Goran Božičević, jedan od pokretača Miramide: Trebamo državu koja služi građanima, političare koje kontroliramo, institucije kojima vjerujemo, škole koje nam pripremaju djecu za drugu polovicu 21 stoljeća. Porazno je da u Hrvatskoj postoji samo jedan, relativno novi Centar za studije mira i konflikta – pri Sveučilištu u Rijeci. Nemamo ni škola ni fakulteta koji poučavaju nenasilnu transformaciju sukoba, dok ih u Europi ima bar pedesetak.
Prije 29 godina, u tada porušenom Pakracu, održana je prva mirovna višednevna edukacija pod nazivom Miramida. Jedan od pokretača te akcije koja je prerasla u niz mirovnih projekata za osnaživanje civilnog društva je Goran Božičević iz Buja, H-Alterov suradnik, mirovni aktivist s bogatim međunarodnim iskustvom. S njim smo razgovarali o tome koji su bili motivi za pokretanje projekta Miramida, kakve je rezultate on do danas polučio i kakva mu je budućnost kao i o tome koliko se u međuvremenu promijenila paradigma od prvih mirovnih aktivnosti do danas.
Za one koji ne znaju, objasnite što je Miramida.
Danas je Miramida skupno ime za specifični pristup uključivanja i osnaživanja građana za mirovni rad. Tada, početkom 1995. ideja je bila što više „omekšati“ granicu s dijelovima Hrvatske samoproglašene Republike Srpske Krajine. Radeći s međunarodnim volonterima u jako razrušenom i podijeljenom Pakracu, naučili smo da se na miru mora aktivno raditi, treba ga njegovati, stalno. Sad je pitanje, što je mir? Ono stanje društva u kojem se sukobi rješavaju bez nasilja, u kojem se svi osjećaju poštovano, bez straha od drugih ljudi.
U dvije godine 1993.-1995. življenja i rada na obnovi razrušenog grada stekli smo mnoge uvide što od brojnih volontera iz tridesetak zemalja, što od domaćih Pakračana i Lipičana, od raznih edukacija po svijetu na koje smo bili pozivani jer smo radili nešto novo i do tada neviđeno, od brojnih razgovora koje smo vodili unutar Volonterskog kampa – što je mir, kako da ratova ne bude, kako da nasilja ne bude, da ne činimo zlo jedni drugima…
U to doba smo surađivali s grupom MOST beogradskog Centra za antiratnu akciju. Pozvali smo ih da nam budu partneri na „drugoj strani“ grada ili „srpskoj strani“ kako se tada znalo nazivati. U pravilu se s njima nismo mogli sretati, osim u Mohaču u kući Most mira. Tamo su se sastajali i prognanici, te razni ljudi koje je rat razdvojio.
Nakon operacija Bljesak i Oluja, fokus tih zamišljenih edukacija proširen je na sve ljude koji su spremni aktivno graditi mir. Nije ih bilo puno tada, bar ne koji su se tako javno deklarirali i organizirali. Tako je u listopadu održana prva petodnevna Miramida.
Kako je izgledala?
Preambiciozno, pretrpano, razbarušeno i simpatično. Imali smo čak sedamnaest voditelja i gostiju iz pet zemalja, uz jedanaest sudionika iz Hrvatske, BiH i Srbije. Iznenadio nas je uspjeh, pozitivna energija, oduševljenje ljudi, volja za nastavkom, za širenjem. Paul Stubbs, sociolog, suosnivač, tada je ustvrdio da Miramida djeluje na tri razine: sudionici, program i grad. Sudionici i voditelji su spavali po kućama, taj neki mali novac za smještaj domaćinima je tada puno značio, ljudski izravni kontakt svima još više. Iskreno, na prvim Miramidama, pogotovo u BiH, znali bismo reći da je to što smo grupi od dvadesetak ljudi osigurali tri topla obroka za pet dana velika stvar.
