Korčula je prije pedesetak godina postala centar okupljanja najvažnijih svjetskih marksističkih intelektualaca i umjetnika koji su zagovarali demokratizaciju umjetnosti. Darko Fritz, umjetnik i urednik publikacije Baština 20. stoljeća čija će se promocija održati večeras u KIC-u: Jugoslavija je u to doba nesvrstana, pa su umjetnici iz oba hladnoratovska bloka mogli doći na umjetničku koloniju u Korčuli. Želimo revalorizirati nešto što smatramo dobrim praksama. Iz istraživanja partikularnih tema iz povijesti suvremenosti polazimo u geopolitičku kontekstualizaciju istih događaja.
Teško bi bilo za zamisliti u kontekstu današnjice, ali vrijedi probati. Prije pedeset godina, bilo je moguće da usred turističke sezone glavna tema malog dalmatinskog mjesta – ili mista, kako hoćete – bude umjetnička kolonija koja broji desetke umjetnika iz različitih zemalja, politički neprijateljskih nastrojenih jednih prema drugima, pa baš i nije bilo mjesta u blizini gdje su se mogli nalaziti na ovaj način. Etabliranih i jako važnih umjetnika, iako teško razumljivih većini jer se bave nekakvim apstrakcijama.
K tome, njihov smještaj plaća Narodno sveučilište, lokalni ili kakav kulturni centar, dakle, lokalna zajednica iz džepova poreznih obveznika. Ali opet, na ponos, a ne jal zajednice. Mjesto ili misto ipak ne ovisi o turizmu u toj mjeri. Caruje, uostalom, industrija, zaposlenost je puna. A umjetnici, ionako, ne traže honorar za svoj rad! Još će ostaviti nekakvu apstraktnu, ali lijepu, umjetninu u trajno nasljeđe u javnom prostoru koje će trajati najmanje pola stoljeća. Čak će i sami snositi troškove putovanja. Na svu sreću, jer ima ih bome od svuda!
Teško zamislivo, znamo.
Bilo jest, prije pedesetak godina. Riječ je o Međunarodnim susretima umjetnika u Veloj Luci (1968.-1972.) koji zajedno s još jednom vrstom okupljanja na Korčuli čine okosnicu zbornika 20th Century Heritage (Baština 20. stoljeća).
„U slučaju Međunarodnih susreta umjetnika u Veloj Luci kojega sam ja proučavao, došao sam do fascinantnih podataka o nivou produkcije. Akteri iz primarnog, sekundarnog i tercijarnog gospodarstvenog sektora zajedno su sudjelovali u produkciji događaja. U Veloj Luci tada nije bilo nezaposlenih, postojala je jaka industrija. Na nivou općine bili su u stanju financirati takvo što, nije im bila potrebna republička razina. Ekonomski modeli su zanimljivi za usporedbu s današnjim, u kojima je takvo što gotovo pa i nemoguće, što nas dovodi do ključne riječi – samoodrživost. Odnosno, samoodrživosti otoka“, govori nam Darko Fritz, umjetnik, nezavisni kustos, istraživač i osnivač korčulanske udruge Siva zona pod čijim je vodstvom u Korčuli 2022. održan simpozij o temama o kojima čitamo u Baštini.
I ne radi se ovdje o nekakvom kuriozitetu. U tekstu iz zbornika koji je napisala povjesničarka umjetnosti Ljiljana Kolešnik obaviješteni smo i o tome da je samo tijekom šezdesetih u Jugoslaviji upisano sedamdesetak umjetničkih kolonija. Njihova brojnost ne bi bila moguća bez specifičnosti društveno-ekonomskog sistema, ali i mogućnosti i volje lokalnih samouprava.
„Da spojim priču s drugom projektnom linijom Sive zone – sve to ide protiv narativa da je turizam jedina privredna grana kroz koju možemo generirati razvoj. Zaboravlja se relativno nedavna povijest koja pokazuje suprotno. U našem slučaju, pokazujemo to na primjeru kulture“, govori nam dalje Fritz.
