Djelotvornost javne sfere pokazala se važnim preduvjetom suprotstavljanja radikalizaciji društva, koja često ide ruku pod ruku s uvjerenjem građana o nepouzdanosti i korumpiranosti političara i institucija.
U knjizi Strukturalna preobrazba javne sfere (1962.), često neizostavnoj u kasnijim promišljanjima njezine svrhe i učinkovitosti, Jürgen Habermas piše: „Kultura masovnih medija kultura je integracije. Ne samo što integrira informacije i kritičke debate, novinarske i književne forme u kombinaciji zabave i ‘savjeta’ vođenih ‘ljudskim interesom,’ već je u isto vrijeme dovoljno fleksibilna da asimilira elemente propagande… Javna sfera preuzela je propagandne funkcije. Što se više koristi za političku i ekonomsku propagandu, to je sve više apolitička u cjelini i pseudo-privatizirana.“[1]
Formatiranost kritičkih debata sa svrhom bivanja ventilom realnih nezadovoljstva i neslaganja u različitim čimbenicima oslabljenoj javnoj sferi često je bez stvarnih posljedica u vidu utjecaja na političke odluke ili izborne preferencije, što se može sagledati i s aspekta konzumacije informacija i debata radi njih samih odnosno potrošnjom političko informativnih sadržaja koja zamjenjuje kritičko mišljenje. S novim tehnologijama ova „familijarnost pseudo-javnosti“ o kojoj piše Habermas, koja je rezultat integracije gotovo svakog sadržaja u javni prostor s pojavom društvenih mreža, samo je potencirana. S druge strane, piše Habermas, s pretvaranjem kulture u produciranje sadržaja za potrošnju u slobodno vrijeme, „iskustvo koje oni pružaju je regresivno“, a slično bi se moglo reći za novinarski senzacionalizam pri čemu, piše Habermas, „kritička debata nestaje iza vela internih odluka uredništva o selekciji i prezentaciji materijala.“[2]
Pišući o aktualnim problemima javne sfere, i polazi od produkcije informativnih i političkih sadržaja o kojima se govori upozoravajući na čestu kontingentnost izbora informacija i površnog poznavanja tema i sadržaja koji, smatra autor, nisu dovoljni za kvalitetnu raspravu. Pitanje kompetencije javnosti da sudi o pitanjima upravljanja državom pitanje je koje se javlja samom povijesnom pojavom javne sfere, između ostalog i kao eliminirajući kriterij za pojedine skupine kada se radilo o pravu glasa. Prosvjetiteljski ideal kritičke racionalnosti kao principa upravljanja sekularnom državom omogućio je, iako se u početku odnosio na samo na bogatije i obrazovane muškarce, piše Habermas, demistifikaciju upravljanja državom, donošenja zakona i odluka vlasti, iako je bilo potrebno vrijeme da bi uključio sve skupine stanovništva neovisno o klasi, rasi ili spolu. U tom smislu, za kritičku racionalnost često je dovoljno iskustvo učinaka pojedinih politika i mjera, neovisno o akademskom i profesionalnom profilu građana.
Harry Browne piše: „Naš je sustav medija prešao iz ekonomičnosti informiranja na ekonomiju pažnje, što znači da mu je glavni cilj kamo će nas navesti da pogledamo ili ‘kliknemo’.“[3] Ono što je obilježje medija koji omogućuju javni prostor suvremenog društva je da, piše Brown, živimo u doba komunikacijskog kapitalizma u kojem je tijek informacija roba koja ima konkretnu financijsku vrijednost, koju i sami stvaramo samom uključenošću u suvremene načine informiranja i komunikacije. Jedan od problema takve produkcije i konzumiranja sadržaja zanemarivanje je dubljih, strukturalnih problema i smanjivanje prostora političke javnosti koju zamjenjuju fragmenti informacija najrazličitijih vrsta. U tim okolnostima, pita Brown, koliko je moguće ispuniti svrhu javne sfere, a to je učiniti vlast i institucije osjetljivima i odgovornima građanima, makar samo prilikom izbora? Što ako „govoriti istinu moćnima“, nema posljedice i može li se doista reći da istina gubi svoju težinu? Berryjev je zaključak da moć valja sagledati „u odnosu svoje konkretne konfiguracije u specifičnom političkom i ekonomskom kontekstu“,[4] pri čemu je novinarstvo to koje treba učiniti funkcioniranje institucija i vlasti transparentnijima.
U knjizi Transnacionaliziranje javne sfere Nancy Fraser otvara pitanje upravo ovog konteksta, ali i pitanje nadnacionalnih čimbenika koji utječu na živote građana. „Sudjelovanje u javnoj sferi ne samo što mora biti inkluzivno i refleksivno, ono mora biti i učinkovito, /… / u nekom trenutku mora biti provedeno i pravno i politički“[5], piše o knjizi Kate Nash. Bitno pitanje stoga je na koji način učiniti institucije senzibilnima za probleme i teme koje se pojavljuju kao društveno i politički značajne.
