Međunarodnopravno uređen, uljuđen i demokratski svijet ne može tako funkcionirati da mu pravila ponašanja među državama određuju zalutali predatori na liderskim dužnostima.
Međunarodnopravno uređen, uljuđen i demokratski svijet ne može tako funkcionirati da mu pravila ponašanja među državama određuju zalutali predatori na liderskim dužnostima, kojima su sirovo nasilje nad slabijima, pljačkaška otimačina tuđega, masovna sakaćenja i ubojstva nedužnih, beskrupulozne laži i zmijski „diplomatski“ jezik raison d’être obnašanja vlasti. „U ime naroda“, sic transit. Nakon ruske tzv. specijalne operacije za denacifikaciju Ukrajine, izraelskoga genocida nad Palestincima koji još traje i neki dan SAD-ove vojne agresije na suverenu Venezuelu te gangsterske otmice iz spavaće sobe u Caracasu predsjednika Nicolása Madura Moresa i supruge Cilie „Cilite“ Flores, svjetski poredak više nije isti, a temeljne sastavnice međunarodnog prava ne funkcioniraju.
Povelja UN-a – čiji duh i slovo potpisuju i SAD, i Venezuela, i Ruska Federacija, i Ukrajina, i Izrael, da se ne ide šire – obavezuje sve članice Svjetske organizacije da se „u međunarodnim odnosima suzdržavaju od prijetnji ili uporabe sile protiv teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti bilo koje države“. Krivotvorno se pozivajući na tzv. pravo na samoobranu, pa izmišljajući pritom „alibije“ s ruba pameti za uporabu najsurovije sile nad puno slabijim žrtvama, međunarodno pravo i Povelju UN-a su s pozicije moćnika grubo pogazili 2014. i 2022. godine Vladimir Vladimirovič Putin u Ukrajini, 2023. godine Benjamin Netanyahu u Gazi i sada Donald John Trump u Venezueli. Tko je sljedeći.
„U slučaju Venezuele imamo narkobossa, nelegitimnog čelnika optužena u SAD-u, koji u koordinaciji Kinom, Rusijom, Iranom i terorističkim skupinama kao što je Hezbolah šalje drogu, bandite i oružje u SAD, prijeteći da će napasti svoje susjede“, kazao je američki veleposlanik u UN-u Michael „Mike“ George Glen Waltz, pozivajući se na čl. 51. UN-ova dokumenta kako „ništa u Povelji ne dira u pravo na individualnu ili kolektivnu samoobranu u slučaju oružanog napada na neku članicu UN-a“. Međunarodnopravni stručnjaci, čak mnogi političari i ini u SAD-u, drže Trumpovu operaciju ilegalnom. Američki Kongres nije obaviješten, Vijeće sigurnosti UN-a ju nije odobrilo, nije imala suglasnost Venezuele i uopće ne znači samoobranu SAD-a od oružanog napada.
Ako je pak riječ o uspostavi tzv. novoga svjetskog poretka utemeljena na podjelama na interesne/utjecajne sfere po tzv. Monroovoj doktrini (1823. godine je predsjednik SAD-a James Monroe proglasio uzdržanost svoje zemlje od miješanja u politiku i prilike europskih država, a neprijateljskim se smatra svaki utjecaj neameričkih zemalja na američkim kontinentima), koju je Trump preimenovao po sebi u „Donroevu doktrinu“ (sic transit), Europa ima velik problem. Potpada pod rusku sferu utjecaja. Kina bi pak zapasala svoj otok Tajvan, uokolni dio Indopacifika i Azije, a ostatak je SAD-ov. Dio analitičara je uvjerenu to kako je Trump zapeo ostvariti tzv. donroevski projekt – uz suzdržanost Moskve i Pekinga, jer neće ostati praznih ruku – tumači napad na Venezuelu kao vrlo jasnu poruku Putinu i Xi Jinpingu, čiju je pomoć zatražio Maduro: „Maknite se iz američkog dvorišta, pa ni ja vama neću biti na putu“.
