Andreja Kulunčić, umjetnica čija je retrospektivna izložba postavljena u MSU, u razgovoru za H-Alter: Novac koji se okreće u umjetnosti može se okrenuti u smjeru kritike i dijaloga o angažiranim temama. Želim senzibilizirati publiku o dehumanizirajućim praksama strukturnog nasilja. Mislim da je bitno ići na teme koje su rubne, koje mogu biti oštre društvene kritike i propitivanja, pa ako treba i neke vrste konfrontacije s trenutnim stanjem. Izložiti se moram i ja, zajedno s institucijom, ali i posjetiteljima i posjetiteljicama.
Izložba Činiti svijet boljim mjestom, predstavljena u Muzeju suvremene umjetnosti prošloga tjedna, jedan je od važnijih kulturnih događaja koji zagrebačke kulturne institucije imaju za ponuditi narednih nekoliko mjeseci. Andreja Kulunčić, vizualna umjetnica čiji je umjetnički rad predstavljen ovom retrospektivnom izložbom na prvom i drugom katu izložbenog prostora MSU-a, doista vjeruje u mogućnost onoga što sugerira sam naslov izložbe.
Na trnovitom putu do poboljšanja svijeta, pa makar počevši i od svoje neposredne okoline, međutim, valja postavljati mnoga nelagodna pitanja, izložiti se i ponekad ići mimo ustaljenih normi. U tridesetak godina karijere, Andreja Kulunčić umjela je itekako bocnuti nelagodnim pitanjima. Od plakata na ljubljanskim ulicama s kojih vrišti natpis „Bosanci van!“, preko oglasa kojima su Austrijanke i Austrijanci („Samo za Austrijance“) pozivani na rad po diskriminatornim uvjetima po kojima zapošljavaju strane radnike, do poziva švicarskim ilegaliziranim imigrantima da anonimnom donacijom simboličke svote od jednog franka sudjeluju u obnovi zgrade švicarskog parlamenta („1 FRANAK = 1 GLAS“).
U pet tematskih segmenata (feminizam, trauma, migracija, samoorganizacija i strukturalna analiza umjetničine metodologije) izložba obrađuje, uz spomenute, i niz drugih tema poput traume ženske kaznionice na Golom otoku, problema maloljetničke trudnoće, pitanja vlastite uloge u nefunkcioniranju sistema… Dodatno, izložba se bavi i participativnim praksama i principima direktne demokracije i samoorganizacije, pa tako na jednom od brojnih popratnih događanja do sredine listopada, do kada traje izložba, možete, recimo, surađivati u radu na komunalnom muzejskom vrtu.
S Andrejom Kulunčić razgovaramo nedugo nakon velikog otvorenja.
Na press konferenciji u sklopu predotvorenja izložbe izjavili ste da branite tezu iz onoga što je inicijalno trebao biti samo radni naslov izložbe. Može li umjetnost „činiti svijet boljim mjestom“?
Teško mi je govoriti u ime drugih. Svaki umjetnik, umjetnica, kustosica i druge kulturne radnice moraju odgovoriti za sebe. Svijet možemo činiti boljim mjestom, potencijal svakako postoji, ali pitanje je ciljeva, metodologije i kuta promatranja.
U obitelji sam imala dvoje umjetnika, tako da sam otpočetka vidjela sebe kao osobu koja se može izražavati kroz umjetnost. Stvari se radikalno mijenjaju nakon studija kiparstva kada na godinu dana odlazim putovati Latinskom Amerikom sa sadašnjim suprugom. Tada po prvi put shvaćam od čega je umjetnost na koju sam navikla doista stvorena. Miran i izoliran hedonistički život umjetnosti zapadnoeuropskih zemalja vodi se na temeljima kolonizatorskog iskustva na drugim kontinentima. Kao mlađa osoba zadivljenim očima promatrate svu tu prekrasnu europsku baštinu, slike, crkve i oltare. No, poslije shvaćate na kojim je temeljima sva ta baština izgrađena, koliko je kulturnih artefakata moralo biti pretopljenima i koliko domorodaca pogaženima. Shvatila sam da ne mogu raditi na takvoj tradiciji.