Ali nisu samo umjetničke kolonije u pitanju, drugu stranu tematske okosnice ovdje čini jedna druga vrsta okupljanja.
Samo nekoliko kilometara dalje, istovremeno se dešava Korčulanska ljetna škola (1963.-1974.). O poziciji marksističkih mislilaca okupljenih na Korčuli u zborniku piše filozof Mislav Žitko. Filozofi i sociolozi znamenite Praxis škole, bili su jedina konkretna opozicija režimu slijeva, makar samo intelektualna.
U kolovozu znamenite 1968. – a tih se dana, uzgred, nekoliko kilometara dalje u Veloj Luci održava i Međunarodni susret umjetnika – tema Korčulanske ljetne škole bila je Marx i revolucija, a sudjelovali su Ernst Bloch, Jürgen Habermas, Herbert Marcuse i drugi velikani dvadesetostoljetne filozofije.
Dani su to kada tenkovi Varšavskog pakta zavode reda u pobunjenoj Čehoslovačkoj i kada se naširoko špekulira hoće li Jugoslavija postati idućim terenom za sovjetsko treniranje strogoće. U publikaciji pak čitamo o čehoslovačkim umjetnicima koji se tad stišću uz radio prijemnike, prateći zbivanja iz svoje zemlje. Njihovi kolege, kao i praksisovci na simpoziju udaljenom nekoliko kilometara od Vele Luke, zdušno osuđuju staljinistički modus djelovanja u istočnoj Europi.
„Jugoslavija je u to doba nesvrstana, pa su umjetnici iz oba hladnoratovska bloka mogli doći na koloniju. Šezdesetih godina niz umjetničkih projekata iskorištava tu činjenicu. Jedan od takvih je i Muzički biennale Zagreb (MBZ) koji je preživio do dana današnjeg“, priča nam Fritz.
Pišući o geopolitičkom kontekstu Pokreta nesvrstanih zemalja u hladnoratovskom razdoblju, sociolog Paul Stubbs u publikaciji piše o mostu između istoka i zapada, građenom na načelima miroljubivije koegzistencije i prava na samoodređenje. Zahvaljujući tom kontekstu, Korčula je mogla postati svojevrsnom sigurnom destinacijom, nečim čime se nisu mogli pohvaliti kulturni i intelektualni centri međusobno suprotstavljenih blokova.
Dakle, socijalistička jednopartijska država, koja je zajedno s partnerima u Pokretu nesvrstanih htjela Ujedinjene narode pritisnuti da se ponašaju u skladu sa svojim dokumentima, pred sobom ima veće ljevičare od samih sebe koji žele da se partija na vlasti na unutarnjem planu ponaša vjernije svojim postulatima.
Eh da, još nešto što je iz udobnosti ovoga vremena teško probavljivo. Zajedničko im je, između ostaloga, zahtjev za – demokratizacijom! Od demokratizacije međunarodnih odnosa, preko demokratizacije samoupravnog socijalizma do demokratizacije umjetnosti i kulture.
„Mogu se složiti s tezom da je demokratizacija jedan od ključnih pojmova publikacije. U partikularnom slučaju kojim se bavim, rad sa zajednicom je bio jako naglašen aspekt. Posljednji, treći, Međunarodni susreti su u fokusu imali zajednicu, počevši od umjetničkih amatera do uključivanja zajednice na sve moguće načine i vidove izražavanja. I to kroz razne medije, od kazališta do multimedije. To je nešto što se danas zove community art, rad umjetnosti sa zajednicom, kao što umjetničke rezidencije imaju svoje prethodnike u umjetničkim kolonijama. U kontekstu demokratizacije, treba naglasiti da se sve priče iz publikacije vrte oko mitske 1968. godine koja je išla ka demokratizaciji svega, od društvenih do seksualnih odnosa, pa i umjetničkog stvaralaštva. U neku ruku se ovdje radi o baštini ’68“, objašnjava Fritz.