Upoznavali smo genijalne ljude, sitnu ženu iz okolice Dervente koja mi, onako u povjerenju, kaže da nema ni telefon ni auto, samo bicikl, a da je dovela dva sela povratnika nazad. “Kažem im, kad nazovu komšinicu: ‘Ako sam se mogla ja vratiti, možeš i ti.’” Nepunih pet mjeseci nakon prve Miramide, već radimo treću u razrušenom i podijeljenom Gornjem Vakufu / Uskoplju. Sudionici iz Tuzle bili su šokirani devastacijom grada, oni iz Mostara iznenađeni kako se lako prelazi crta razgraničenja. U Travniku priča sudionica pred dvadesetak sugrađana, prvi put: ”Otišla sam u Njemačku u izbjeglištvo, plakala svaki dan gledajući rat na TV-u. Najsretnija sam bila kada sam se vratila. Tada mi na ulici kaže poznanik: ‘Što si se vratila, mogla si ostati u Njemačkoj, tamo ti je bilo lijepo a ne k’o nama.’ Povukla sam se, počela opet plakati.” Ta poslijeratna svjedočenja, krugovi povjerenja, svima nam je iscjeljujuće djelovalo.
Što je sve napravljeno u međuvremenu?
Iz Miramida su 1997. godine izrasli Mirovni studiji, ponajviše zahvaljujući samopouzdanju dobivenom od i kroz Miramide. Sada pripremamo, mislim, 27. generaciju Mirovnih studija, koja kreće u siječnju. Naučili smo da je razlika između voditelja programa i sudionika, prvenstveno u ulogama. Ne nužno u znanju, posvećenosti, razumijevanju nepravde, hrabrosti. Pokazalo se da sudionici koji postavljaju neugodna, teška pitanja, koji provociraju, u pravilu uskoro postaju najbolji suradnici. Tako sam nazvao prvi zbornik, pregled inicijativa izgradnje mira u Hrvatskoj, U dosluhu i neposluhu. To bi značilo, zajedno s ljudima oko nas, sa zajednicom, razumijevajući ju, no ne prihvaćajući mržnju, destrukciju, poslušnost autoritetima. Neposluh je važan u mirovnom radu. Kao i u životu. Radiš li nešto (ili ne radiš, još češće) zbog straha od kritike ili jer (ne) želiš? To je suština. Mirovni rad i jest življenje života s dostojanstvom, izgradnja društva gdje će ga svi imati.
Gdje je sve Miramida bila ili još uvijek jest prisutna?
Raznih Miramida odrađeno je nekoliko stotina. Najživlja je dugo vremena bila Mlada Miramida, koju vodi Centar za mirovne studije. Miramida Plus! desetodnevna, bila je regionalna, napredna edukacija, među najkvalitetnijima ikad rađenima na ovim prostorima, održano ih je jedanaest. Miramida Partnerstvo rađena je ranih dvijetisućitih, sa sindikatima i strankama, jako vrijedna suradnja. Poslije su bili Dani izgradnje mira u Grožnjanu – Miramidani, zatim preko stotinu članaka Miramidalija na H-Alteru, Miramida Rječnik za Radio Rojc…
Drage su mi Miramide u Ukrajini, radio sam ih s Mennonite Central Committee u Zaporožju. Na jednoj mi prilazi sudionik u pauzi za kavu: ”Nas nekoliko smo na telefonima, to vidite. Hoću vam reći da zapisujemo stalno, nama je ovo jako važno. Da ne mislite da se igramo ili tako nešto.” Moćan je i ispunjavajući osjećaj pričati s ljudima o svojim greškama, zabludama, dilemama, stvarati zajedno siguran prostor u kojem ne glumimo, otvaramo se, ustvari jačamo tako. Jednom su nam gradonačelnici u BiH nevoljko pristajali na vježbe crtanja, igranja, pripreme skulptura. To je kao, za djecu. Tema je bila Opća deklaracija o ljudskim pravima. Poslije sam ih čuo da pričaju kako su ju kroz igru naučili napamet, samo čitajući ne bi nikad.
S vremenom Miramida postaje manje forma, više pristup.
