Mladi turski umjetnik Mithat Can Demir, autor izložbe “Kako protestirati”, govori nam o političkoj i umjetničkoj situaciji u Turskoj, o odnosu umjetnosti i otpora, te suvremenim mogućnostima prosvjedovanja: Život je u Turskoj loš. Obrazovanje je sve gore, ekonomija praktički ne postoji. Umjetnička je scena krajnje privatizirana, u vlasništvu bogatih. Ako si ujedinjen i uporan, možeš slomiti bilo koju moć. Ne mora to nužno biti Erdoğan, možeš slomiti koga god želiš.
U državi u kojoj je prosvjed sinoniman sa šetnjom prije ručka ili izlaska, izložba pod naslovom Kako protestirati? refleksno podiže obrve. Tim više kad najava uporište rada smješta u nešto radikalniju tradiciju otpora, najavljujući popratnu radionicu izrade DIY plinskih maski i evocirajući urbano ratovanje karakteristično za borbenije prosvjedne sredine. Mithat Can Demir, mladi umjetnik kojemu će ovo biti prva samostalna izložba, nosi klice radikalnijeg vida otpora iz Turske – otkud se doselio prije tri godine – u žarište nezavisne likovne scene Garaža Kamba.
Istanbulski je umjetnik nedavno diplomirao Nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a prethodno je u rodnom gradu studirao menadžment u umjetnosti i kulturi, te prošao stručnu praksu s WHW-om u Zagrebu. Njegov readymade za gerile moći će se, sukladno Kambinom principu rada, vidjeti samo večeras na otvaranju izložbe u 20:00 u Ilici 37, premda bi isto djelo trebao prezentirati u rujnu u organizaciji udruge Domino. Za odgovor na pitanje Kako prosvjedovati valja posjetiti izložbu, no mi smo s umjetnikom porazgovarali o političkoj situaciji u Turskoj, o odnosu umjetnosti i otpora, te suvremenim mogućnostima prosvjedovanja.
Koja je priča iza rada, kako je nastao?
Prošle godine u Turskoj su počeli prosvjedi nakon uhićenja istanbulskog gradonačelnika Ekrema İmamoğlua. U jednoj noći oduzeli su mu diplomu, a jutro nakon toga su ga uhitili, kao i ubrzo sve iz oporbenih stranaka koji su stali uz gradonačelnika. Nisam bio tamo, ali sam pratio vijesti i gledao kako policija lako nasamaruje mlade ljude, kako ih privodi u manjim grupama, kako ih prebija. Ljudi su radili čudne stvari, besmislice, poput sklekova pred policijom. Bio sam loše volje i htio sam nešto napraviti, a kad sam takav, tražim društvene teme… Vjerojatno kao neki mehanizam za suočavanje s time ili nešto slično.
Zove se Kako protestirati jer mladi na ovim recentnim demonstracijama nisu bili baš organizirani niti educirani o prosvjedovanju. Nije postojala nikakva inicijativa ili institucija koja bi ih organizirala i pomislio sam da bih mogao napisati priručnik. Tako sam počeo pisati priču za završnu semestarsku izložbu, o liku koji ide na prosvjed i tome što radi. Mislio sam da možda mogu poučiti ljude kako nešto napraviti, recimo plinsku masku od boce za vodu ili masku od majice. Snimio sam nekoliko videa na akademiji i stavio predmete koje spominjem pored videa pa je sve zajedno postalo instalacija.
Mnogi čitatelji možda nisu upoznati sa situacijom u Turskoj. Možete li nam ukratko objasniti što je prethodilo uhićenju?
To je duga priča, traje više od dvadeset godina. Skupina ljudi koja je radila s Erdoğanom pokušala je preuzeti državu vojnim udarom 2016. godine (Erdoğan je to nazvao darom od Boga, op. a.). Nisu uspjeli, a odmah nakon toga Erdoğan je organizirao referendum za promjenu ustava, koji je 2017. prošao s 51 % glasova. Uoči referenduma širili su strah, uvjeravali ljude da će se, ako vlast nema dovoljno moćni, ponovno dogoditi bombaški napadi. Prije smo imali predsjednika i premijera, a odjednom je režim u Turskoj postao sličniji američkom, gdje predsjednik ima gomilu moći. Bilo je i tvrdnji o namještenim izborima.
Život je sada loš. Obrazovanje je sve gore, ekonomija praktički ne postoji. Nije hiperinflacija, ali cijene svega rastu mjesečno ili čak tjedno. Prije tri godine jedan euro vrijedio je 16 turskih lira, a sada vrijedi više od pedeset. Zbog toga se sada sve vrti oko mržnje koju vlast širi. Primjerice, u Turskoj je bilo puno pasa lutalica, a sada koriste internetske botove koji šire mržnju prema psima. Dijele turski narod oko takvih tema kako se ljudi ne bi ujedinili protiv njih. Svi mrze sve.