Vrijedi spomenuti, u kontekstu rada na umjetnosti sa zajednicom o kojoj nam priča i piše Fritz, fantastične primjere poput onoga kada francuski skladatelj Luc Ferrari poziva sve od lokalnog orkestra do djece s pištaljkama i sklepanim instrumentima u stvaranje simfonije, „novog glazbenog žanra koji odražava suvremenost“. Iako je Korčuli u nasljeđe od spomenutih susreta 1968. ostavljena ozbiljna intervencija u javnom prostoru u vidu mozaika napravljenih od strane renomiranih umjetnika, Fritz nam govori da se o priči zna uglavnom u Veloj Luci, i to pretežito od ljudi koji se događaja sjećaju: „Bilo mi je važno istražiti mogućnosti okupljanja umjetnika, akumuliranja i prenošenja znanja. Konzervativne snage od devedesetih žele izbrisati upravo tu povijest iz doba socijalističke Jugoslavije koja uključuje i dobre prakse, od urbanizma i planiranja prostora do organiziranja međunarodnih skupova koji generiraju nova znanja, a nisu kopija drugih.“
„Da bismo danas htjeli naručiti od dvadeset svjetskih umjetnika rad koji bi bio trajno postavljen u javnom prostoru, to bi koštalo puno više nego što je to koštalo radom u formatu likovnih kolonija. Radi se o etabliranim likovnim umjetnicima u koji u Luku dolaze 1968., o profilu umjetnika afirmiranih poput Ede Murtića koji je i sam sudjelovao na drugim okupljanjima kolonije. To su ljudi koji su se poslije Drugog svjetskog rata borili za apstrakciju u likovnim umjetnostima što je naročito bilo važno za umjetnike iz zemalja istočnog bloka“, objašnjava naš sugovornik kontekst djelovanja Međunarodnih susreta umjetnika u Veloj Luci, podržanih od lokalnih političkih i kulturnih tijela ali i od šire zajednice, kojoj je, takvo što bilo na ponos.
„Želimo revalorizirati nešto što smatramo dobrim praksama. Iz istraživanja partikularnih tema iz povijest suvremenosti polazimo u geopolitičku kontekstualizaciju istih događaja“, zaključuje za kraj razgovora urednik izdanja Darko Fritz.
Nije to sve od knjige. Korčula kao toponim povezuje s ranije opisanim i tekst autorice Sani Sardelić o dizajneru Bernardu Bernardiju koji je dizajnirao interijere hotela svoga rodnoga grada Korčule u maniru totalnog dizajna. Termin je to koji predstavlja funckcionalna dizajnerska rješenja interijera usklađenog s arhitekturom građevine. Osim toga, imamo i prikaz umjetničkog projekta Igora Grubića Bez naziva (Praxis) kojim je umjetnik u javni prostor intervenirao jednom od najvažnijih poruka praksisovaca: „Kritika svega što postoji počinje samokritikom.“ Na samom kraju, čitamo o recentnijoj umjetničkoj akciji kojom je Ante Marinović, u duhu Međunarodnih susreta u kojima je i sam sudjelovao, s korčulanskom zajednicom započeo rad na mozaiku u javnom prostoru u nadi da će postati najduži mozaik takvoga tipa u svijetu.
Korčulanska udruga Siva zona radi u okvirima četiri programske linije u sklopu kojih se bave poviješću suvremenosti, novim materijalizmima, politikama zelenih prostora i kritičkim turizmom. Publikaciju, u sklopu čije promocije u KIC-u će govoriti Darko Fritz, Ljiljana Kolešnik i Paul Stubbs, moguće je besplatno pročitati ovdje na engleskom jeziku.
Nastojanja poput ovoga pokazuju na dobrim primjerima kako istraživanja lokalnih praksi iz recentne povijesti mogu rezultirati zaključcima o velikim pričama. Slika o jednom vremenu, tako se, komad po komad, slaže kao kakav korčulanski mozaik.
