Četvrt stoljeća trebalo je da se Ustavni sud očituje o zakonu koji regulira pravo na pobačaj. Sedam godina nakon isteka roka za njegovo osuvremenjivanje, Hrvatski sabor i dalje ne ispunjava obveze koje mu je Sud naložio. U međuvremenu, antirodni pokreti od tumačenja Zakona prelaze na zahtjeve za njegovom izmjenom, dok se njihov utjecaj danas očituje kroz političke pritiske, priziv savjesti i pretvaranje pitanja javnog zdravstva u bojište svjetonazorskih sukoba.
Prvi korak je Zakon, pišu hodači za život na svojoj web stranici, zazivaju u povorkama po devetnaest gradova diljem zemlje. Usklik je to podudaran konačnom, razdraganom, životno afirmativnom priznanju nakon deset godina iščekivanja: da, želimo kriminalizirati abortus.
U razdoblju od 1991. godine do 2016. godine taj je prvi korak poduziman čak sedam puta, obrušavajući se na Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, jugoslavenski doajen koji je u travnju proslavio 48. rođendan. Kao dio širih društveno-demografskih zahvata u unaprjeđivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja, radnih odnosa, porodiljnog dopusta i sl., Zakon je uključivao planiranje porodice, korištenje kontracepcije, sprečavanje neželjenog začeća i, među ostalim, realiziranje prava na prekid trudnoće, zajamčenog Ustavom SFRJ i SRH iz 1974. godine. No, u Božićnom Ustavu iz 1990. godine ta je odredba izostala, što antirodni akteri uzimaju kao dokaz inkongruencije ovih dvaju konteksta.
U prijedlozima pokretanja postupka za ocjenu suglasnosti Zakona navodila se njegova neusklađenost s pravnim poretkom suvremene Republike Hrvatske, poglavito s onim ustavnim člankom (čl.21) koji piše da “svako ljudsko biće ima pravo na život.” Tipičnom retoričkom inverzijom, pravo na život proglašava se nespojivim s pravom na pobačaj, tim izopačenim komunističkim reliktom. Dotrajalosti one ustavne konstrukcije stavljaju antirodnjaci u prilog različite međunarodne akte, poput UN-ove Opće deklaracije o ljudskim pravima, Deklaracije o pravima djeteta, Vatikanskih ugovora i sl., i kreću u zagovaranje zakonskih načela primjerenijih demografskoj i duhovnoj obnovi nacije.
Morat će proći četvrt stoljeća da se Ustavni sud napokon oglasi. Sanja Barić, profesorica ustavnog prava, ističe da se iz memoara, svjedočanstava i intervjua s bivšim sucima i sutkinjama može iščitati izvjesna nevoljkost da se uhvate ukoštac s ovim vrućim krumpirom, premda se o uzrocima njihove tišine može tek nagađati. Ono što je izvjesno, kazuje za H-Alter, jest da “Ustavni sud, kada nešto smatra neustavnim, djeluje. Ako ne djeluje, onda nema očite neustavnosti.”
Kada je, 2017. godine, Ustavni sud konačno donio rješenje, u njemu je ustvrđeno da se pravne odredbe ne mogu interpretirati samostalno, nego u skladu s cjelinom ustavnog poretka. A taj je poredak u suglasju s prijepornim Zakonom i u prijeporu s reduciranjem konstitucionalizma na pincetom izvučene članke. Shodno promatranju života, njegovih mogućnosti i očitovanja kroz igleni prorez, politička imaginacija neokonzervativnih pokreta i ne može nadići izolirane tačerijanske predodžbe o društvu i obitelji, što potvrđuju njihovi panegirici, a potom i elegije, Bandićevoj mjeri roditelja odgojitelja.
Zadovoljivši se zaštitom života u potenciji umjesto zaštite života u trajanju, fetusni vitezovi svoju bitku mogu održavati samo na zrakopraznom bojištu ideologije. Stoga i danas, devet godina nakon rješenja, ostaju na prvom koraku – do sada su Zakon samo tumačili; radi se o tome da se on izmijeni.
Međutim, uspjeh njihovih nastojanja ionako se ogleda u suštom uvlačenju teme pobačaja u oblast svjetonazorskih svrstavanja, stvarajući moćan tabor čije sentimente zakonodavci moraju uzimati u obzir kako ne bi produbljivali društvene podjele.