Foto: Lana Udovičić
Tijekom ovog novog vala prosvjeda bilo je puno podjela među prosvjednicima. Kurdi i LGBTIQ+ osobe nisu bili prihvaćeni u pokret, što prije nije bio slučaj. Ovo što opisujete zvuči kao ista strategija.
To je zapravo cijela poanta. Ako niste ujedinjeni protiv nečega, onda niste ni toliko snažni. Godinama je vlastima glavni plan bio podijeliti ljude. Čuo sam da su na demonstracijama koristili policajce u civilu koji bi gurali prosvjednike prema policiji kako bi ih oni mogli uhititi. Imaju puno dobrih ideja kako nas podijeliti i slomiti. To je bila glavna svrha uhićenja İmamoğlua jer je on bio neka vrsta rock zvijezde. Pobijedio je Erdoğanovu stranku na četiri različita izbora i bilo je gotovo sigurno da će postati predsjednik ako izađe na sljedeće izbore.
Traju li prosvjedi još uvijek?
Vođa oporbene stranke drži govore i obilazi cijelu zemlju, organizira vlastite skupove. Ali nije kao da postoji neko izvanredno stanje u kojem svi prosvjeduju ili provode bojkot. Sve je prošlo. Bio sam uključen u prosvjede na Sveučilištu Boğaziçi koji još uvijek na neki način traju. Predsjednik sada ima moć birati rektore sveučilišta i promijenio je rektora na Boğaziçiju, zbog čega je sve počelo. Nije bilo posebno nasilno ili ludo, ali profesori i dalje, koliko znam, izlaze ispred zgrade sveučilišta i stoje u tihom prosvjedu.
Zanimljivo je povući paralele s prosvjedima u Gezi Parku 2013. (legendarni prosvjedi protiv demoliranja povijesnog Gezi parka, op. a.), pogotovo jer su imali izraženu umjetničku crtu. Po čemu su novi prosvjedi drugačiji?
Prosvjedi u Gezi Parku održavali su se na trgu Taksim (trg koji se naziva srcem Istanbula i nosi političke konotacije, op. a.) i nakon toga Erdoğan je naredio policiji da više nikome ne dopušta prosvjedovanje tamo. To je njihova glavna tvrđava za obranu. Umjetnički aspekt Gezi Parka dogodio se zato što su ljudi zaista uspjeli biti na Taksimu, doslovno su tamo živjeli. Radili su svoje aktivnosti, a neke su se pretvarale u umjetnost. Erdem Gündüz je stajao ispred Kulturnog centra Atatürk i to je postalo viralno, postao je Čovjek koji stoji. Ljudi su se u Geziju lakše izražavali, tamo su nastale mnoge umjetničke grupe. Sada nije bilo mjesta gdje bi se tako nešto moglo dogoditi. Ljudi su političarima koji su držali skupove govorili da idu na Taksim, ali oni nisu htjeli. Bili su na drugim mjestima, držali govore, pustili pjesmu i onda ljudima rekli da odu. Oni koji nisu otišli osjetili su silu policije.
Izvor: Wikipedia
Vaš rad hoda po tankoj liniji između prosvjednog obrazovanja i umjetnosti, što po sebi podsjeća na Gezi. Kako vidite odnos umjetnosti i otpora?
Pisao sam diplomski rad o maloj knjizi Disobedient Objects (Neposlušni predmeti, Gavin Grindon, 2014., op. a.). To su javni predmeti koji mijenjaju svoju upotrebu i definiciju, primjerice kante za smeće koje se koriste kao barikade na ulicama. Ako nešto mijenjaš, stvaraš novu definiciju, čime dobivaš metaforu i mislim da se to zove umjetnost. U prosvjedu moraš promijeniti definiciju mnogih stvari; ako si samo obična osoba, moraš biti kreativan kako bi pružao otpor i moraš puno toga stvoriti. Ako stvaraš, onda stvaraš i neku vrstu umjetnosti. To je način gledanja na predmete oko sebe.
To sam vidio u Gezi Parku. Ljudi su tamo živjeli i zajedno stvarali vlastitu umjetnost u tom prostoru. Organizirali su predavanja, radionice itd. Otpor sam po sebi stvara umjetnost kada ima vremena, poput Čovjeka koji stoji. On je bio jedan tip koji tamo stoji, a onda su mu se mnogi počeli pridruživati – nastao je performans. Ne kažem da je otpor umjetnost ili da se sve vrti oko umjetnosti, ali umjetnost je nešto što prirodno nastaje tijekom pružanja otpora.
Budući da ovdje izlažete rad inspiriran turskim prosvjedima, postavlja se pitanje pokušavate li povezati lokalne događaje s onima u Turskoj. Možete li usporediti situacije?
Mislim da ovdje nema toliko policijske brutalnosti, policija u Turskoj više nema granica. Imaju svu moć, samo dođu do tebe i počnu te špricati suzavcem. Ovdje nije toliko surovo, ljudi se mogu bolje organizirati, imati veći utjecaj. Čini mi se da za to postoji prostor, ali ne znam postoji li više takav prostor za turske prosvjednike. Međutim, nisam ovo radio samo za turske ili hrvatske ljude, napravio sam ovo kao međunarodni priručnik. Ovaj rad daje neke upute svim ljudima kako bi ih mogli sami primijeniti.