„Vraćamo ono što su nam ukrali (Venezuela ‘ukrala’ Amerima vlastite prirodne resurse u vlastitoj zemlji, teza izvan svake pameti, op. a.)“, bahatio se Trump pred novinarima u predsjedničkom zrakoplovu. „Mi smo glavni. Naftne tvrtke će se vratiti u Venezuelu i obnoviti naftnu industriju zemlje. Potrošit će milijarde dolara i vadit će naftu iz zemlje. Ne isključujem američku vojnu intervenciju u Kolumbiji i Meksiku, a kubanski komunistički režim izgleda spreman pasti.“
Začudo, u tzv. donroevskom „čišćenju američkog dvorišta“ i instalaciji režima po svom ukusu ne vidi ništa kontradiktorna u tomu da Nicolás Maduro „nije legitiman“ predsjednik Venezuele, a potpredsjednica mu Delcy Eloína Rodríguez Gómez istoga izbornog povjerenja jest. I onda ju unaprjeđuje u predsjednicu, jer progonjena šefica oporbe, Madurova politička protivnica i Trumpova sljedbenica, nedavna dobitnica Nobelove nagrade za mir María Corina Machado „nema ni potporu niti poštovanje unutar Venezuele kako bi postala njezina čelnica“. Bubne Trump i ostane živ, što je dijametralno suprotno svemu što je govorio – štono jučer.
„Prioritet su nam uravnoteženi i poštovanjem utemeljeni odnosi sa SAD-om, kao i s drugim zemljama u regiji, zasnovanim na suverenoj jednakosti i nemiješanju“, istaknula je Delcy Rodríguez. U samo par sati se, nakon Trumpove opaske kako bi „mogla proći puno gore od Madura“, više se nije sjećala svoje izjave o tomu kako će se „Venezuela boriti za svoju slobodu i neće biti ničija kolonija, jer ima pravo na suverenitet, mir, razvoj i budućnost“. I svijet ima pravo na te temeljne vrijednosti koje proklamira Povelja UN-a i navodno štiti međunarodno pravo, ali dnevna zbílja očito potvrđuje nešto drugo.
Imperijalno nasilje neokolonijalističkog tipa, tzv. pravo jačega i pljačka tuđega prekrajaju svijet na koji je čovječanstvo naviklo vjerujući u pravdu i istinu „koje uvijek pobjeđuju“. Novi tzv. svjetski poredak dominantnih u svojim zonama triju arhitekata – SAD-a, Kine i Rusije, s degradiranim koju stepenicu niže tzv. partnerima/saveznicima, zadovoljnim mrvicama s gazdina stola – podrazumijeva odricanje, poniznost, znoj i suze, samo ne slobodu, demokraciju i pravednost za svoje na svomu. Budućnost Plavog planeta, barem za vrijeme roka trajanja triju dominantnih režima, odredit će Washington, Peking i Moskva. Ovim ili onim dogovorom, uz ovakav ili onakav „blagoslov“ UN-a s impotentnim Vijećem sigurnosti, bio suglasan netko s tim ili ne. Naprosto, tako je.
Europa je krivnjom buljuka katastrofalno nesposobnih, nesavjesnih i vrlo deficitarnih razvojnim suverenizmom – osobito u odnosu na SAD i Kinu – političkih samodopadnika u dvomandatnu jatu šefice Europske komisije Ursule Röschen/Ružice von der Leyen definitivno ostala na cjedilu. Nije nikakav ozbiljniji čimbenik u kreiranju tzv. novoga svjetskog poretka, što je Trump skresao u lice samohvalnim Europejcima: „Niste uopće važni, kršite ljudska prava i slobode, Ukrajina je vaš problem, SAD vas više neće braniti (kao u oba svjetska rata i hladnoratovsko doba, op. a.), već ću još i nagovoriti Ruse da vas napadnu!“ Etc., etc. Neki dan je dijelu EU dužnosnika čak zabranio ulazak u SAD, pa…
Donald Trump je već za prvoga predsjedničkog mandata mantrom America First! najavio to – prostačkim rječnikom popraćeno – čišćenje „američkog dvorišta“ slijedom preimenovane tzv. Monroeove doktrine, pa presedan pljačkaškog pohoda na Venezuelu i nije zgrozio svijet koliko to bučno raspaljuje dio medija/političara/analitičara zbog osobitih interesa: ulizivanja Trumpu ili straha od ugroze vlastite zemlje. To vrijedi i za motiv masovnih skupova širom SAD-a i svijeta potpore ili osporavanja agresije na suverenu državu i kriminalno kidnapiranje njezina legitimnog lidera sa suprugom. To je međunarodno opasan, nezakoniti i Trumpu neoprostiv presedan. Uljuđeni svijet tako ne funkcionira niti može funkcionirati.