Dugo sam razmišljala što mogu napraviti, dok nisam shvatila da se ogroman novac, koji se okreće u umjetnosti u prodajama, aukcijama, izgradnji muzeja, produkciji radova može okrenuti u suprotnom smjeru, u smjeru kritike i dijaloga o angažiranim temama. Ne radi se samo o tome da unutar sistema djelujete protiv sistema, već da ga koristite za osvještavanje o tome kako generalno stvari funkcioniraju. Umjetnost je samo jedan od alata.
Teme obrađene na izložbi daju perspektivu kako možemo svijet činiti boljim, a hoćemo li dovršiti taj proces, pitanje je društva u cijelosti.
Čest motiv je i poziv na senzibilizaciju javnosti prema radu institucija. Mislite li da umjetnički rad može biti jednim od korektiva djelovanju onima na pozicijama moći?
Ako vam zakoni tako ne dozvoljavaju, ljude se u praksi ne tretira loše, odnosno postoje sankcije za to. Ako su, pak, zakoni skrojeni na način da se loše tretiranje ljudi podrazumijeva, onda u cijeloj priči imamo i strukturno nasilje. Projekt Austrians only iz 2005. jedan je od projekata u kojima se bavim tim pitanjima. U austrijskom slučaju, strani su radnici i radnice izrabljivani jer su im zakonski okviri tako dopuštali. Pokušala sam utjecati na savjest onih koji su takvo stanje iskorištavali, kako bi se otvorila mogućnost da sami utječu na one na poziciji moći.
Takvih je primjera bezbroj. Recimo, ilegalizirani u Švicarskoj, ima ih na stotine tisuća. Nekad se djeca rode u obiteljima koje nemaju papire. Ta djeca ništa nisu vidjela osim Švicarske u životu i onda ih zbog neimanja papira deportiraju, skupa s obitelji, u Boliviju. Kad sam radila taj projekt, aktualan je bio slučaj djevojčice koja je rođena u Švicarskoj, papire nije imala, a išla je u školu jer svako dijete ima pravo ići u školu, ali nije, primjerice, mogla ići logopedu ili na bilo koju dodatnu aktivnost. Vlast je roditelje htjela deportirati zbog čega je škola pisala molbu vlastima da to ne čine jer je djevojčica dobro uklopljena u sredinu. Sud je u konačnici odlučio da dijete s 12 godina života nije dovoljno uklopljeno u društvo, te je obitelj deportirana.
Na različite načine strukture dozvoljavaju eksploataciju tuđe radne snage. U takvim sistemima, ništa nije nemoguće. Od seksualnog uznemiravanja, ponižavanja do ne isplaćivanja dogovorenog iznosa. Jedna mi se Bolivijanka, koja radi kao kućna pomoćnica u obitelji, požalila da je obitelj tretira lošije nego svog psa. Želim senzibilizirati publiku o dehumanizirajućim praksama strukturnog nasilja zbog toga što mi se čini da su takve prakse u društvu normalizirane. Moramo naučiti biti dobrim domaćinima. Ako je netko ovdje došao raditi, zaslužuje biti tretiran kao ljudska osoba.
„Tražili smo radnu snagu, a došli su nam ljudi“, kako je jedan pisac u Švicarskoj davno rekao.
Zapanjujuće je koliko su sistemi eksploatiranja slični na nekolicini izloženih projekata koji su rađeni i s razmacima od nekoliko desetljeća, od bosanskih radnika u Sloveniji i Austriji, migranata u Švicarskoj, pa i stranih radnika u Hrvatskoj trenutno…
Projekt Austrians only koji sam ranije spomenula, sastoji se od oglasa kojim je ponuđen posao Austrijancima i Austrijankama pod istim uvjetima kao i migrantima. U oglasu je i stajao i telefonski broj koji se mogao nazvati. U dijelu izložbe s radovima vezanim za migracije pokretom senzora možete čuti što su govorili. Svaki počinje izjavom „Ne bih radio_la ovaj posao“ i onda slijede razni razlozi ili isprike poput toga da nisu tako loše tretirani i slično. Uglavnom je zaključak kako netko to mora raditi, ali ne i da se ti ljudi trebaju poštovati.
