Napad na Iran je izveden mučki. Napadači su se globalno osramotili i izazvali svjetski ekonomski nered. Devedeset dva milijuna Iranaca je pokazalo zube Trumpu i Netanyahuu. Bez obzira na unutarnje političke/etničke podjele i globalno kontroverzan vjerski režim. “U ratu se događaju i pogreške”, komentirao je Trump upitan o raketiranju škole u Minabu.
Američki predsjednik Donald John Trump – kao što priliči narcisoidnom egu lika koji smatra da zaslužuje Nobela za mir u svijetu, pa čak i papinu mitru, neki dan je cijeli sat kasnio na skup predstavnika zemalja skupine G-7 i umjesto isprike, izazvao podanički smijeh arogancijom: “Ja sam šef!” Istu je prepotenciju bez pokrića medijski moćno posredovao urbi et orbi još dvaput u gotovo isto vrijeme. Da je pripremni sporazum o okončanju rata s Iranom SAD-ova pobjeda te da NATO ne treba Americi, jer je skup i neučinkovit, a američka vojska ionako najmoćnija na svijetu.
Kao što najčešće ili uvijek biva, medijska kakofonija nekog rata, čim zašuti oružje, privremenim primirjem ili dulje, pa i sada s Iranom i štono sutra u Ukrajini, snažnim reflektorom traži “pobjednika”. Tko je taj kojem se jedna strana mora pokloniti da ne bi bila uklonjena? Notorna je činjenica da ni u jednom ratu – uključivo usključali Bliski istok (Iran, Izrael, Libanon, Palestina i susjedi) i Ukrajinu – nema pobjednika. Niti će ga ili može biti u agresivnoj provali neljudskosti svake vrsti, onoga najgoreg i najmračnijeg u čovjeku. A za to nema alibija.
“Mirotvorni” sporazum SAD-a i Irana, što ga je Donald Trump potpisao u Versaillesu za večere s francuskim predsjednikom države Emmanuelom Macronom, dokazuje ne samo to da u američko-izraelskoj agresiji na 92 milijuna pripadnika drevne perzijske civilizacije, gotovo 3000 godina, agresori nisu pobijedili nego i to kako masovno, ratnozločinačko ubijanje civila i razaranje svekolike infrastrukture nije promijenilo prethodni status quo. Koji su pak naprasno prekinuli SAD i Izrael 28. veljače 2026., usred američko-iranskih pregovora u omanskom glavnom gradu Muscatu – uz posredovanje Omana – o iranskom nuklearnom programu.
Ratna je agresija na Iran onemogućila nastavak pregovora na neutralnu terenu, u švicarskoj Ženevi. Sve što sada nudi Memorandum o američko-iranskom razumijevanju, koji može i ne mora biti okosnicom stabilnosti i mira u toj prevažnoj regiji za globalno gospodarstvo, moglo se postići tim prethodnim pregovorima. Ratnozločinačka agresija najmoćnije zemlje na svijetu i njezine bliskoistočne ancile genocidna ponašanja u Palestini i regiji osobito je za SAD i Trumpa, alkarski rečeno, pogodak čak ne uništa, nego – promašio.
Napadači su se globalno osramotili i izazvali svjetski ekonomski nered. Napad na Iran je izveden mučki, na prepad – kao SAD-ov lani u lipnju – te bez znanja/odobrenja UN-ova Vijeća sigurnosti, dopusnice američkog Kongresa i službene objave rata. Predsjednik SAD-a je, kao vrhovni zapovjednik vojske, pokrenuo na svoju ruku agresiju na Iran. Kodnog naziva “Operation Epic Fury” (Operacija epski bijes). Nagovorio ga je izraelski premijer Benjamin Netanyahu kojega Međunarodni kazneni sud (ICC) sumnjiči za masovne ratne zločine nad palestinskim civilima te je raspisao međunarodnu tjeralicu za Netanyahuom i nekolicinom njegovih najbližih političkih i vojnih suradnika.
