Informiranost i udruživanje najbolji su alati za borbu protiv nesigurnih uvjeta rada u kulturi, ističe autorski tim koji stoji iza priručnika Od aplauza do sindikata: priručnik o radu u kulturi. Dunja Kučinac, autorica i glavna urednica: Bitno nam je da priručnikom prenesemo znanje koje je korisno upravo radnicima, služi zaštiti njihovih radničkih prava i potiče ih da se udruže. Ministarstvo kulture i medija ne interesiraju radni uvjeti i radnička prava umjetnica i kulturnih radnika, riječ je o sustavnoj politici.
Nesigurni modeli projektnog rada, bez garancije za stalnim primanjima i budućim angažmanima, kako je već naširoko poznato, nisu regulirani ugovorima o radu, organiziranje je otežano i potrebno je konstantno pregovarati s potencijalnim poslodavcima i naručiteljima.
U tim uvjetima, brojne mlade kulturnjakinje i kulturnjaci boje se uopće i pitati za bolje honorare, a prema mnogim svjedočanstvima, čak i pitanje o uvjetima ugovora i trajanju rada ostavlja prostor strahu od mogućnosti za izostankom novih angažmana. Odbiti posao u tom kontekstu nije opcija, čak i ako se za njega u trenutku realno nema vremena, jer u protivnom postoji mogućnost da od istog naručitelja novu šansu nećete dobiti. Neformalni dogovori za šankovima, sagorijevanje na radu, zlostavljanje i seksualno uznemiravanje česta su pojava u svijetu kulture koji često upada u zamku fetišizacije individualnosti.
Uz sve to, na svakom koraku čekaju birokratski prepreke: autorski ugovori, bruto 2, bruto 1, doprinosi, dohodak, neto zarada itd. Pogreške mogu rezultirati velikim problemima, a neoprezni i needucirani na svakom koraku mogu biti preveslani.
Informiranost i udruživanje najbolji su alati za borbu protiv nesigurnih uvjeta rada u kulturi prema autorskom timu koji stoji iza nedavno objavljenje knjige Od aplauza do sindikata: priručnik o radu u kulturi. Izdavač i suizdavač izdanja su kolektiv BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture i strukovna organizacija SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela.
Autorski tim čine sindikalistice, kulturnjakinje i članovi i članice strukovnih udruženja, Nina Gojić, Sven Janovski, Jakov Kolak i Dunja Kučinac. Prošloga su tjedna pred brojnom publikom u prostorijama Društva arhitekata Zagreba predstavili priručnik koji to jest u punom smislu te riječi: jasno je napisan i jednostavno i primamljivo opremljen, donosi relevantne kontakte i informacije, strukovne cjenike i još mnogo toga.
Priručnikom autorski tim u nekim dijelovima izlazi iz navedenih okvira, ukazujući na političke implikacije problema rada u kulturi. Ističu se tako i problemi javnog financiranja kulture, ali i pozitivne prakse u drugim zemljama poput kolektivnih pregovaranja za prekarne radnike, univerzalnog temeljnog dohotka za umjetnike i dostojanstvene naknade za nezaposlene.
Autorski tim ovih je dana na minijaturnoj turneji, promovirajući priručnik u Rijeci i Splitu. S autoricom i glavnom urednicom izdanja Dunjom Kučinac razgovarali smo nakon prošlotjednog zagrebačkog predstavljanja.
Probijanje kroz šumu birokratskih podataka i pravilnika različite vrste zasigurno predstavlja problem za sve radnice i radnike u Hrvatskoj, pa tako i kulturnjake. Međutim, očigledno nedostaje i osnovnog političkog i obrazovanja po pitanju radničkog organiziranja, radnih prava itd. U kojoj mjeri smatrate da se manjak educiranosti može pripisati samim radnicima i kulturnjacima, a u kojoj mjeri obrazovnim strukturama koja očigledno ne pripremaju kvalitetno kulturnjake na rad? Mislite li da je posrijedi strukturni problem zbog kojega kulturnjaci izlaze nepripremljeni u „svijet odraslih“?
Problem je svakako strukturne prirode. Radnička prava i sindikalno organiziranje su teme koje dobivaju malo ili najčešće nimalo mjesta u našem formalnom obrazovanju. Ako se u njega i provuče nešto iz “svijeta odraslih” odnosno tržišta rada, češće je to promoviranje poduzetničkog mentaliteta. U tom smislu mogu zamisliti da se u formalno obrazovanje kulturnih radnica umjesto radničkih prava prije uvuče, recimo, edukacija o menadžeriranju projekata.
Koliko god da im neki aspekti takve edukacije možda mogu biti korisni, sumnjam da bi im ta edukacija dala širi kontekst, objasnila što kulturna proizvodnja temeljena isključivo na projektnoj logici uopće znači za radne uvjete, koje su posljedice te vrste kompeticije i tržišnog natjecanja za same umjetnice i kulturne radnike i kolike su šanse da u njemu ne uspiju ili, čak i ako uspiju, budu osuđeni na konstantnu nesigurnost. Zbog toga nam je bitno da ovim priručnikom prenesemo znanje koje je korisno upravo radnicima, služi zaštiti njihovih radničkih prava i potiče ih da se udruže. Važnost otvorenog razgovora o novcima i pravovremenog potpisivanja ugovora, svijest o posljedicama zloupotrebe sporazumnog otkaza, razumijevanje svih elemenata platne liste ili upućenost u to kome i čemu služe sindikati i strukovne organizacije – sve su to informacije koje smo prenijeli s jasnom namjerom da pridonesemo zaštiti radničkih prava i položaju radnica na kulturnoj i umjetničkoj sceni.
