milijardâ eura godišnje i bilda deficit vanjskotrgovinske bilance za blizu 20 milijardâ. Ostala je politikantska fatamorgana davnašnja “domoljubna” doktrina o tzv. povezivanju zelene i plave njive, jer turisti uglavnom jedu uvoznu hranu i piju uvozna pića, a za boravka na “plavi se Jadran talasa” (Mucalo) opskrbljuju se uglavnom u svojim/stranim trgovačkim centrima (Lidl, Kaufland, Spar, Eurospin…), novčane usluge koriste u svojim bankama (naša je još Hrvatska pošta), gorivo nataču na odreda stranim crpkama, kupuju uvozno voće i povrće…
Hrvatskim blagajnicama Baricama, njihovoj bronhitičnoj djeci, muževima na jedva većoj plaći od minimalca, penzićima i drugima – kojima su „domoljubno“ već 1990-ih oduzeta sindikalna odmarališta, a za drugo nemaju novca – sanak je pusti i ona neugledna plaža Oštro kod Kraljevice s industrijskom zonom i dimnjakom riječke rafinerije nafte u Urinju. Gdje Barica i njezina kćer sjede na kamenju u debelim jaknama i kaputima, a djevojčica nosi kapu. Nema toga godišnjeg doba i te plaže na hrvatskomu moru, gdje je dobrodošao hrvatski turist, domaći čovo. „Svoj na svomu“…
Ministarstvo turizma je potvrdilo portalu Index, što su prenijeli još neki mediji, kako resorni Tonči Glavina nije snizio cijenu najma svoje privatne vile te da je lani “izvršena korekcija cijene najma vile, i to u iznosu većem od 10 posto”. Javnost nije dobila precizan i zakonski obavezan premijerov osvrt ni na to novinarsko pitanje. “On to može napraviti (niziti cijenu, op. a.), a ovo je generalna ponuda (zatraženih 10-20 posto niže cijene svima inim, op. a.) koja je razumljiva. Ako pogledate poude drugih, sve je jasno.”
Pa iksti put pribija novinare na stup srama, lakira svoje zasluge za “život u miru i blagostanju” te si uzima nepripadajuće pravo uređivati medije: „Tko vam drži snižene cijene naftnih derivata, plina i struje? Jeste li to zaboravili? Što vam je? Nemojte dezinformirati javnost, imate koncesiju da govorite istinu, a ne stvari koje ne stoje. Poruka o cijenama je bila više nego jasna. Ministar je u pravu, svi trebaju spustiti cijene. Trgovine ih sve mogu spuštati odmah. Treba biti konkurentan.”
Kaže mudar pûk kako je dobar strah tko ga ima. Da ga u izvršnoj vlasti nema, ne bi premijer Plenković i ministar Glavina već na početku svibnja tako glasno vikali: “Drž’te turističkog lopova!” Tim više, jer se stanje u svijetu drastično usložnjava zbog ratova u Ukrajini, na Bliskom istoku, ali i šire jer Trumpovo ponašanje tzv. slona u staklariji ne ostavlja nadu. Tko zna – ne zna ni on sâm! – ali već se događa da kriza dizela, umjetnih gnojiva, zaštitnih sredstava i kerozina zaustavljaju poljodjelske strojeve, automobile na parkiralištima i zrakoplove na pistama. Širom svijeta.
Tko će i kamo putovati ove godine na odmor!? Cijene turističkih paketa i usluga su već prije dvije-tri godine poletjele prema egzosferi. Vidi pošto su iz sezone u sezonu samo kuglica sladoleda, ležaljka i suncobran, piće u kafiću na plaži, krafna ili kuhani kukuruz, napuhanci za djecu i sredstva za vodene sportove, etc. Da ti pamet stane, pohlepa za brzom zaradom je postala opasnija od svake pandemije. Nikakve inspekcije ne uspijevaju doći glave lovi na crno.