Kad smo već kod usporedbi, bili ste uključeni i u tursku i u hrvatsku umjetničku scenu. Po čemu se razlikuju?
Razlog zbog kojeg sam se htio preseliti u Hrvatsku jest što sam studirao menadžment u umjetnosti i kulturi pa sam mogao upoznati neke ljude s turske umjetničke scene. Turska je scena krajnje privatizirana, u vlasništvu bogatih. Ako ne dolaziš iz imućne pozadine, ne možeš ući u te krugove. U zadnje vrijeme velika imena počela su se okretati više AI umjetnosti. Napišu “umjetnost je divlja” LED svjetlima na zidu i izlažu to. Nisam bio impresioniran pa sam poželio doći ovamo nakon što sam vidio ovdašnje izložbe. Kad sam stigao, shvatio sam da svi na umjetničkoj sceni poznaju sve. Doslovno poznajem sve ljude iz novog vala umjetničke scene, imao sam otpočetka osjećaj da sam njezin dio. U Istanbulu to nije slučaj, moraš biti sin ili kći vrlo važne osobe, ići u privatne škole i u Ameriku na privatne prakse. Ako ne dolaziš iz određene klase, ne možeš biti dio mreže tih ljudi i onda ne možeš raditi na umjetničkoj sceni.
Je li to povezano s načinom financiranja umjetnosti? Rekli ste da je uglavnom privatno.
Banke su vrlo aktivne u umjetničkom polju. Ne sjećam se da u Istanbulu postoji mnogo javnih galerija. Ima puno nezavisnih umjetnika, ali i to je postao krug u koji više ne možeš ući. Nezavisni umjetnici imaju svoje prostore, ali s vremenom su i oni na svoj način postali privatni. Sve je neki kutak u koji ne možeš ući ako nikoga ne poznaješ.
Sve do relativno nedavno povijest umjetnosti uvijek je bila povezana s uskim krugom moći i novca. Estetski objekti koje danas smatramo kanonskima uglavnom dolaze iz vladajuće klase. Vaš rad, s druge strane, daje estetsku važnost pristupu odozdo prema gore, neposlušnim predmetima kako ih nazivate. Vidite li da umjetnost ide u demokratičnijem smjeru poput ovoga?
Estetika umjetnosti jako se promijenila. Više ne postoji potreba za estetskim sredstvima kada nešto gledaš. Naravno, još uvijek možeš napraviti nešto lijepo, to te smiruje, ali ne osjećam da je to nužno za stvaranje umjetnosti. Mislim da je jedino važno u umjetnosti značenje, metafora koju stvaraš iza objekta. Čak i ovaj upaljač ovdje, ako iza njega postoji dobra priča, može biti dobro umjetničko djelo. Samo jedan upaljač. Sve što radiš može biti umjetnost, stoga svatko može stvarati umjetnost. Ne kažem da je nešto dobra ili loša umjetnost. Ako možeš stvoriti priču, ideju, to je dobra ideja, iako mogu reći da ne osjećam da je za mene.
Priča iza vašeg rada prati fiktivnog lika po imenu Deniz, koji uključen u urbani građanski rat brani dio grada. Kako je ta strategija održiva za stvarnu političku promjenu?
Taksim je zapravo bio povijesno mjesto za prosvjede, pa ako tamo prosvjeduje puno ljudi, to ima i povijesno značenje. Jedna od borbi o kojoj sam govorio jest da se svi međusobno mrze, to moraš razbiti kako bi se ljudi ujedinili i promarširali kroz barikade do Taksima. Ako stigneš tamo, ako stigneš do vrha, možeš izvršiti utjecaj. Možeš početi bojkotirati, postoji popis korporacija povezanih s Erdoğanom koje treba bojkotirati. Ako bojkotiraš, to znači da će nastati ekonomski problemi u zemlji. Ako stvoriš ekonomske probleme, bogati ljudi će biti pogođeni. Ako su bogati pogođeni, onda neće biti zadovoljni predsjednikom. Ako to radiš, ako si ujedinjen i uporan, možeš slomiti bilo koju moć. Ne mora to nužno biti Erdoğan, može biti Trump ili Lukašenko. Možeš slomiti koga god želiš. Mislim da je to uspješan način, ali nikada nisam vidio uspješan prosvjed u Turskoj.
Pa ipak još uvijek imate vjere u prosvjede?
Beznađe nije prihvatljivo. Ako prosvjeduješ, ako se klasificiraš kao revolucionar, ne možeš biti beznadan. Dokle god dišeš, postoji nada. Ovaj rad je izvor koji se može dodati nečijoj knjižnici u slučaju potrebe. Ovo nije nešto veliko, nikada nisam težio napraviti nešto veliko. Ne možeš puno toga promijeniti sam, promjena se gradi ciglu po ciglu. Ovaj rad je cigla koju možeš staviti na svoj zid.