Već prvog dana ilegalne američko-izraelske agresije na Iran, američki je borbeni zrakoplov raketirao pučku školu u gradu Minabu, na jugu Irana, gdje je ubio blizu 200 djevojčica i dječaka u dobi od šest do 13 godina i njihove učitelje. “U ratu se događaju i pogreške”, komentirao je Trump, a ICC ni trc niti mrc zbog zapovjedne odgovornosti za prolivenu dječju krv.
Međunarodna zajednica je bila kadra kontrolirati iransko obogaćivanje urana i bez rata, koji nije stavio točku na i na taj nuklearni program. Unatoč nerealnom očekivanju ratnih “stratega” u Tel Avivu i Washingtonu ili samo kobnom “alibiju” tipa Blair–Bushove izmišljotine 2003. godine o Saddamovom “oružju za masovno uništenje, kojim prijeti svijetu”. Oružje te vrsti nije postojalo niti je irački lider Saddam Hussein prijetio svijetu. Ali suverena država, članica UN-a i naftni Eldorado, uništena je, predsjednik Iraka je mučki ubijen, a zapadne megakorporacije pod kontrolom SAD-a i danas pljačkaju tu disfunkcionalnu zemlju.
Isti će (pro)američki napadači 2011. godine primijeniti isti irački obrazac tzv. terorističke prijetnje cijelom svijetu na suverenoj državi Libiji, također naftno-plinskom Eldoradu, i također mučki dekapitirati njezina legitimnog vođu Muammara al-Gaddafija.
Sličan je imperijalni obrazac upalio u Venezueli terorističkim prepadom u gluho doba noći. Američkih specijalaca Delta Forcea su 3. siječnja 2026. Najprije pobili više desetaka čuvara te upali u spavaću sobu legitimnoga venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i njegove supruge Cilije Flores, oteli ih i zatočili u SAD-u. Taj iračko-libijsko-venezuelanski plan nije uspio u Iranu, gdje su SAD i Izrael na početku agresije pobili cijelo državno vodstvo i računali na bijelu zastavu ostatka rigidnoga vjerskog režima. Kad ono – brus!
Devedeset dva milijuna Iranaca je pokazalo zube Trumpu i Netanyahuu. Bez obzira na unutarnje političke/etničke podjele i globalno kontroverzan vjerski režim, S fanatičnom Nacionalnom gardom na čelu. I sada je to veliki problem, ponajviše za predsjednika Trumpa i SAD, koji nemaju izlaznu strategiju niti argumenata za proglasiti pobjedu.
Amerikanac je išao grlom u jagode i iranski je rat protokom vremena počeo bolno udarati građane u vlastitoj zemlji. Kao u ostatku svijeta, poskupljenja svega i svačega izravno ruiniraju životni standard, šire nestabilnost, nesigurnost i prijetnje svake vrsti. Koliko god Trumpova megalomanska budalaština “uništit ću iransku civilizaciju” zvučala bolesno, pokazalo se kako brzi pad režima i ratna pobjeda spadaju u kategoriju što se babi snilo, to se babi zbilo.
Arogant iz Ovalnog ureda uopće nema izlaznu strategiju iz rata. Ne zna pristupiti gordijskom čvoru krize na Bliskom istoku. Udaranje šakom o stol je udaranje glavom o zid. Isti onaj kakav se nije dao razbiti ni u Koreji, ni u Vijetnamu, ni u Afganistanu niti igdje na Kugli, gdje je SAD superiornim oružjem dolazio “braniti” tzv. zapadne demokratske vrijednosti i naš način života. Desecima tisuća kilometara od, npr. Midwesta.
Suštinski, Trump sporazumom s Teheranom priznaje notornu činjenicu kako SAD i Izrael ni udruženi ne mogu pobijediti Iran, spreman ratovati, takorekuć, do besvijesti. Teheran raspolaže širokom klupom pričuvnoga državnog, političkog i vojnoga rukovodnog kadra i nedostupno neprijatelju, duboko pod zemljom arsenalima ubojitih projektila koje nikakva bombardiranja nisu u stanju dosegnuti. Iran nije Pale sâm na svijetu. Podržavaju ga – diplomatski, obavještajno, vojno, ekonomski… – Kina, Rusija, Bjelorusija, Sjeverna Koreja i (ne)javno dio inog svijeta, uključivo neke zemlje EU-a.
