Zaposleni u nezavisnom kulturnom sektoru ostaju izvan okvira dogovora radnica i radnika zaposlenih u javnim institucijama koji s vladajućima pregovaraju na margini interesa velikih javnih sindikata. Dina Gligo, sindikat SKUPA: „Iako nemamo zajedničkog poslodavca, naše radne odnose i zadatke, te iz njih proizašle obveze, svojim propozicijama i dotacijama određuje država, koja bi se mogla kvalificirati kao krajnji poslodavac s obzirom na to da javne potrebe društva koje zastupa outsourcea na organizacije civilnog društva.“
Koalicija od jedanaest sindikata javnih službi jutros je odbila ponudu Vlade o povećanju plaće, tjednima nakon što je postignut dogovor sa sindikatima državnih službi. U jedan od sindikata koji nije potpisao temeljni kolektivni ugovor s vladajućima ubraja se i Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi (HSDK) koji brine o pravima kulturnjaka zaposlenih unutar institucija kojima su osnivači grad ili država, dakle od narodnih kazališta do područnih muzeja i arhiva i svega što stane između.
U razgovoru danima prije raspleta situacije, glavni tajnik Hrvatskog sindikata djelatnika u kulturi Domagoj Rebić, za H-Alter je potvrdio koordinaciju s drugim sindikatima javnih službi, rekavši da ponuđeno procjenjuje kao maksimum onoga što se moglo izvući u ovom trenutku, kao i to da sindikat ne može nositi prevagu zbog znatno manjeg članstva u odnosu na druge javne sindikate.
„Na državnoj razini imamo oko 2000 zaposlenih djelatnika u sustavima kulture koji se financiraju iz državnih proračuna. Kad dovedemo takvo članstvo u vezu sa sindikatima prosvjetara, medicinskog osoblja i njihovih zaposlenika, mi smo kvantitativno mali sindikat, ali budući da zastupamo djelatnost kulture kao takvu, u kolektivnim pregovorima imamo potpuno ravnopravan status. Uzimamo u obzir našu brojnost i shvaćamo da smo premali brojčano u odnosu na druge sindikate. Zato smo uvijek išli u smjeru dogovora, uklapamo se u većinu. Ne možemo sa svojih 2000 zaposlenika diktirati tempo djelatnostima koje imaju recimo 150 000 članova u sustavu zaposlenika“, rekao je tada sindikalist.
Zaposleni u nezavisnom kulturnom sektoru ostaju izvan okvira dogovora radnica i radnika u kulturi zaposlenih u javnim institucijama, koji s vladajućima pregovaraju na margini interesa velikih javnih sindikata. Radnice i radnici koji proizvode svu silinu umjetničke i kulturne produkcije izvan okvira institucija – doduše, koncentrirani pretežito u velikim gradskim središtima – ostaju, dakle, izvan ovih pregovora. Pregovaračka pozicija s koje se može zaprijetiti i štrajkom, kao što to mogu, primjerice, svi od čistačica do prvaka drame pojedinih narodnih kazališta obuhvaćeni u ovim dogovorima, za nezavisne praktički ne postoji.
Nejednaka sindikalna zastupljenost nezavisnih kulturnih radnica i radnika u odnosu na zaposlene u ustanovama u kulturi ima svoju povijesnu pozadinu, piše Jaka Primorac u publikaciji Od projekta do projekta: Rad i zaposlenost u kulturnom sektoru iz 2022. Autorica navodi da tržišni pristup i projektni rad imaju korijene u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, u socijalističkoj Hrvatskoj dakle, kada se profilira razlika „između institucionalno i projektno zaposlenih kulturnih radnika i umjetnika.“
Upitana prijeti li, u godini koja nas čeka, sve veće produbljivanje razlika između kulturnih radnika zaposlenih u ustanovama u odnosu na radna prava u nezavisnom kulturnom sektoru, Dina Gligo, likovna umjetnica i osnivačica Sindikalnog kolektiva udruženih prekarnih radnica i aktivista – SKUPA, za H-Alter kaže da stanje radnih prava u nezavisnoj kulturi u Hrvatskoj ionako teško da mogu biti gora.
„Umjetnički rad uopće nije vrednovan kao rad, a nezavisni kulturnjaci u neprofitnim organizacijama civilnog društva svoja zakonski propisana radna prava jedva mogu ostvariti u praksi. Naše mogućnosti su u mnogočemu neregulirane dok su naše obveze hiperregulirane, govori nam Gligo.
Dalje, sindikalistica upozorava na to da umjetnici izvan službenih institucija u kulturi nemaju zagarantirana osnovana radna prava: „Radi raspršenosti svojih statusa – nezavisni umjetnici, samozaposleni umjetnici, freelanceri ili pak zaposleni, no uvelike prekarni kulturni radnici – nemaju kolektivni ugovor, u likovnim umjetnostima kojima se bavi oko polovice umjetnika nemamo čak niti cjenik komparabilan osnovici koju je moguće barem simbolično pregovarati (iako u drugim područjima postoje cjenici, kao i vrijedan dokument Kodeks prakse inicijative Za K.R.U.H. te važan proces Foruma za Pravedne prakse ZKN); nemamo božićnice, nagrade ili dnevnice, nemamo beneficiran radni staž kao niti osigurane troškove bolovanja od prvoga dana ili gotovo ikakve prepoznate profesionalne bolesti. Dnevnice nezavisnih umjetnika i kulturnjaka su oporezive iako nam je drugi dohodak nije drugi već jedini i glavni izvor prihoda, a putovanje isključivi način da ostvarimo svoj posao.“
U suradnji s organizacijama civilnog društva i sindikatima, Sindikat SKUPA, u kojemu djeluje Gligo, je 2023. godine proveo istraživanje pod nazivom Iskustva i uvjeti rada u neprofitnom sektoru, u kojemu je na uzorku od 1075 radnica i radnika pokazano da kulturnjaci iz neprofitnog sektora rade za ispodprosječne plaće. Također, uveliko je normaliziran rad noću i vikendom, dok rad u vremenu zakonski propisanih odmora poput slobodnog vremena, bolovanja ili godišnjeg odmora, predstavlja dodatan problem. U situaciji u kojoj je dio umjetnika debelo potplaćen za svoj rad i nema kvalitetnu reprezentaciju i shodnu pregovaračku polugu pred resornim ministarstvima i institucijama, potrebu za savezima naša sugovornica vidi kao presudnu, i štoviše, kao jedini izlaz prema boljim radnim uvjetima za kulturnjake.