S druge strane, pitanja poput ljudskih prava, migracija ili ekologije nisu samo pitanja jedne države, njima ne samo što se bave nadnacionalne organizacije i institucije već se nadnacionalni interes za takve teme može opravdano smatrati civilizacijskim dosegom. Stoga se postavlja pitanje: mogu li, primjerice, informacije o kršenju ljudskih prava dobivene iz medija ili nevladinih udruga i kritičko javno mnijenje utjecati na način kako će se vladajuća politika i institucije postaviti prema određenom problemu, radilo se pritom o nadnacionalnim institucijama ili o vanjskoj politici određene države? Drugim riječima, da li javno mnijenje na čije kreiranje utječe globalan tok informacija može biti djelotvorno na način da utječe na kreiranje nacionalnih, ali i nadnacionalnih politika? Ili, kod Frazer, možemo li govoriti o novoj strukturalnoj preobrazbi javne sfere koja bi mogla generirati kritičko javno mnijenje širih razmjera i mobilizirati ga kao političku snagu, osobito s aspekta onih na koje ima izravan utjecaj?[6]
U svom kasnijem dodatku knjizi Strukturalna preobrazba javne sfere, knjizi Nova strukturalna preobrazba javne sfere i deliberativne politike (2022.) Habermas se bavi načinima na koje je digitalizacija utjecala na javnu sferu čineći vidljivom njezinu kompleksnost, između ostalog, djelovanjem različitih društvenih pokreta angažiranih u promicanju prava marginaliziranih skupina i na upozoravanju na opresiju i kršenja ljudskih prava neovisno o nacionalnim granicama. Ono što Habermas vidi kao pozitivno, a bitno je za demokraciju, je to što se građani više vide kao aktivni sudionici u realizaciji nekih temeljnih prava pri čemu je, unatoč svemu, vidljiv određeni napredak. Da bi politički poredak bio stabilan, demokratski principi moraju zaživjeti u svijesti građana, kao što građani moraju imati povjerenja u demokratske procese od izbora do državnih institucija. Izrazito nesuglasje između normi i principa demokratskog poretka s jedne strane, i društvene zbilje s druge, mobilizira građane na proteste koji su jedan od oblika javnog djelovanja kojim se kritizira i utječe na vladajuću politiku i gubljenje povjerenja u institucije.
Drugi važan aspekt javne sfere za funkcioniranje demokracije je inkluzivnost s obzirom na stajališta i društvene skupine, ali i kvaliteta informacija i rasprava, kako bi se sučelila različita stajališta, ciljevi i strategije rješavanja društvenih i političkih problema. Jedino informiranošću o iskustvima i stavovima građani mogu donositi informirane odluke, primjerice, na izborima koje bi bile racionalno argumentirane i prihvatljive, smatra Habermas. Cilj takve javne sfere „unapređenje je naših uvjerenja u političkim raspravama i približavanje ispravnom rješenju problema“,[7] što ujedno ne znači konsenzus, već jedino slaganje o demokratskom načelu prava na drugačije stajalište odnosno prava „reći ne“, pri čemu su oni s drugačijim stajalištem protivnici, a ne neprijatelji. Civilno društvo ovdje ima ulogu „ranog upozoravanja“ na probleme s kojima se građani susreću, kao onaj dio javne sfere između politike i institucija s jedne i konkretnih iskustava društvene sredine s druge strane.[8]
Ponovno, funkcioniranje javne sfere ovisi, naposlijetku, o kvaliteti informacija i rasprava kroz koje se kristaliziraju relevantna stajališta i pristupi pojedinim problemima pri čemu se, zaključuje Habermas, stanje pojedine javne sfere može ocijeniti s obzirom na inkluzivnost i racionalnu argumentiranost vodećih političkih stajališta, koliko su ona oblikovana informiranom debatom ili su regresirala u politički irelevantne teme, osobne sklonosti, interese i averzije. No, nisu samo mediji i integracijska građanska politika u kojoj različite skupine imaju priliku iznositi vlastita iskustva i stajališta dovoljni da bi održali političku kulturu participacije, već je i to djelotvornost javne sfere. Posljedica nedjelotvorne javne sfere, kada se problemi društva ne odražavaju na pravnu regulaciju i praksu institucija, prema Habermasu je apstinencija od sudjelovanja u demokratskim procesima kao i, ponekad, mobilizacija razočaranih građana od strane radikalnih politika koje ovaj nedostatak sluha za građane koriste za osporavanje samog demokratskog sustava kao, navodno, neučinkovitog i neuspješnog. U tom smislu, djelotvornost javne sfere pokazala se i važnim preduvjetom suprotstavljanja radikalizaciji društva, koja često ide ruku pod ruku s uvjerenjem građana o nepouzdanosti i korumpiranosti političara i institucija.
U suvremenom digitalnom okruženju građani se ipak osjećaju više politički informiranima i uključenima no, smatra Habermas, problem nastaje zbog smanjenog fokusa na relevantne političke probleme što podriva demokratsku deliberaciju. Suprotno tome, piše Habermas, „demokratski izbori moraju se shvatiti kao krajnja faza procesa rješavanja problema, odnosno, kao rezultat zajedničkog formiranja mišljenja i volje od strane građana koji prvo formiraju preferencije kroz javnu, više ili manje racionalnu debatu kako se nositi s problemima koji zahtijevaju političku regulaciju.“[9]
Iako se ovom idealiziranom demokratskom konceptu mogu prigovoriti neugodne činjenice stvarne politike, jedino na ovaj način, smatra Habermas, može se doći do rješenja koja bi bila racionalno prihvatljiva, koja bi bila donesena voljom informiranih građana i na izborima, za razliku od političke regresije u gubitak autonomije i povlačenje iz demokratskih procesa.
