Bartul Vuksan-Ćusa, politolog: HDZ i SDP imaju očit problem sa socijalizacijom i mobilizacijom mlađeg biračkog tijela. Danas se sve češće mora isticati da je Hrvatska izrazito katolička i tradicionalna zemlja što govori da se nešto u društvu mijenja: ono što je nekoć bilo neupitno sada se mora diskurzivno iznova potvrđivati. Najmlađa generacija najmanje vjeruje Crkvi, ima najmanju socijalnu distancu spram nacionalnih manjina i nešto niži tradicionalizam, a i manje je autoritarna.
Novi istraživački rad (Retraditionalization as Socialization? The Making or the Myth of Croatia’s 1990s Generation) politologa Bartula Vuksana-Ćuse dovodi u pitanje jednu od najčešće ponavljanih teza o hrvatskom društvu prema kojoj su mladi socijaliziranih devedesetih trajno obilježeni retradicionalizacijom i pečatom vremena obilježenog konsolidacijom novog političkog poretka i utemeljenjem nacionalne države. Analizirajući dostupne podatke o političkim stavovima pet „političkih generacija“, socijaliziranih u specifičnim društveno-političkim okruženjima, autor pokazuje da nema dokaza o trajnom tradicionalističkom otisku „Tuđmanove generacije“. Upravo suprotno, prema istraživanju autora, prije je riječ o postupnoj liberalizaciji stavova najmlađe promatrane generacije. O rezultatima istraživanja, raskoraku između empirijskih nalaza i nekritički perpetuiranih tezama u javnosti i implikacijama za političku budućnost Hrvatske, razgovaramo s autorom istraživanja.
Prilikom postavljanja istraživačkog pitanja parafrazirate arapsku poslovicu prema kojoj ljudi više nalikuju svome vremenu nego svojim očevima. Možete li ukratko predstaviti našim čitateljima ključne rezultate istraživanja: nalikuje li generacija koja je stasala devedesetih, prema vrijednostima koje analizirate, više svojim očevima ili „ocu“ države Franji Tuđmanu?
Najkraće rečeno, moje istraživanje pokazuje da generacija koja je stasala devedesetih prema vrijednostima koje sam analizirao ne nalikuje ni svojim očevima ni „ocu države“ na neki poseban, generacijski specifičan način. U nekim područjima vidimo kontinuitet među generacijama, osobito kod identitetske religioznosti, stavova o abortusu i nekih aspekata nacionalne homogenosti, dok u drugima vidimo postupnu modernizaciju, primjerice kad je riječ o poželjnosti tradicije, ulozi Katoličke crkve ili tradicionalnim rodnim ulogama. Glavni je nalaz, dakle, da ne postoji neki osobit vrijednosni pečat generacije devedesetih, nego se ona uklapa u šire obrasce dugotrajne stabilnosti i postupne liberalizacije. U tom smislu, istraživanje ne potvrđuje tezu da su oni koji su politički sazrijevali za vrijeme Tuđmanove vlasti trajnije tradicionalniji od drugih kohorti. U nekim aspektima kod njih vidimo kontinuitet, a u nekima nastavak prethodno uspostavljenog vrijednosnog diskontinuiteta.
Koje su glavne manjkavosti ranijih istraživačkih napora u tom smjeru, a s kojima u nekoj mjeri polemizirate svojim istraživanjem?
Što se prethodnih istraživanja tiče, vjerujem da je njihov glavni problem to što interpretativno nadilaze vlastite metodološke postavke i mogućnosti. Ako u nekom trenutku ustanovite da su mladi devedesetih više naglašavali naciju, vjeru ili obitelj nego mladi osamdesetih, to još ne znači da je nastala trajno retradicionalizirana generacija. To može biti učinak mladosti kao takve, može biti reakcija na tadašnji politički i ratni kontekst, a može biti i pravi kohortni učinak, u smislu da je tadašnji kontekst trajno oblikovao jednu generaciju. Bez analitičkog razlikovanja tih izvora vrlo je teško tvrditi da je riječ baš o generacijskom ili nekom drugom otisku, a retradicionalizacijski narativ se svejedno uzimao kao polazna točka u interpretaciji vrijednosti mladih. I ta se točka nanovo perpetuirala kad god su vrijednosti mladih bile tematizirane, znanstveno ili u medijima, pa se stvorio nekakav retradicionalizacijski hype u sinergiji novinara i društvenih znanstvenika. Moj rad upravo tu pokušava biti precizniji: ne promatra samo pomake u stavovima mladih, nego pokušava razlučiti što je posljedica životne dobi, što vremena u kojem je anketa provedena, i onda nastoji razlučiti što to doista pripada određenoj generaciji. Ispada da generaciji devedesetih ne pripada ništa što bi je vrijednosno jasnije odvajalo od drugih.