„Razumijem da HSDK možda ne prioritizira uključivanje nezavisnih kulturnih radnica i radnika – jer zaposlenim umjetnicima predstoji velika borba za konkurentne radne uvjete, a s druge strane nezavisni radnici su uslijed nerazrađene legislative raspršeno vezani uz raznovrsne obrte, udruge, umjetničke organizacije i strukovne udruge od kojih mnoge nemaju kapaciteta ili interesa aktivno se baviti zagovaranjem. Međutim, iako nemamo zajedničkog poslodavca, naše radne odnose i zadatke te iz njih proizašle obveze svojim propozicijama i dotacijama određuje država, koja bi mogla kvalificirati kao krajnji poslodavac s obzirom na to da javne potrebe društva koje zastupa – outsourcea na organizacije civilnog društva“, ističe Gligo.
Upitan o mogućnosti zajedničkih nastupa sindikalnog udruženja kulturnih radnika u institucijama s nezavisnima, sindikalist Rebić odgovara da je pokušaja razgovora bilo oko zajedničkog stvaranja cjenika, iako ne precizira na koje točno grupacije misli. Međutim, kaže da rad po tom pitanju nije polučio uspjehe. „Naša su vrata apsolutno otvorena, mi kao sindikat djelatnika u kulturi imamo vrlo otvorenu suradnju s Hrvatskom udrugom orkestralnih i komornih umjetnika, udrugama baletnih i dramskih umjetnika. Kad je bio problem zakona o kazalištima, išli smo u koordinirane akcije, pisali dopise ministarstvu, najavljivali prosvjede i medijski istupali. Otvoreni smo u svakom smislu za suradnju“, zaključuje Rebić.
Kao primjere okrupnjivanja i okupljanja, a koje su polučile konkretnijim rezultatima, makar i analitičke prirode, Gligo ističe djelovanja pojedinih sindikata, akcijskih grupa, koalicija, ali i klastera poput onoga formirane za proces donošenja Zakona o umjetnicima, zaustavljenog u više navrata. „U svakom slučaju, smatram da bi se cijeli sektor trebao objediniti te da veća prava jednih ne rezultiraju manjim pravima drugih; upravo suprotno – svi želimo bolja prava za sve radnice i radnike pa tako i za umjetnice i umjetnike i kulturne radnice bez obzira na njihov radni status“, dodaje osnivačica SKUPA.
Nova godina pred nezavisnim sektorom
U 2025., naglašava Dina Gligo, ulazimo već po trinaesti put bez najavljenog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti i poticanju umjetničkog stvaralaštva, problemima izostanka kriterija i netransparentnosti pri dodjeli sredstava za provedbu programa javnih potreba u kulturi RH koji su upravo krajem 2024. rezultirali s po organizacije kataklizmičnim rezultatima javnog financiranja, kojima je „bez ikakvog pojašnjenja u potpunosti odbijena dodjela potpora za dugogodišnje nekomercijalne suvremenoumjetničke programe, a za većinu kompleksnih i cjelogodišnjih programa dodijeljeni su simbolični iznosi koji jedva da mogu pokriti minimalnu studentsku satnicu“.
„Propozicije javnog financiranja za 2025. i dalje nisu uvele kontrolu niti obvezu adekvatnog plaćanja umjetničkog rada proporcionalnu platežnoj moći i sektoru organizatora, koju bi bez ikakvih zakonskih okvira mogle implementirati u svoje natječaje, a što bi osiguralo prikladne honorare i plaće za umjetnički i kulturni rad te razmjeran odrast kulturnih programa i daljnju profesionalizaciju suvremenih umjetničkih produkcija. Nemamo ni popis vrednovanih izlagačkih prostora koji bi bio određen prema jasnim kriterijima ali i klasnim prilikama kako bismo potaknuli decentralizaciju kulturne produkcije. Umjetnicima su se direktno isplaćivale projektne potpore koje se kojegdje porezno u cijelosti tretiraju kao dohodak (iako to nisu, a mogu promijeniti porezni razred nositelja projekta), a nisu nam omogućeni ni poticajni uvjeti sudjelovanja na tržištu – nemamo motivirajuće olakšice za kupovinu umjetnina kao niti mogućnost prodaje na daljinu. Naposljetku, naši autorski poslovi još uvijek nisu evidentirani u naše područje rada prema Nacionalnoj kvalifikaciji zanimanja niti su zanimljivi statistikama Državnog zavoda za statistiku, što je šteta, jer bismo s prepoznavanjem umjetničkog rada kao rada imali bolji pregled stvarnog stanja na terenu i viziju nužne budućnosti“, pojašnjava Dina Gligo okvire koji dočekuju nezavisne kulturnjakinje i kulturnjake u idućoj godini.