Mislim da bi u 2025. puno ljudi u Hrvatskoj isto tako reklo da ne bi radili posao koje trenutno rade strani radnici i radnice. Dakle, problemi u posljednjih dvadesetak godina ostaju istima.
Uskoro i ovi krajevi preuzimaju tu ulogu i zato stvari moramo prepoznati na vrijeme, da ne dođe do getoizacije. Trebali bismo razumjeti probleme s kojima se različiti ljudi suočavaju i pokazati mogućnost gradnje zdravog suživota. Izložbom postavljam pitanje možemo li napraviti budućnost u kojoj je suživot ugodan za sve nas.
Dio izložbe govori i o tome da treba osvijestiti i vlastitu ulogu?
Radi se o desetak godina staroj radijskoj intervenciji koja progovara o vlastitom odnosu prema situaciji u društvu. Žalimo li što radimo stvari preko veze, podmićujemo, ne pokazujemo političku svijest?
Studenti i studentice su pomogli s anketiranjem ljudi na ulici nakon čega su izjave puštene u radijski eter. U određeno vrijeme preko dana je na sat vremena postojala mogućnost da nazovete i komentirate izjave, i ljudi su zvali i među sobom se svađali oko tih pitanja. Dakle, ljudima je stalo. Svi se možemo pitati za čime žalimo. To je druga vrsta svijesti, prema sebi samom, svom odnosu prema društvu koje skupa stvaramo, bez koje nije moguće promišljati o drugome.
A lako je postati Drugi…
Razboliš se, propadneš financijski, odseliš u stranu zemlju, ostariš… U Hrvatskoj nemamo izgrađene sigurnosne mreže.
Palijativna skrb kod nas skoro pa i ne postoji, obitelj se sama mora brinuti o umirućima, bolesnima, osobama koje imaju shizofreniju, dementnim članovima obitelji, bolesnoj djeci… Obitelji se raspadaju zbog tih teških situacije, a o tome se ne govori. Sustav bi nas trebao štiti, pomoći nam, kada dođe do takvih stvari. Cijela obitelj mora preokrenuti svoje živote kako bi umirući član dostojanstveno doživio svoje posljednje dane. Koliko god da ti je još ostalo, trebao bi imati pravo na dostojanstvo i zadnji dan života.
Postoji niz tema s kojima bih se voljela baviti u budućnosti, ali nije samo stvar u tome što želim raditi, nego ono što mogu raditi, za što mogu dobiti financijsku ili institucionalnu podršku. Mislim da je bitno ići na teme koje su rubne, koje mogu biti oštre društvene kritike i propitivanja, pa ako treba i neke vrste konfrontacije s trenutnim stanjem.
Nekada je potrebno izložiti se…
Tako je. Izložiti se moram i ja, zajedno s institucijom, ali i posjetiteljima i posjetiteljicama. Nije stvar da s izložbe odemo s osjećajem lagode. Veliki svjetski muzeji sve više idu za tendencijom da obilazak izložbe bude obiteljski odmor s kojega svi odlaze s dobrim osjećajem (često spominjana teza o „feel good“ raspoloženju). Pred sebe sam stavila cilj da posjetitelji i posjetiteljice izložbu napuste zapitani i s idejom da i oni nešto mogu učiniti.
Rad s kolektivom je jedan od vodećih motiva ove izložbe. Kroz svoju karijeru trudili ste se dati glasa obespravljenima.
U svojim radovima ne govorim u tuđe ime. Svjesna sam da djelujem u sustavu prvih. Drugdje bi možda bila promatrana isključivo kroz prizmu recimo istočnoeuropske umjetnice, što vas u startu ograničava u odnosu prema muškom (bijelom) zapadnoeuropskom umjetniku. Međutim kod nas mogu govoriti iz privilegirane perspektive i to me na neki način obvezuje na preuzimanje odgovornosti da otvorim platformu za one koji žele govoriti o svojim životnim situacijama, a nemaju alate koji su u društvu vidljivi. Ne govoriti u njihovo ime, nego im pojačati glas. Pri tome mi je važno da oni govore na sebi svojstven način.