Tako je. Mirovni studiji su neka napredna forma Miramide, baš jer su voditelji kolegija na istoj ravni sa sudionicima, u mirovnom radu je pojava autoriteta jako problematična. Fokus na same sudionice i sudionike, na njihovo iskustvo gdje su teme „samo razlog da se nađemo zajedno“ kako kaže Ognjen Tus, jedan od miramidaša, to je bitna karakteristika. Kad voditelj ili voditeljica s međunarodnim iskustvom i dugim stažem, u grupi od dvadeset ljudi kaže: “Pojma nemam što napraviti u toj situaciji. Imate li vi kakve ideje?” to je početak pravog putovanja, rasta, osnaživanja. Mir, društvo, sukobi, nasilje, pomirenje, to su sve tako složeni pojmovi da je ekspertiza često vrlo upitna. Tu dolazi do nesporazuma suradnje s velikim sustavima, organizacijama, koje su izgrađene na stručnosti, u pravilu hijerarhijski.
Nedavno me pitala žena iz OSCE-a u Austriji, jesam li ja ekspert za mir? Zbunio sam ju svojim distanciranjem od te etikete. Rekoh joj da imam mnogo iskustva u vrlo različitim i zahtjevnim situacijama, imam mnogo znanja i vještina. No, baš to me naučilo da to ne mora biti prednost u pitanjima izgradnje mira u zajednici, rješavanja nekog sukoba. Često ponavljam da su ljudi koji su novi u mirovnom radu u boljoj poziciji, nemaju razočaranja, ne poznaju uobičajene metode, djeluju po intuiciji, iz srca, to je često jedini ispravan način u mnogim situacijama. Kakvu zajednicu, društvo gradimo ako držimo figu u džepu, glumimo da znamo, a nemamo pojma kako je drugima, s kojim se problemima suočavaju.
U Grožnjanu je postojao Miramida centar. Što s njim desilo?
Baveći se preko trideset godina mirovnim radom, naučio sam da društvena energija putuje, transformira se. Udruga Miramida centar osnovana je 2002, dugi niz godina bila je aktivna, više nije. Sad je tu obrt MEDIATOR, ustanova za mirovno obrazovanje i djelovanje Politike nenasilja u Osijeku, zatim partnerske organizacije Documenta, Centar za mirovne studije, Delfin iz Pakraca. Osobno, energiju izgradnje mira zadnjih godina u Hrvatskoj ali i šire vidim ponajviše u umjetnosti, među novinarima, zviždačima, novim generacijama…
S obzirom na aktualnu situaciju smatrate li da su mirovne inicijative civilnog društva kroz protekle godine i desetljeća bile uzaludne?
Mirovni rad, bilo kakav rad koji poštuje osobu, čuva prirodu, nikad nije uzaludan. Jesmo li imali veća očekivanja? Naravno, devedesete su doba nakon Hladnog rata, procvat humanitarnog rada, pojava organiziranog pristupa građenju mira, što je uvijek prevencija budućih ratova. Danas smo “nikad dalje od mira” kako mi jučer kaže prijatelj iz UN-ova centra za ljudska prava u Ženevi. On misli na cijeli svijet. Bojim se da je u pravu. Ruši se poredak nastao nakon Drugog svjetskog rata, stvara neki novi.
Ono što je meni bitno – gdje su građani? Puštamo li neodgovornim politikama da nas vode u propast ili smo se spremni boriti za mir, a to znači pravdu, to znači mir za sve, ne samo za neke. Hrvatska ima iskustvo mirne reintegracije, koju se smatra najuspješnijom mirovnom misijom UN-a ikad. Ima, rekao bih, i mnogo mirovnjaka.
Mnogo… Koliko je to izraženo u brojkama? Tko je sve po vašem mišljenju mirovni aktivist?
Neki očekivani odgovor je, iz mojega iskustva, u rasponu od “manje od sto” do “možda i par stotina”. Sa značajnim udjelom ljudi koji su spremni reći da nas ima “niti pet”, ili među mirovnjake strpati sam politički vrh države. Ja sam drugačijeg mišljenja. Ne znam točnu brojku, ali bih rekao da nas ima između 1 i 10 posto, znači grubo rečeno između 30 000 i 300 000 ljudi. Kako to? Otkud? Gdje su ti ljudi, koji na dnevnoj bazi, svjesno smanjuju nasilje, poštuju druge, pogotovo drugačije, spajaju one koji to isto rade?