Većina problema s kojima se bavi priručnik odnose se na kulturne radnice i radnike u sferi prekarnog rada. Radnici u institucijama su nešto zaštićeniji što je, dobrim dijelom, produkt radničke borbe i organiziranja, naravno, i zbog strukturnih razloga zbog kojih je organiziranje u institucijama jednostavnije i reguliranije. Međutim, u kojoj mjeri izostaje solidarnost zaposlenih u institucijama s kolegama u prekarijatu?
Možda bi kolege iz drugih umjetničkih područja ili oni malo stariji mogli navesti koji primjer, ali ja se osobno ne sjećam šireg, kolektivnog solidariziranja tog tipa. Svakako je bilo istupa i podrške pojedinaca, ponajviše onih koji su ranije radili na nezavisnoj sceni. I svakako mislim da bi te podrške moglo biti više. Međutim, mislim da je inzistiranje na antagonizmu između zaposlenika institucija i “nezavisnih” dugoročno štetno. Stabilna radna mjesta kakva postoje u institucijama su iznimno važna za kontinuiranu proizvodnju kvalitetnog i široko dostupnog programa. Ne smijemo to zaboraviti i dozvoliti da “ljubomora” na zaštićenost koju imaju zaposleni u institucijama sklizne u nenamjeran i štetan zagovor šire komercijalizacije i prekarizacije. Naprosto treba raditi na tome da za sve postoje viši standardi i jasnije regulacije.
Postoje li zabilježene inicijative zajedničkog ili solidarnog nastupa kolegica i kolega unutar i izvan institucija?
Posegnut ću za primjerom iz Slovenije u kojoj je nedavno sindikat umjetnika i freelancera ZASUK izborio Uredbu za samozaposlene koja regulira rad freelancera za sve javne kulturne institucije tako da im diže cijenu rada i donosi više zaštite. U procesu zagovaranja Uredbe imali su podršku slovenskog sindikata zaposlenih u kulturnim institucijama Glosa, koji je shvatio da je i njima važno da se poboljša položaj freelancera jer dok god se to ne dogodi, oni ostaju nelojalna konkurencija zaposlenima.
U priručniku na više mjesta izražavate važnost javnog financiranja kulture. Mislite li da partikularni zahtjevi za poboljšanjem radnih uvjeta unutar sektora prate politički zahtjevi upućeni prema najvišim instancama vlasti? I sami ste bili uključeni u različite inicijative usmjerene prema Ministarstvu kulture, međutim, čini mi se slični zahtjevi rijetko budu popraćeni masovnijim odazivom i podrškom, pogotovo od strane kolegica i kolega u institucijama…
Kao što ste spomenuli, bili smo uključeni u više inicijativa prema Ministarstvu kulture i medija kao našeg resornog ministarstva – 2019. smo sudjelovale u prosvjedu i široj inicijativi Dosta je rezova!, a 2021. godine smo vodile kampanju Za poštenu plaću! koja je pritisnula Ministarstvo da prizna trošak plaće kao legitimni dio programskih budžeta. Sudjelovale smo i u nizu drugih istupa i rekla bih da smo se uvijek trudile artikulirati dosta široku kritiku rada te institucije te uputiti zahtjev za sistemskim promjenama i rastom ukupnog budžeta.
S druge strane, čini mi se da je nekad pragmatičnije ići korak po korak i raditi pritisak odozdo, naravno ne ispuštajući iz vida krupnu sliku. Primjerice, kad govorimo o potrebi regulacije i dizanja cijene rada u kulturi, mogli bismo prijavljivati, provoditi ili izvještavati samo onoliko programa za koji možemo isplatiti plaće i honorare sukladno prosjeku ili strukovnim cjenicima i to jasno iskomunicirati Ministarstvu i drugim financijerima. Međutim važno je da potičemo i druge kolege da čine isto, a ne da si međusobno rušimo cijene i srozavamo radne uvjete dok pumpamo broj aktivnosti da bismo bili konkurentniji. To u konačnici može postati poluga pritiska u zahtjevu za podizanjem budžeta i kulturnim politikama koje će poticati i omogućavati bolje radne uvjete.
Kako ocjenjujete djelovanje najviših političkih instanci, a u prvome redu Ministarstva kulture i medija prema zaštiti (radnih) prava radnica i radnika u kulturnom sektoru? Kako općenito gledate na kulturne politike ministarstva i države kao najvećeg poslodavca u kulturi? Na portalu držimo da je prošlo dovoljno godina i mandata trenutačne ministrice da se teško može govoriti o nesposobnosti i greškama resora, već o precizno smislenom dovođenju kulturnog i medijskog sektora u stanje u kakvom se nalaze…
Rekla bih da Ministarstvo kulture i medija ne interesiraju radni uvjeti i radnička prava umjetnica i kulturnih radnika. Kao što ste i sami rekli, nije riječ o ekscesu niti grešci, nego sustavnoj politici.