Novim projektom, Mikrosituacije zajedništva, koji je uključen u retrospektivu, pozvala sam strane radnike i radnice s Filipina i Indonezije da predstave svoju kulturu i svoj način života novim sugrađanima na način na koji žele. Prostor sam oblikovala kroz suvremenoumjetničku praksu, ne recimo etnografskim ili kulturno-turističkim jezikom, sa svim segmentima koji su odabrali. Pa tako u prostoru možete vidjeti crtež tradicionalnog filipinskog broda balangay, jedan otok, lanterne, indonezijski instrument gamelan, batik svilu, junake dječjih bajki kao i njihove rečenice o važnim aspektima njihove kulture ali i našeg ne razumijevanja i često uvredljivog ponašanja prema njima. Duboko me dirnula rečenica jednog radnika: „Pa i ja sam čovjek, neovisno o mojoj boji kože. Moja odjeća je čista, pazim da sam uvijek odjeven pristojno i da lijepo mirišem, s obzirom da radim sa ljudima i vozim ih u autu. Ne razumijem čime sam zavrijedio ovakvo tretiranje? Ja nisam nikoga uvrijedio, nikada nisam ništa ukrao, došao sam raditi i pošteno zaraditi svoj novac.“
Drugi sugovornik u projektu mi je rekao, kako ga nerijetko pitaju zašto se stalno smije. U njegovoj kulturi, naime, nasmiješiti se drugome predstavlja izraz poštovanja. Time ne govorim da je njihova kultura bolje ili lošija, već samo publici želim istaknuti kako strano lice koje im se smiješi nužno ne ismijava. Želim komunicirati važnost razumijevanja.
Obično ovakve prilike koristim za razgovor o socijalnom položaju umjetnica i umjetnika. Može li se od umjetnosti danas živjeti?
Bavim se društveno angažiranom umjetnošću, što je posve drugačije od recimo slikarstva, plesa ili glume, tako da vam ne mogu odgovoriti na ovo pitanje jednoznačno. U mom slučaju se ne može, tako da radim na likovnoj akademiji gdje predajem društveno angažiranu umjetnost i društvenu praksu. Rad sa studentima i studenticama isto vidim kao dio privilegije, jer su to zainteresirani i pametni mladi ljudi s kojima diskutiramo i skupa napredujemo u razumijevanju i stvaranju umjetnosti, što nas ujedno i povezuje.
Balansirati projektima radom kroz neprofitnu udrugu koju vodim od 2001. godine, u jednom je trenutku postalo zamorno, izgubite entuzijazam jer se ne možete razvijati prema većim projektima. Mi naprosto nismo dovoljno bogata zemlja da bi naši vizualni umjetnici i umjetnice mogle živjeti isključivo od svog umjetničkog rada, bilo kroz produkciju, honorare od izlaganja ili prodajom dijela.
Imala sam jedan rad pod nazivom Artist from… (Umjetnik iz…) posvećen tom pitanju 2002. godine na Manifesti4 u Frankfurtu. Osobno nisam sigurna znam li ikoga da isključivo živi od svoje umjetnosti kod nas, vani naravno da, mada i tamo uglavnom oni koji su zastupljeni od strane poznatih privatnih galerija, što opet otvara potpuno nove probleme i pitanja.
U kojoj vam je mjeri onda bila važna podrška velike muzejske institucije?
Produkcijska podrška retrospektivi bila mi je iznimno važna i ne bi bila moguća bez kvalitetne suradnje s muzejom. Veće izložbe nije moguće realizirati bez institucionalne podrške i razumijevanja financijera – u ovom slučaju ponajprije Grada Zagreba. Imala sam osigurane sve uvjete potrebne za izlaganje, što je bilo ključno za realizaciju izložbe. Kupljena je nova tehnička oprema koja ostaje na raspolaganju umjetnicama i umjetnicima za buduće izložbe u muzeju. Svima nam je u interesu da se produkcijski kapaciteti i mogućnosti izlaganja u našim umjetničkim institucijama unapređuju svakom novom izložbom.