Iz tog se razloga pravo žene na privatnost (čl.35 Ustava), slobodu i osobnost (čl.22 Ustava) uopće smatra protivnim “javnom interesu zaštite nerođenog bića”, da bi se, na koncu, odredila njihova pravedna ravnoteža u Zakonu o zdravstvenim mjerama. Stanovite izmjene ipak se nalažu, ali tek u pogledu terminološkog i formalnog osuvremenjivanja.
Sedam godina nakon roka propisanog ustavnim nalogom, Hrvatski Sabor ne pokazuje nikakve znakove da svoje obveze namjerava i ispuniti. Izim korištenja ženskog zdravlja kao pijuna u manipulaciji biračkim tijelom, ovaj zastoj razotkriva i prividnost nomokracije, ali i nevažnost razotkrivanja toga privida.
“Vladavina prava koristi se kao smokvin list, percepcijski učinak u čijoj su osnovi interni odnosi”, tvrdi Sanja Barić. “Život u Hrvatskoj ne vodi se u okviru pravne arene, nego u okviru koruptivno-klijentelističko-nepotističke arene međusobnih veza i poznanstava, a pravo se koristi kao i svaka druga zavjesa – nekada je to hrvatska zastava, nekada je to nogomet, a nekada branitelji. Ali ima istu razinu nevažnosti.”
U desetljeću muka globalna je antirodna mreža nabujala, a njezini domaći izdanci svoje su strategije lokalizirali na više ravni. Preuzimanjem jezika progresivne NGO scene priskrbljuju si legitimitet u istom dahu u kojemu po prvi put otvoreno proklamiraju zabranu pobačaja kao svoj krajnji cilj. Tako je u periodu trajanja CERV projekta udruge U ime obitelji o demokratskom uključivanju kroz kritičko promišljanje o informacijama i obrazovanje (!) Željka Markić i mogla na RTL-u reći da se ona ne bavi zakonima, nego želi da čim više ljudi vidi fotografije nerođenog djeteta. Simbioza afektivnosti i maglovitog projektnog izričaja lijepo se uklopila u domaću koterijsku politiku, što je bila i taktika dirigirana s transnacionalnih instanci: savezništvo s postojećim strankama i infiltriranje u formalna politička i upravna tijela. Odatle i ustrajanje na pobačaju kao na pitanju vrijednosti, a ne javnog zdravstva, što bi, govori teologinja i aktivistkinja Lana Bobić, trebao biti temeljni predložak ove rasprave u 21. stoljeću. I ovdje neokonzervativizam klizi u neofašizam.
Hrvatska epidemija naknadne moralnosti
Prema istraživanju novinarke Danke Derifaj, u 25 ovlaštenih bolnica u Hrvatskoj 175 od 354 zaposlenih ginekologinja i specijalizanata priziva se na savjest, a u bolnicama u Našicama, Požegi i Virovitici to čini svo osoblje. Klinika za ženske bolesti u Zagrebu ima tek 12 od 49 ginekologa voljnih obavljati svoj posao u cijelosti, dok preko polovice medicinskih sestara to odbija iz etičkih ili vjerskih razloga.
Epidemija naknadne moralnosti – one koja nastupa poslije svjesnog odabira specijalizacije – širi se i na anesteziologe i farmaceutkinje, bez ikakvih štetnih posljedica po njihovu plaću, položaj ili mogućnost napredovanja.
Naprotiv, Lana Bobić naglašava učestalost sljedećeg scenarija: “Mlada liječnica odluči se specijalizirati u ginekologiji i nema problema s pobačajem kao dijelom svog posla. Međutim, u bolnici u kojoj se zaposli jedina je koja se ne priziva na savjest, i tako joj se cijela karijera svede na vršenje pobačaja, jer njezini kolege to ne žele raditi. A ona nije specijalizirala ginekologiju samo zato da bi radila pobačaj. To nije samo stvar medicinske prakse, nego i znanstvenog napredovanja. I budući da ne želi da joj se cijela profesionalna karijera svede na jednu uslugu, možda će i sama postati prizivačica kako bi se zaštitila. Na taj se način vrši daljnji pritisak. Očito je da je uopće postojanje priziva savjesti u Hrvatskoj politički instrument kojemu u medicini ne bi smjelo biti mjesta.”