SAD i cionistički režim u tzv. Obećanoj zemlji si ne mogu priuštiti ratnu dugotrajnost, ustrajući na argumentu sile umjesto na argumentu mira. Tragično je što Trump uzima za saveznika nositelja genocidnog projekta “velikog Izraela”, surogata nacističkog tzv. konačnog rješenja za židove i Lebensrauma u Drugomu svjetskom ratu. To je pljuska međunarodnom pravu i temeljnim normama Povelje UN-a. Američko-izraelsko-iranski rat ne može završiti kada to Trump zapovijedi Teheranu, kako nebuloznim ucjenama telali urbi et orbi, već kada pristane na kompromisne uvjete.
Jedan od condicio sine qua non razloga je – protivno uvjerenju izvjesnog Ivice Mandića, “analitičkog” pretplatnika na vanjskopolitičke komentare u Dnevniku Nove TV – obustava izraelske agresije na Libanon. I to je prva točka Memoranduma o razumijevanju. Najvažnije su stavke otvaranje (odmah) Hormuškog tjesnaca, američka deblokada luka i iranskog novca u inozemstvu, isplata 300 milijardâ dolara Teheranu za obnovu zemlje, ukidanje nametnutih sankcija te odustajanje Irana od atomske bombe.
Navodno je 440,9 kilograma urana već obogaćeno do 60 posto, ali Teheran je odbio Trumpov ultimatum da ga preda SAD-u. Za samo nekoliko dana ili tjedana, moguće je obogaćenje podići na 90 posto, što bi bilo dovoljno za proizvesti više od 10 nuklearnih bojnih glava. Trump je u Versaillesu potpisao taj privremeni sporazum od 14 točaka. Iran je pak pristao na tzv. postupak razrjeđivanja (down-blending) obogaćenih zaliha što ima nadzirati Međunarodna agencija za atomsku energiju,.
Jesu li SAD i Izrael profitirali divljačkim razaranjem Irana i dekapitacijom državnih vođa u Teheranu? Sudeći po slovu i duhu versailleskog tzv. privremenog memoranduma, gotovo ništa. Osim nepopravljive moralne štete, sramote zbog agresije na suverenu i tzv. sankcijama maltretiranu državu te enormnog financijskog troška za milijune tona bombi i ratnu logistiku. Da su omanski pregovori nastavljeni u Ženevi, moglo se i bez rata, ubijanja, razaranja i maloumne Trumpove izjave o “uništenju iranske civilizacije” dobiti sve. Možda i više no što sadrži tih 14 točaka versailleskog memoranduma/sporazuma.
Pametni ljudi, osobito kada su na najodgovornijim državnim pozicijama, moraju imati strpljenja. Sjesti za zeleni stol, razgovarati u dobroj volji i dogovoriti se. Budale i aroganti, tzv. ljudi nahvao (dum Marin), pogrešni ljudi na pr(a)vim mjestima udaraju šakom o stol. Sijeva im mržnja iz očiju i s jezika. Laćaju se oružja. Snaga klade valja, a um caruje, kaže mudar pûk.
SAD-ovi ključni europski saveznici otpočetka ne kriju sumnju u nužnost napada na Iran i ismijavaju američko-izraelske tvrdnje kako je Teheran “prijetnja cijelom svijetu” i zato “ne smije imati atomsku bombu”. Iranska odmazda po Izraelu i američkim vojnim bazama u regiji produbila je energetsku i sigurnosnu krizu. Svijet će još godinama osjećati posljedice. Trumpu to nije trebalo. Netanyahuu jest, jer bi bez genocidne politike iz premijerskog fotelja već odavno sjedio iza rešetaka. Postavio je zamku Trumpu i sada ovaj, osjećajući da mu obrazac iz Caracasa ne pije vodu, prihvaća puno toga o čemu još jučer nije želio ni čuti. “Bombardirat ću vas ne prihvatite li moje uvjete za mir, ubijat ću!” Užas.