U radu navodite da je u devedesetima tradicionalistički pogled na društvo postao dominantan te da je režim nastojao osigurati ideološku dominaciju usklađivanjem institucija i drugih mehanizama vladavine s nacionalističkom ideologijom. Kako u tom kontekstu gledate na današnje razdoblje, osobito posljednjih desetak godina političke dominacije HDZ-a?
Evidentno je da se HDZ promijenio. Stranka se vremenom institucionalizirala i postala demokršćanska stranka establišmenta. Na pitanje o tome može li takva stranka, s političkom dominacijom koju ima, proizvesti stavovske efekte, zapravo već vidimo natruhe odgovora. U vremenu njihove dominacije, no i prije, dogodila se proliferacija anti-establišmentskih stranaka, ponajprije nošena mlađim biračkim tijelom. Oni, ali i SDP, kao druga establišmentska stranka, imaju očit problem sa socijalizacijom i mobilizacijom mlađeg biračkog tijela. U prosjeku im je biračko tijelo najstarije, a upravo najmlađi, zoomeri, najmanje glasaju i za jednu i drugu stranku od svih generacija. U tom smislu se najveće stranke u Hrvatskoj i dalje oslanjaju na već socijalizirano biračko tijelo, ono koje njih vidi kao simbole vlastitih političkih identiteta, ali ni jedna od njih nije uspjela u prenošenju vlastitih identiteta na mlađu biračku populaciju.
Prema podacima iz istraživanja, mladi sve rjeđe sudjeluju u religijskim obredima, a bilježi se i postupni pad rodnog konzervativizma. Kako gledate na često ponavljani narativ, osobito od strane (ultra)konzervativnih grupacija i Katoličke crkve, da je Hrvatska izrazito katolička i vrijednosno tradicionalna zemlja? U kojoj mjeri, prema vašem mišljenju, politički akteri u Hrvatskoj koriste empirijski nepotvrđene tvrdnje kao politički argument ili mobilizacijski alat?
Moji nalazi i njihove tvrdnje mogu supostojati bez da se nužno međusobno isključuju. Hrvatska i dalje može biti zemlja s jakim katoličkim identitetskim nasljeđem, a da se istodobno u nekim dimenzijama vidi slabljenje religijske prakse i pad određenih oblika rodnog konzervativizma. Ono što mi se čini znakovitim nije samo sadržaj tih tvrdnji, nego sve češća potreba da ih se naglašava. Po mom sudu, taj refleks proizlazi iz potrebe da se dodatno legitimira ono čija se društvena dominantnost više ne podrazumijeva sama po sebi. Prije se nije moralo toliko uporno isticati da je Hrvatska izrazito katolička i tradicionalna zemlja, a danas se to mora činiti sve češće, i upravo to govori da se nešto u društvu mijenja: ono što je nekoć bilo neupitno sada se mora diskurzivno iznova potvrđivati. To dijelom reflektira i unutarnje razlike između grupacija koje se na ovaj ili onaj način povezuju s Crkvom: ovi koje spominjete na neki način, uvjetno rečeno, zazivaju kristijanizaciju kršćanstva, a neki drugi akteri vuku u smjeru modernizacije. A to da političari koriste različite podatkovne tvrdnje radi legitimacije ili mobilizacije je pravilo igre. Podaci se pakiraju i interpretiraju ovisno o cilju i potrebama, to je politika.
Pišete i o određenom raskoraku između empirijskih istraživanja i javne percepcije kada je riječ o navodnoj retradicionalizaciji generacije formirane devedesetih, pri čemu ističete i ulogu medija. Mogu li, međutim, društvene i političke tendencije u posljednjih desetak godina barem djelomično objasniti takvu medijsku reakciju? U istraživanju je vidljiv stabilan porast broja medijskih napisa o toj temi od 2016. godine, razdoblja koje se često povezuje s jačanjem nacionalističke i tradicionalističke retorike u vrijeme HDZ-ove koalicije predvođene Tomislavom Karamarkom.