Ne samo da mu u medicini ima mjesta, nego se to mjesto širi i na akademski diskurs; ukoliko u Hrčak upišete naziv spornog Zakona, naići ćete tek na dva znanstvena rada, oba izgrađena na anti-choice pretpostavkama. Člancima o nedopustivosti pobačaja taj isti repozitorij naprosto vrvi.
S druge strane, ustavno priznata institucija priziva savjesti u vojnoj službi medijski se obeshrabruje, društveno osuđuje i ekonomski kažnjava . Bi li liječnici koji pregledavaju ročnike mogli odbiti otpravljati ovu mladež u kasarne, premda su bili svjesni svoga zadatka kada su potpisivali ugovor s MORH-om? Odnos moći između onih koji se usprotive obveznoj vojnoj obuci i institucije kojoj prilažu svoj priziv savjesti posve je različit od onoga doktora i pacijentice.
Međunarodni dokumenti to i uvažavaju, navodeći da priziv savjesti u zdravstvu nije apsolutno pravo, slijedom čega ne smije biti prepreka pristupu zdravstvenim uslugama. Jasno je to i iz čl. 20 Zakona o liječništvu, gdje piše da liječnik može odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije iz etičkih, vjerskih ili moralnih nazora ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta, a o svojoj je odluci dužan pravodobno izvijestiti pacijenta te ga uputiti drugom liječniku iste struke. Budući da je prekid trudnoće bez komisijskog postupka omogućen do desetog tjedna od dana začeća, količina medicinskog osoblja ustrajna u selektivnom pristupu svome poslu, uparena sa samom činjenicom plaćanja zahvata i neujednačenosti njegovih cijena, ukazuje na sistemski problem.
U izvješću iz 2017. godine Posebni izvjestitelj UN-a o pravu na zdravlje upozorava na izostanak sustava upućivanja u druge ustanove, kao i na slučajeve formalnih prizivača savjesti čiji moralni kompas netragom nestaje kada uđu u svoje privatne klinike. Procedura pak pravodobnog informiranja pacijentica prebačena je, po običaju, na civilni sektor, pri čemu najtemeljitiji hodogram postupka pruža aktivistički projekt Hrabre sestre, oformljen upravo zbog onih propusta.
Poticanje strukturne diskriminacije, uskraćivanje zakonskih prava ženama, maltretiranje molitvenim bdijenjima, pristajanje uz koruptivni atavizam negiranjem vladavine prava jedini su elementi kadri popuniti sadržajni propuh antirodnih pokreta. Željka Markić, samoprozvani “gorljivi fanatik zaštite djece i žena od svakog oblika nasilja”, neobično je šutljiva po pitanju opstetričkog nasilja, položaja napuštene djece, potreba osoba s teškoćama u razvoju, priuštivog stanovanja za samohrane majke, seksualnog zlostavljanja, menstrualnog siromaštva i svih ostalih aspekata života stvarnih ljudi kakvi bi figurirali u viziji svijeta utemeljenoj na brizi i solidarnosti.
Teško je muževnim buditeljima pojmiti da transformiranje onakva zakona podrazumijeva transformiranje niza drugih uredbi, kao i da je sam taj zakon rezultat obuhvatnog projekta utemeljenog, kako govori sociologinja Silva Mežnarić, jedna od pripadnica multidisciplinarnog tima za njegovu originalnu izvedbu, na istraživanju načina kojima se “obična punouposlena obitelj nosi s problemom reprodukcije i brige za potomstvo.” Za realno smanjenje broja pobačaja nužan je niz promišljenih međukoraka, što Ustavni sud u svome rješenju i sugerira. Međukoraci su to kakvi mogu otvoriti prostor za suradnju i dijalog, kada bi takvo nešto interesiralo ovako snažne internacionalne alijanse s podrškom imućnih opskuranata.
Financirano sredstvima Europske unije. Izneseni stavovi i mišljenja su stavovi i mišljenja autora i ne moraju se podudarati sa stavovima i mišljenjima Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu (EACEA). Ni Europska unija ni EACEA ne mogu se smatrati odgovornima za njih.