Pobjesnio je nedavno na španjolskog premijera Pedra Sáncheza kada je osudio rat i zabranio američkim borbenim zrakoplovima koristiti baze u svojoj zemlji. Pobjesnio je i na njemačkog kancelara Friedricha Merza kad je kazao da “Iran ponižava SAD u pregovorima”. Smjesta je povukao 5000 američkih vojnika iz Njemačke.
Vanjskopolitički analitičar Tomislav Sunić je kazao u HRT-ovu “Studiju 4” da će se “ovaj preliminarni plan (Memorandum o razumijevanju, op. a.) i dalje dorađivati. Ni jedna strana njime nije zadovoljna. Ne treba velike mudrosti, Izraelci mogu izazvati false flag incident (operacija pod lažnom zastavom, op. a.) u Hormuškom tjesnacu i za to optužiti Irance”. Upravo u trenutku kada su bez obzira na to kada će američki potpredsjednik J.D. Vance i iranski predstavnici u Ženevi razgovarali o implementaciji 14 točaka privremenog versailleskog sporazuma i ocijenili razgovore velikim napretkom, Izrael je prkosno pojačao agresiju na Libanon. “Nećemo se povući”, izjavio je Netanyahu, “osvojeni teritorij će biti sigurnosna zona protiv Hezbolahovih napada.“”
Američki predsjednik istodobno objavljuje na svojoj mreži Truth Social da je “SAD posvećen miru i ohrabruje aktere na Bliskom istoku da zadrže tu posvećenost kako bi se uspješno nastavili naši pregovori. Događaju se dobre stvari. Lažna je priča o tomu da SAD plaća Iranu 300 milijardâ dolara. Očekujem potpuni prekid vatre na bojišnicama, uključivo Izrael, Libanon i Hezbolah”.
Obraćajući se pak u četvrtak 18. lipnja 2026. ministrima obrane zemalja članica NATO-a iz sjedišta Alijanse u Bruxellesu, američki ministar rata Peter “Pete” Brian Hegseth iksti je put zamjerio europskim partnerima i saveznicima što nisu podržali SAD u ratu s Iranom. Trumpova reakcija se svodi na šestomjesečnu reviziju razmještaja američkih vojnika u Uniji i smanjenje njihova broja na stanje prije 2022. godine. Na „obustavu dijela obaveza prema NATO-u ne povećaju li obrambenu potrošnju saveznici što se ‘šlepaju’ o SAD-ovu trošku“.
Riječju, vi Europljani niste bili uz SAD u ratu s Iranom, pa ni SAD više neće bdjeti nad vašom obrambenom sigurnošću. Branite se sami i o vlastitom trošku. Jest da se Stari kontinent ne bi bez američkog oružja i ljudstva obranio ni u Prvom niti u Drugom svjetskom ratu i da se nakon 1945. godine neodgovorno prepustio i toj vrsti Uncle Samove dominacije. No arogancija s one strane Velike bare – nafutrana uvredama, ucjenama i prijetnjama (Trump svojedobno Bruxellesu: “Još ću i nagovoriti Putina da vas napadne!”) – nije način kojim se gradi povjerenje. Kamoli valjano partnerstvo i savezništvo.
Europa nije dužna nes(p)retnom Trumpu vaditi kestenje iz vatre i gurati ruke u nedužnu krv što ju njegova propala politika tipa “ja sam šef!” tako bezobzirno prolijeva. Ne samo u Iranu ili samo potporom međunarodno ozloglašenu vjersko-konzervativnom režimu Benjamina Netanyahua. Ni NATO – samoobrambena euroatlantska alijansa, ne agresorska u kakvu bi ju Trump preinačio iranskom hazardnom avanturom – nije niti smije biti SAD-ova ratna igračka. Aktualnoj Bijeloj kući to ne ide u glavu.
Doduše, drugomandatnom Amerikancu još nije jasno zašto je uputnije razgovarati/pregovarati koliko god dugo treba no pet minuta ratovati, ali… Postoji kritična količina globalne svijesti o tomu, koja bi ga imala poučiti, jer za to ima i snage i potrebe, ali – još čeka Godota. A multipolarni svijet više ne može biti monopolarni, kao u nekim političkim SF glavama.