Dobro potkoženi stranci masovno su pokupovali čak i najatraktivnije nekretnine na jadranskoj obali, ne plaćaju naknade i debelo zarađuju na njima, a “HDZ-Plenkovićeva država” ni trc niti mrc. Nedavno se, je li, u Splitu pojavi anonimna Ukrajinka i bez pitanja za cijenu, za golu kešovinu želi kupiti – šest hotela! Heeeej, šest hotela! U Makarskoj privatnik kani iskrčiti pola borove šume i graditi ekskluzivan hotel sa sportskim terenima. Je li to normalno!? Je li normalno da državi izmiče svaki drugi turistički euro, a Plenković i Glavina viču: “Drž’te lopova!” Upiru prstom u aktere, čije cijene zidaju i ulazni troškovi kreirani vladinim politikama!
“Ova godina nam je bitna”, pametuje Glavina, “ne samo za ovo ljeto, nego je i temelj za sljedeću godinu koja bi mogla biti jednako izazovna, ako inflacija (u RH najviša u Uniji i eurozoni, op. a.) i cijene energenata ostanu kao što su sada.” S obzirom na stanje u svijetu, ali i to da se krupni ekonomski poremećaji ne rješavaju od danas do sutra, izglednije je pretpostaviti kako će cijene energenata biti i veće no sada.
“Naša poruka ministru Glavini je kratka: najskuplji sastojak svakog proizvoda u Hrvatskoj, od šalice kave do hotelske sobe, upravo je vaša neučinkovita država, korupcija i kriminal”, komentira splitska saborska zastupnica Marijana Puljak (Centar), pripisujući neopravdano visoke cijene porezima, skupim energentima i katastrofalnoj infrastrukturi. “Dok ministar drži lekcije malim iznajmljivačima o solidarnosti i cijenama, vlada radi sve da cijene ostanu visoke i ponaša se kao pijani milijarder i druge poziva da stežu remen.”
Puljak tvrdi da je u javnoj upravi u prošle dvije godine zaposleno 12.500 ljudi, pa porezni obveznici plaćaju 600 milijuna eura godišnje za stranačka zapošljavanja. Imamo i 556 gradova i općina, umjesto najviše 130, što je također poligon za stranačka zapošljavanja, a ne kao servis građanima. Od tih 556 jedinica, 200 ih ne pruža baš nikakve usluge. Nekontrolirano trošenje novca podgrijava umjesto da gasi inflaciju.
“Turizam nije izolirani sustav i ne može opstati na improvizaciji i sezonskim apelima ministra”, tvrdi Puljak. “Istina je kako je Hrvatska dostigla cjenovni limit, ali nije profesionalno ni odgovorno očekivati da privatni sektor sam amortizira posljedice loše državne politike, rasta operativnih troškova i geopolitičke nestabilnosti.”
U zdravoj ekonomiji – kakva hrvatska nije zbog pretjerane ovisnosti o turizmu – visoka se ovisnost o jednoj grani gospodarstva smatra rizičnom iz više razloga. Prije svega monostrukturnog (preosjetljivost na vanjske šokove: geopolitičke krize, klimatske promjene, pandemije…), ali i diverzifikacijskog (manja ulaganja u dohodovnu proizvodnju, industriju i visoke tehnologije) te sezonalnog (ovisnost o ljetnim mjesecima, što pritišće na infrastrukturu, rast cijena nekretnina i manjak radne snage).
Nepametno je stoga vikati iz svega glasa: “Drž’te turističkog lopova!” umjesto da se državni motor servisira na način kako to rade druge turistički potentne zemlje, gdje politika nije raison d’être bavljenja tom vrlo osjetljivom industrijom. Čak i neki neugrožavajući sigurnosni potres u blizini, zaraza ili manjak goriva mogu isprazniti turistička odredišta i tzv. obični/mali hrvatski ljudi neće imati što jesti: svoje hrane nemaju, a za uvoznu ne bi imali novca.
Onomad, kada je NATO bombardirao Srbiju, strani turisti su došli samo u Istru. Kao, vrag ne spava, na zemljovidu je od Splita do Beograda tek koji centimetar, pa… Sada, već se pokazuje sve licemjerje one političke: cijena za kvalitetu. Kao, udari cijenu kakvu želiš, opravdaj to kvalitetom, a uvijek će se netko naći tko to može i želi platiti!? Neće platiti, ako je u turističkog susjeda trava zelenija i sunce sjajnije. Čak i ako nije, ali jest – jeftinije. Neće biti da su „naši ljudi“ baš jedino srdačni i topli domaćini.