Tzv. monroeoska tradicija, znana i kao „Amerika Amerikancima“, kojoj je predsjednik SAD-a Theodore Roosevelt, Jr. koncem 19. stoljeća dodao i načelo tzv. preventivne akcije, čime je omogućio svojoj državi imperijalno širenje na Sjevernu i Srednju Ameriku, poznaje ultimatum Washingtona Napoleonu III. da povuče intervencionističku vojsku iz Meksika i ustrajao na isključivoj SAD-ovoj kontroli gradnje Panamskog kanala. I Trump sad prijeti Panami vojnim oduzimanjem vlasništva nad strateškim prolazom iz Tihoga u Atlantski ocean, i obratno. Prakticiranje načela tzv. preventivne akcije je pak učinilo SAD hegemonom zapadne polutke.
Recimo, Washington je 1905. i 1916. godine vojno intervenirao u Santo Domingu i na više mjesta u Srednjoj Americi, 1912.-1933. u Nikaragvi te razbijanjem Sandinističkog pokreta 1979.-1990., pa Gvaremali 1954., na Kubi 1962., u Dominikanskoj Republici 1965., godine 1983. u Grenadi, 1989. u Panami… „Komunistička prijetnja“ ili „trgovina drogom“ dva su najčešća SAD-ova „alibija“ grube oružane sile radi „uvođenja reda u američkom dvorištu“. Samo što su si „redari“ u međuvremenu dopustili tu istu smrtonosno-otimačku praksu širom svijeta: od Europe do zadnjih kutaka u globalnoj zabitosti. America First! Tko ne sluša, dobije svoje.
No, Rusija i u posljednje vrijeme Kina, sa saveznicima, ponajprije Iranom i Sjevernom Korejom – koji su sklopili strateški sporazum o vojnoj sinergiji i u slučaju nacionalne ugroze iz SAD-a i proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada – puno su tvrđi orah no što ga se Trump usudi zagristi. Riječ je o vrlo snažnim nuklearnim silama koje javno odbijaju hegemonističku mantru America First! – ali nisu apriorno protiv uloge glavnog pijetla u svom kokošinjcu. U svakom slučaju, Venezuela je sada iznijela na vidjelo puno toga što se do jučer držalo nemogućim.
Arhitektura međunarodnih odnosa, desetljećima shvaćena zadanom i uređenom općeprihvaćenim pravilima, statički je uzdrmana ne toliko agresijom na suverenu zemlju koliko načinom razmišljanja agresora u njezinu opravdavanju. Iz takva razmišljanja možebitno će se izroditi novi Vijetnami, Afganistani, Libije, Palestine… Kolumbijski predsjednik Gustavo Francisco Petro Urrego, kojega Trump vrijeđa objedom da je „bolesnik na čelu bolesne države“, upozorava kako će američka agresija „probuditi jaguara u narodu“. To arhitekti tzv. novoga svjetskog poretka ne uzimaju u obzir? Nasilje i pljačka prekrajaju svijet, međutim, globalni Frankenstein – povijesno je iskustvo – nije duljega životnog vijeka. Kaže mudar pûk: svaka sila za vremena.
