Predsjednik tvrdi kako treba preispitati hrvatsko sudjelovanje u zajedničkoj NATO-ovoj nabavi i korištenju transportnih zrakoplova Airbus. Za razliku od Plenkovića i Anušića, koji novcem poreznih obveznika mašu u zapadnim trgovačkim lancima s oružjem baš kao da je njihovo, Milanović zaziva oprez, promišljenost, racionalnost i analitičnost.
U čemu je problem!? Uopće nije u tome da Oružanim snagama (OSRH) nije potrebna – u sklopu modernizacije/opremanja vojske i komponenta strateškoga transportnog zrakoplovstva, kako to predviđaju Strategija obrane te Dugoročni plan razvoja OSRH 2025.-2036. godine – ali opet jest veliki vojno-sigurnosni, politički, financijski, ali i državno-upravljački problem to da se hrvatski premijer prkosno ne žele usuglasiti s tim što – nije niti bi smjelo biti problem. Naravno, u demokratski zreloj i samosvjesnoj državi koju, bez obzira na njezinu malenkost u ključnomu, vode savjesni ljudi koji drže do nacionalnog integriteta u međunarodnoj zajednici.
“Radi se o pravoj mrcini od aviona koju će Hrvatska koristiti svakog 14. petka u mjesecu od 12 sati do podne, znači nikada i naravno – suprise, suprise! – čiji je to avion: francuski prije svega”, zakuhao je predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović iz Crne Gore verbalno šaketanje dvaju državnih brda nakon što je ministar obrane Ivan Anušić objavio s NATO-ova summita u Ankari kako je potpisao pismo namjere o pristupu RH multinacionalnom projektu sedam zemalja Alijanse o zajedničkoj nabavi i korištenju flote transportnih zrakoplova Airbus A400M Atlas.
“Našoj vojsci treba nešto drugo, i to je stajalište i certificirano, licencirano mišljenje Hrvatske vojske. Vlada može potrošiti novac na što hoće, mogli su kupiti dva broda limuna za vojsku i reći da je to protiv skorbuta i da našoj vojsci trebaju limun i naranče. Prije konačne odluke bi trebalo dodatno razgovarati s vojnim vrhom i razmotriti alternative. Recimo, kao Češka koja je odabrala manje transportne avione, jer bolje odgovaraju njezinim vojnim potrebama. U pitanjima obrane se ne bi smjelo voditi samo političkim trendovima i pritiskom (npr. SAD-EU) da se troši više na oružje, nego realnim potrebama vojske.”
Uvrijeđeni do dna duše, jer se još nisu ohladili od Milanovićeve zabrane da hrvatski vojnici – MORH je predvidio tridesetak vojnika baš Počasno-zaštitne bojne koja na Pantovčaku čuva predsjednika države – marširaju s pripadnicima zemalja tzv. koalicije voljnih 14. srpnja u Parizu na Dan pada Bastille – smjesta su reagirali premijer Andrej Plenković i MORH priopćenjem za javnost. “Zoran Milanović laže i dezinformira javnost”, zajednički je nazivnik obaju reagiranja.
“Riječ je tek o pismu namjere”, tvrdi Plenković. “Nekoliko zemalja članica NATO-a (Belgija, Francuska, Hrvatska, Poljska, Španjolska, Turska i Velika Britanija, op. a.) razgovara o tomu da se ide u ulaganja za transportni zrakoplov. U našem dugoročnom planu razvoja OSRH postoji jasno iskazana potreba za transportnim zrakoplovima. Ovo je jedan od modaliteta. Ta inicijativa, ako i zaživi, zaživjet će za pet-šest godina.”
HDZ-ov ministar obrane Ivan Anušić – navodno popularniji u stranci od svog prepotentna dvostrukog šefa (u političkoj opciji te u vladi) – više znâ o vojsci od Andreja Plenkovića. “Predsjednik Milanović je obmanuo hrvatsku javnost i kada je to neobvezujuće pismo namjere, koje je ministar obrane Ivan Anušić potpisao 7. srpnja 2026. u sklopu summita NATO-a u Ankari, proglasio ‘kupnjom aviona za koju pouzdano zna da je Glavni stožer izrazio rezervu'”, objavljuje MORH.
Obrambeno ministarstvo pobija Milanovićev stajalište tvrdnjom o tomu kako se radi o “namjeri suradnje radi unaprjeđenja sposobnosti vojske u strateškome zračnom prijevozu korištenjem zrakoplova Airbus A400M Atlas”, pa citira neka prethodna očitovanja Glavnog stožera o tomu sa zaključkom da vojska “nema primjedbe na konačni tekst pisma namjere”. Time, dakle, ne stoji Milanovićeva tvrdnja o “izraženoj rezervi Glavnog stožera”, a stoji da vojska “nema primjedbi” na tekst pisma namjere?