Ako su politička i društvena gibanja takva da je lako posegnuti za već formiranim objašnjenjem, onda je takva medijska reakcija sasvim razumljiva. Nije naročito teško jednu dimenziju stvarnosti tumačiti kroz prizmu koja joj naizgled u potpunosti odgovara kao interpretativni okvir. Dakle, te reakcije nisu proizvoljne. Problem je, međutim, u tome što spajanjem retradicionalizacije kao go-to okvira i pojedinih društvenih ili političkih pokreta zapravo ne dobivamo mnogo, ni u istraživačkom ni u interpretativnom smislu. Drugim riječima, okvir je postao svojevrstan loop: sve tradicionalističko što se povezuje s mladima u politici dominantno se tumači kroz već postojeći retradicionalizacijski obrazac. A to ne pospješuje istraživačke napore, jer ako već imamo okvir koji unaprijed nudi odgovor, onda izlazak izvan njega više ni ne izgleda naročito potreban. Jednako tako, to ne potiče ni šira promišljanja i rasprave u drugim smjerovima. Cijela jedna generacija je stasala nakon devedesetih, a mi ih i dalje dominantno objašnjavamo devedesetima. I to je do neke mjere legitimno, ali ne može biti cjelina ni pristupa ni interpretacije. Mladi danas ne glasaju puno, a kad glasaju, često glasaju za nove političke aktere: od zelene ljevice, preko različitih antiestablišmentskih i reformističkih opcija, pa do konzervativnog populizma. Socijaliziraju se u bitno drukčijem kontekstu, a mi i dalje spajamo niti između Karamarka, devedesetih i mladih, tražeći homogenu interpretaciju, a stvarnost nam uporno ukazuje na heterogenost. Mislim da je upravo tu problem: ostavština devedesetih u Hrvatskoj jest velika, ali ona ne čini glavni supstrat političke socijalizacije mladih rođenih 2005. godine i kasnije.
U kontekstu aktualne društveno-političke situacije, kako danas gledate na sudjelovanje mladih u događajima koji su obilježili posljednjih godinu dana, otkako je u javnosti ponovno snažnije prisutan govor o reafirmaciji tradicionalnih vrijednosti? Teško je pritom ne spomenuti i velike koncerte Marka Perkovića Thompsona na kojima sudjeluje velik broj mladih ljudi, a na kojima se otvoreno poziva na povratak vjeri, nacionalizmu i tradicionalnim vrijednostima…
To je ono o čemu sam prije govorio. Dvije naoko suprotne tendencije i tumačenja mogu supostojati i međusobno se ne isključivati u smislu istine. Da, na Thompsonovim koncertima je sudjelovao velik broj mladih, ali isto tako se mladi najmanje slažu s tim da se društvo treba vratiti tradiciji. Ono čemu se moramo oduprijeti je da sve tumačimo na homogenizirajući način, povezujući dijelove stvarnosti u nekakve monolitne i linearne interpretacije. A što se vrijednosti tiče, kako i piše u radu, one nastaju, ali i nestaju laganim, a ne žurnim korakom. Evo, tradicionalizam je bio vrijednosna ortodoksija devedesetih, pa mladi koji su tada socijalizirani, tridesetak godina kasnije ipak nisu postali cjeloživotni tradicionalisti koji 2026. govore o crvenim, žutim i drugim vragovima. Ima i takvih, ali je realnost ipak takva da većinu mladih nije naročito briga za politiku. Sad od njih stvaramo hiperpolitička bića koja manifestiraju svoje vrijednosti gdje god stignu, a na izbore ih izlazi poprilično malo, najmanje od svih dobnih skupina. Taj generacijski alarmizam je kod nas općenito dosta proširen refleks, a ne mislim da ima empirijsko uporište. Većinom igramo na prvu loptu i ostajemo na istom takvom spajanju fenomena i pojava koji u našim ideološkim i drugim interpretacijama imaju nekakav vid poklapanja, pri čemu isključujemo sve ono što odstupa od te linije. Za svaki podatak ili interpretaciju o mladima kao tradicionalistima postoje podaci i interpretacije suprotnog smjera. Najmlađa generacija najmanje vjeruje Crkvi, ima najmanju socijalnu distancu spram nacionalnih manjina, evo, imaju i nešto niži tradicionalizam, a i manje su autoritarni. Kako to nikad ne čujemo u javnosti, narativ o mladima koji su liberalniji od svojih predaka? No, isto tako, kad promatramo međugeneracijske trendove, vidimo da u nekim vrijednostima mladi nisu nastavili liberalizacijsku putanju milenijalaca npr. po pitanju shvaćanja uloge i pozicije žene u kućanstvu. Ako išta, sve ovo nam govori da smo daleko od homogenizirajućih narativa o mladima, kamoli od alarmantnih.
Stvaraju li se, prema vašem mišljenju, okolnosti koje bi mogle generacije koje nisu obuhvaćene vašim istraživanjem odvesti u drukčijem vrijednosnom smjeru? Kakve promjene u vrijednostima hrvatskog društva očekujete u sljedećim desetljećima, osobito u kontekstu aktualne politike, demografskih promjena i migracija?
Što se tiče stvaranja uvjeta za proliferaciju političke socijalizacije čiji bi efekti išli u drugom smjeru, to ponajprije ovisi o snazi agensa i receptivnosti mladih. U devedesetima ste imali tradicionalizacijske agense, pa, evo, efekta baš i nema. Prije desetak godina ste imali krizni kontekst, u smislu ekonomske i političke krize, što je pak utjecalo na mlade, koji više glasaju za stranke koje nisu dio onoga što smatramo političkim establišmentom. To može ići u raznim smjerovima, ajmo prvo vidjeti što je to točno sad pred nama, pa ćemo dalje.