U školama, u umjetnosti, među novinarima i u institucijama, u svim sferama društva. Tu se vraćamo na Miramidu, koja te ljude prepoznaje, povezuje te – u nekim osnovnim crtama – educira. No, prije svega im kaže: To što radite je vrijedno, nastavite, ne posustajte, inspirirajte druge, ali i sebe, susrećući ljude sličnog pristupa. Uopće nije bitna etiketa „mirovnjak“. Naša planeta je sve manja, sve više shvaćamo da moramo surađivati, brinuti jedni o drugima.
Samo mirovne studije zagrebačkog Centra za mirovne studije je uspješno završilo oko 800 ljudi. Intenzivan višemjesečni program. Koliko se od njih smatra mirovnjacima? Možda 10 posto. Koliko doprinosi miru svojim radom, komuniciranjem, životom? Preko 90 posto.
Radeći prezentaciju rada s braniteljima i njihovom uključivanju u izgradnju mira za socijalne radnike iz cijele Hrvatske, pita me žena iz Dalmacije: Idete li vi po Hrvatskoj? Ovo je odlično, ovo svi trebaju čuti.
Zašto se to ne dešava? Ima više razloga. Politike ne vide dobit za sebe u tome. Kao i kod novinarstva, rad za opće dobro se ne potiče, naprotiv. Je li to razlog za odustajanje? Naravno da nije. Za veću motivaciju, to da.
Koliko se promijenila paradigma od početka vašeg sudjelovanja u mirovnim inicijativama do danas?
Jako. U devedesetima je mirovni rad tek počinjao ulaziti u mainstream. Termin „izgradnja mira“ prvi se put pojavljuje u UN-ovu rječniku 1992. godine, a mi ga u Pakracu na djelu provodimo 1993, naravno ne znajući za taj termin. Tada mi volonterka iz Ujedinjenog Kraljevstva kaže kako su ratovi strašni jer “toliko šume strada”. Ja ju „bijelo“ gledam, pitam je li normalna, stradanje ljudi je problem, ne šuma. Danas već svi znamo da je uništavanje prirode također zločin. Utoliko su, naravno, ekološki aktivisti i mirovni.
Ekološke udruge koje djeluju u Hrvatskoj upozorile su da su izložene sustavnoj represiji države – od pritisaka pa sve do fizičkih napada. Koliko je teško danas (u Hrvatskoj) biti (mirovnim) aktivistom?
Dobro je da su izašli u javnost s tim. Ako se hvalimo da smo u elitnom klubu zvan EU, tada postoje dogovorena pravila, pravna stečevina, i običajna. Često čujem, čitam kritike, nezadovoljstvo stanjem u Hrvatskoj. Bude tu i zgražanja. Mnogo rjeđe – konkretnih akcija. Podržimo zviždače, ako mislimo da sami nemamo hrabrosti za tako nešto. Porukom, pozdravom na ulici, gestom. Pretplatimo se na medij koji cijenimo, recimo novinarki koju rado čitamo koliko nam znači, pohvalimo učiteljicu koja nam odgaja dijete. Pokupimo se s javnog događanja ako osjetimo mržnju u govorima. Recimo poznaniku, prijatelju, rođaku da postupa krivo, da vrijeđa ljude, izigrava zakon.
Moj pogled nije u smjeru da bude mnogo mirovnih aktivista i da nam je dobro. Naprotiv, trebamo državu koja služi građanima, političare koje kontroliramo, institucije kojima vjerujemo, škole koje nam pripremaju djecu za drugu polovicu 21 stoljeća – doba za koje nemamo pojma kako će izgledati. Ono što jest porazno da u Hrvatskoj postoji samo jedan, relativno novi Centar za studije mira i konflikta – pri Sveučilištu u Rijeci. Nemamo ni škola ni fakulteta koji poučavaju nenasilnu transformaciju sukoba. U Europi ih ima bar pedesetak. Nemamo niti razumijevanja, niti plana za mirovni rad, ili kako god ćemo nazvati izgradnju društva u kojem nema straha niti eksploatacije ljudi, nema prijetnje nasiljem, kakav bi plan bio nužan za dobar život u tom društvu.