E sad, može li se rezervom Glavnog stožera OSRH nazvati upozorenje iz očitovanja MORH-u 9. ožujka 2026., u pripremi pisma namjere, kako “inicijative u kojima trenutačno sudjelujemo ne mogu u potpunosti ispuniti naše zahtjeve” te da je “prilikom donošenja odluke o pristupanju inicijativi potrebno uzeti u obzir sve uvjete pod kojima bi se koristio navedeni strateški transport. A to su dijeljenje sati naleta, dijeljenje troškova operacija i održavanja, raspodjela sredstava između baza, mogućnost suradnje NATO-a i EU-a te, najznačajnije, potrebno je voditi računa o tomu hoće li u sklopu toga biti omogućen siguran pristup uslugama, odnosno hoće li se zrakoplov moći koristiti u zadanom vremenskom okviru spremnosti”.
Je li pismo namjere, zapravo, politička odluka izvršne vlasti, nafutrana osobnim karijernim interesima premijera Andreja Plenkovića u Uniji (i šire) ili ishod temeljite stručne raščlambe potreba unutar vojne strukture, usklađene s realnim financijskim mogućnostima obrambenog proračuna? Očito su političke ambicije najvidljivijih aktera HDZ-Plenkovićeve vlade na krijesti SAD-Trumpova bezobzirna trgovačkog pritiska radi ekstremne militarizacije Starog kontinenta – ultimatum o pet-postotnom minimumu BDP-a za oružje, koje se ima kupovati u Americi sic transit – gurnule u stranu stručnu vojno-obrambeno-materijalnu sastavnicu pisma namjere.
Papir svašta trpi, a politikantska larpurlartistika tipa u se, na se i poda se – izgovorom “preuzeli smo odgovornost za narod i državu”, najčešće je protivna mirotvornoj logici i životnostandardnim potrebama tzv. običnih/malih ljudi. Koji, je li, nitko ih od “odgovornih” za sudbinu “naroda i države” ne pita ni za što bitno – plaćaju račun. Sukobom dvaju državnih brda radi (ne)sudjelovanja Hrvatske vojske na mimohodu 14. srpnja u Parizu, pa i sada glede&unatoč spornog pisma namjere radi korištenja Airbusa A400M Atlas, neodgovorna politika zlorabi ne samo OSRH već i načelnika Glavnog stožera Tihomira Kundida kao boksačku vreću za šaketanje s obiju strana. Neozbiljno, nezrelo i opasno.
Nedopustivo je u ozbiljnoj zemlji, je li, članici UN-a, EU-a i NATO-a, sutra OECD-a, itsl., da osobni kompleksi, frustracije, loš kućni odgoj i mržnja bez pokrića dvojice najvažnijih/najodgovornijih lidera godinama ruiniraju temeljne nacionalne interese i kod kuće i u inozemstvu. Andrej Plenković i Zoran Milanović se ne moraju voljeti, ne moraju poslije posla zajedno ići na piće ili se obiteljski družiti, daleko od toga, ali moraju – poštujući do zadnjeg zareza, slova i točke sve ustavne i zakonske obaveze i ovlasti – sinkronizirano, dogovorno i odgovorno ostvarivati hrvatske interese. Ne tuđe. To podjednako vrijedi i za nacionalne vojne interese.
Prepotentna je i uvredljiva MORH-Anušićeva verbalna gimnastika tipa: “Milanović ne zna što znači neobvezujuće pismo namjere, pa ga kategorički proglašava kupnjom aviona, a činjenice su u potpunoj suprotnosti s njegovim tvrdnjama”. Točno je da novac za modernizaciju i opremanje OSRH osigurava vlada iz državnog proračuna, ne Ured predsjednika RH, te kako je taj trošak već zapasao 2,1 posto BDP-a, ali nije točno da vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović tu nije pozvan nešto reći i da je načelnik Glavnog stožera Tihomir Kundid zato dužan slijediti premijerovu političku volju.
U protivnom, neumjesno Plenković prijeti čak i noćnim telefonom svojih arogantnih činovnika (npr. Zvonimir Frka-Petešić!?): “Izgubit ćeš moje povjerenje, i to će imati posljedice!” Ma nemoj! Premijer svojim ovlastima može general-pukovniku Tihomiru Kundidu, heroju Domovinskog rata (koji je rat, à peopos, Plenković izbjegao radi diplomatske karijere; sada ne zbog „anemije“, sic transit) – napuhati neku stvar.
Za razliku od Plenkovića i Anušića, koji novcem poreznih obveznika mašu u zapadnim trgovačkim lancima s oružjem baš kao da je njihovo ćaćinstvo, držeći valjda kako vojni profesionalci imaju slušati isključivo HDZ-ova “gazdu” Banskih dvora via HDZ-ova „gazde“ MORH-a, što je nonsens par excellence, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik OSRH zaziva oprez, promišljenost, racionalnost i analitičnost. I što u tomu nije dobro? Hrvatska je mala i siromašna zemlja, zemljopisno kifličasta i tomu valja prispodobiti obrambenu strategiju. Modernizaciju i opremanje oružane sile namijenjene samo učinkovitoj obrani vlastitih granica, nikako sudjelovanju u tuđim ratovima bilo gdje.
