Postavimo li danas pitanje koje Max Horheimer i Theodore Adorno postavljaju u Dijalektici prosvjetiteljstva, a to je zašto prosvijećeni periodi završavaju u barbarstvima nove vrste, vjerojatno bi fokus trebao biti na riječi prosvjećenost.
U knjizi Nancy Fraser Staro umire a novo se ne može roditi, političkoj analizi iz 2019. koja se bavi pitanjima borbe za hegemoniju svjetonazora i političkim paradoksima američkog društva, možemo pronaći zanimljiva pitanja, iako ne definitivne odgovore. Jedan poticaj razmišljanju s aspekta humanizma onaj je o dva tipa nastojanja realiziranja pravednijeg i za ljudsku patnju osjetljivijeg društva. Prvog, koji patnju promatra s aspekta ekonomske oskudice i lišenosti pristupačnih socijalnih mehanizama od zdravstva, priuštivog stanovanja, pravne sigurnosti, kulture, obrazovanja odnosno mogućnosti zadovoljenja elementarnih životnih potreba građana i drugog, koji nastoji promijeniti one društvene strukture i mehanizme koji pojedine skupine na temelju kolektivnih identiteta lišavaju jednakih mogućnosti za kvalitetan i dostojanstven život. Oba smjera su u pravu. No, ovdje ne namjeravam nastaviti njezinu analizu progresivnog i reakcionarnog neoliberalizma. Želim se vratiti nekim uvidima Hannah Arendt, jer trenutna međunarodna politička situacija ilustrira njezinu tezu o opasnostima koje prijete kada se ekonomska načela probitka i neisplativosti uvedu kao načela i na planu unutrašnje ali i vanjske politike.
Ratovi i katastrofa koju danas promatramo u Gazi zapravo otkrivaju dvije činjenice: da unatoč tome što je zbog desetljeća kritičkog društvenog mišljenja i progresivnih zapadnih politika suvremena javnost senzibilizirana za patnju drugih, čini se nemoćnom pred pragmatičnim politikama koristi i štete, na kojima se čak temelje populizmi nekih moćnih zapadnih zemalja. Ova ekonomska računica gotovo da je istisnula druga vrijednosna i politička načela. Međutim, premda može zavarati kratkoročnom političkom i ekonomskom isplativošću, koje imaju svoje kontroverze čak i za sami stolom dijeljenja kolača, ono što pobornici takvih političkih stavova previđaju njezina je nepredvidivost.
U svijetu djelovanja pokretanog probitkom i interesom u kojem smo svi zamjenjivi, jedan od refleksa je okretanje religiji i tradiciji da bi se ispunila vrijednosna i svjetonazorska praznina. No, bez kvalitetnih političkih rasprava i nedovoljno jake javnosti, dolazimo do paradoksalnih polariziranja i zaoštravanja odnosa među skupinama koje, kao što primjećuje i Phillippe Corcuff, često imaju predrasude jedne o drugima. Tako imamo situaciju, primjerice, da desnica osuđuje zločine u Gazi no u isto vrijeme osuđuje ljevicu kada zagovara vrijednosti univerzalnog humanizma.
I dok predrasude i iluzije o homogenosti kolektivnih identiteta umjesto argumentiranih rasprava zaoštravaju odnose unutar društva, previđa se da politika vođena pragmatičnošću i pozicioniranjem u nekim novim odnosima moći, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu, može izgledati kao mjerljivi dobitak na kratke staze, dok zapravo raskida društveno tkivo. Novi vladajući svjetonazori koji danas zagovaraju prava jedne skupine nauštrb prava neke druge, iako možda mogu pružiti kratkoročnu satisfakciju vlastitog komada kolača ili mrvica u domaćem i inozemnom oikosu, kada postanu sveobuhvatni, temeljeći se zapravo samo na jednom načelu a to je pragmatičnost, ne mogu uroditi stabilnim sustavima, jer u svakom trenutku netko drugi može biti prepoznat kao “manje vrijedan” ili “neisplativ”. U periodima krize, političke rasprave o vrijednostima i prirodi zajednice u kojoj želimo živjeti postaju osobito važne, radi tolerancije, nenasilja i radi funkcioniranja institucija. Na što se, između ovoga, doista možemo osloniti da bismo imali bolju budućnost?