Ne treba biti osobito vojno obrazovan, pa zaključiti kako težište obrane u slučaju agresije izvana – u uvjetima modernog ratovanja besposadnim strojevima apokalipse – ima snažna, suvremena i strategijsko-taktički dimenzionirana protuzračna obrana plus helikopterske snage, čija vatrena moć i manevarske sposobnosti na skučenom, kiflastom reljefu imaju višestruku prednost u odnosu na, npr. višenamjenske borbene zrakoplove tipa Rafalea. Naravno da ni zračni transport vojnih postrojbâ, ratne tehnike i logistike nije nevažan/zanemariv, no je li to baš Airbus A400M Atlas?
To je jedan od najvećih vojnih transportnih zrakoplova u europskoj uporabi, koji može prevesti 37 tona tereta ili 116 potpuno opremljenih vojnika. U teretni prostor stanu oklopna vozila, helikopteri, haubice, građevinski strojevi i ini teret velikih dimenzija. Leteću grdosiju, najveću tog tipa u svijetu, pokreću četiri turboprop motora ukupne snage veće od 44.000 KS, leti brzinom od oko 780 km/h, s teretom više od 3000 km, a bez tereta i više od 8000 km. Prednost mu je mogućnost slijetanja i polijetanja s kratkih i neuređenih terena.
Zrakoplov A400M Atlas već koriste ili su ga naručile Francuska, Njemačka, Španjolska, UK,Belgija, Luksemburg, Turska, Malezija, Kazahstan i Indonezija. Radi smanjenja troškova održavanja i povećanja svojih vojnih transportnih kapaciteta, više europskih država surađuje u tzv. zajedničkomu modelu uporabe.
E sad, je li predsjednik RH i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović bio obaviješten o tomu kako MORH priprema pismo namjere za ulazak RH u društvo korisnika leteće grdosije A400M Atlas, što bi valjda bio red, ili su ga Plenković i Anušić namjerno izostavili? Bit će ovo drugo, pa otud i njegovo reagiranje što je sada uzvitlalo političku prašinu i dodatno, je li, ruiniralo odnose između Banskih dvora i Pantovčaka. Nepotrebno, ali…
Predsjednik je saborskog Odbora za obranu Arsen Bauk (SDP) stoga nakanio sazvati ovih dana zatvorenu sjednicu tog tijela ne bi li se ipak stanje smirilo, a strasti s obiju strana sletjele na pistu razuma. Ako već ne i međusobnog uvažavanja ključnih aktera.
“Predsjednik RH Milanović je još lani na sjednici Vijeća za obranu bio iskazao potrebu za vojnim transportnim zrakoplovima na osnovi mišljenja Glavnog stožera OSRH i predstavnici vlade su se tada suglasili s tim”, komentirao je Bauk. “Transportni su zrakoplovi kao jedan od prioriteta ušli i u Dugoročni plan razvoja. U ovom trenutku, ako sam dobro razumio, radi se o tomu je li deklarirana vrsta zrakoplova o kojoj se govori ta koja odgovara našim Oružanim snagama.
Predsjednik RH tvrdi kako treba preispitati hrvatsko sudjelovanje u zajedničkoj NATO-ovoj nabavi i korištenju transportnih zrakoplova Airbus, jer taj tip ne odgovara u potpunosti potrebama naše vojske. Ukazao je na to da se radi o prevelikom zrakoplovu koji ćemo koristiti, ako ćemo, vrlo rijetko i kako treba vidjeti ‘koje detalje tko nije razumio’. Budući da se radi o ranoj fazi tog aranžmana, postoji dovoljno vremena, mogućnosti i mjesta za raspraviti te tehničke nedoumice. Jedno od mjesta može biti i saborski Odbor za obranu.“
S HDZ-Plenkovićevom momčadi u vladi i MORH-u, nema ni vremena, ni mogućnosti niti mjesta za postupiti – na način kao Češka. Ide se na NATO-rješenje. Narod će platiti! Što košta – košta. A Plenkovićevim su političkim migom – ne pitajući nikoga, osobito ne vrhovnog zapovjednika OSRH i Glavni stožer – vlada i MORH lipnja i kolovoza 2024. bezobzirno osakatili hrvatsku vojnu moć darovanjem Ukrajini jedina dva transportna aviona kojima je raspolagalo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo: Antonov AN-32B (taktički brojevi 707 i 727). Od tada je zračni transport Hrvatske vojske, borbene tehnike i logistike prepušten mišićavijim golubovima pismonošama!?
