Skače se, pije se, grli se, pjeva se na sav glas, poga se, baca se u zrak, plače se od sreće. Kaos i ekstaza, nevjerojatna toplina, nemoguće je, stisnut u mnoštvu, vidjeti osobu kojoj osmijeh ne seže od uha do uha. Nazire se nada da bi događaj poput prve Nepalske večeri u Medici, koja je dio programa međukulturalne razmjene Drugačija glazba u organizaciji udruge Attack!, mogao biti ishodišna točka interkulturalne fuzije. Savezništvo undergrounda i stranih radnika više je nego logično; jednoj strani pogoduju brojke i društvena raznolikost, a drugoj su nasušno potrebna sigurna mjesta.
Put za Mediku 26. prosinca očekivano je bio leden, no za razliku od klasičnih božićnih žurki u Attacku, pred ulazom u grafitirani kompleks ne čavrljaju pripadnici zagrebačkih subkultura, već defilira šminka… a tu je i marica. Prelaskom praga bivše tvornice zatiče se još čudnija scena, kao da nas je magla ispljunula ne samo na drugu stranu noćnog života, već i na drugu stranu svijeta. Okruženi isfucanim muralima i plakatima za punk koncerte, naparfumirani u bundama i šuškavcima, dvorištem sramežljivo zvjerkaju kolone Nepalaca.
Došli su na prvu Nepalsku večer u Medici, dio programa međukulturalne razmjene Drugačija glazba u organizaciji udruge Attack!. Premda se godinama na afričkim, arapskim i južnoameričkim noćima iz centra grada može sonično i kulinarski otputovati u daleke krajeve, brojčana skromnost tih zajednica u Zagrebu skupa s činjenicom da su navedene regije glazbeno primamljivije zapadnjačkom uhu, dovele su do toga da večeri Drugačije glazbe najčešće imaju dva ishoda. Ili je klub relativno prazan s nekoliko pripadnika odgovarajuće manjine i par erasmusovaca, ili je ispunjen domaćim muzičkim entuzijastima koji rasplesano u bilježnice zapisuju opskurne world music izvođače. Nepalska večer, s druge strane, privlačeći preko tristo ljudi uspješno ispunjava misiju transkontinentalnog dijaloga. U tim prvim minutama nije jasno tko doživljava veći kulturni šok, Nepalci ili Medika.
“Vidim potencijal u budućoj suradnji, da možemo raditi nešto zajedno. Nadam se da im neće smetati išarani WC”, nasmiješeno nam govori Sanjica Burlović, koordinatorica AKC-a Attack!. Ideja nepalske večeri kristalizirala se nakon što je Burlović iz teksta u Novostima saznala da je par stranih radnika oformilo rock grupu. Kontaktirala je Buddha Band s namjerom uprizoravanja koncerta, no tijekom razgovora s članovima organizacija događaja postaje zajednički pothvat i line-up se širi: “Rekli su mi da dosta ljudi tu stalno radi i nemaju mogućnosti za nekakav socijalni život, pa im je super da mogu napraviti svoj parti. Zato ima tako puno ekipe iz Nepala, njima zapravo nedostaje prostora za tako nešto.”
Prema tome, nakon svirke je najavljena DJ Rejina Rai, a gost iznenađenja je trebao biti i nepalski hip-hop umjetnik Mani, čiji je nastup nažalost otpao. Reper je, priča nam Burlović, već snimao u Medici, stoga nema sumnje da će se prije ili poslije naći na bini. Navedeni izvođači sa šačicom drugih bendova poput D.O.P. tvore malu zagrebačko-nepalsku scenu u nastajanju, a razgovarajući s domaćim i stranim posjetiteljima nazire se nada da bi ovakav događaj mogao biti ishodišna točka interkulturalne fuzije. Savezništvo undergrounda i stranih radnika ipak je više nego logično; jednoj strani pogoduju brojke i društvena raznolikost, a drugoj su nasušno potrebna sigurna mjesta.
Iz potonjeg je razloga ona marica cijelu večer parkirana ispred ulaza. Osim što protekle dvije godine statistike bilježe eksponencijalni rast napada na strane radnike, čiji udio sačinjava sve veći postotak slučajeva razbojništva i napada s teškim ozljedama u Hrvatskoj, najave Nepalske večeri na Facebooku i Instagramu u komentarima su također privukle onaj mondeni soj modernih domoljuba. “Baci bombu goni bandu” poručuje jedan, “pobit cemo Nepalce i usrani tomasevic” argumentira drugi. Burlović naš razgovor zaključuje tvrdnjom da je “grozno da ovakav event moramo prijavljivati policiji”.
Večer ipak prolazi bez incidenata, ali nipošto i mirno. Bilo kakva suzdržanost koju su neke pridošlice u Medici osjećale dolaskom u prostor evaporira u trenutku kad Buddha Band stupa na binu. Petorka u klasičnoj rock postavi uzima instrumente, štima baseve i gitare, te udarcem prvog takta uzrokuje pandemonij. U djeliću sekundu kočnice svih nazočnih popuštaju: skače se, pije se, grli se, pjeva se na sav glas, poga se, baca se u zrak, plače se od sreće. Kaos i ekstaza, nevjerojatna toplina, nemoguće je stisnut među mnoštvom vidjeti osobu kojoj osmijeh ne seže od uha do uha.
Kao dugogodišnji revni posjetitelj Medike, potpisnik ovih redova mora napomenuti da ne pamti kad je zadnji put u Attacku doživio tu najvišu razinu koncertnog zanosa, niti kad je posljednji put klub bio baš toliko krcat. Intenzitet iskustva je tim bizarniji kad u obzir uzmemo da u svojih sat vremena seta Buddha Band svira hitove nepalskog rocka koji se formalno nalaze na spektru između U2-a i Bijelog dugmeta, a ne između Slayera i Exploiteda. Međutim, karizma glazbenika u kombinaciji s posjetiteljima čiju strast u očima može uzrokovati samo prolongiran period izbivanja od kuće, Nepalsku večer pretvara u eksploziju.
Tu smo i mi, nekolicina zalutalih Zagrepčana, a naša prisutnost u mnogima dodatno potpiruje vatru. Trenje kulturnog šoka prelazi u energiju i potencijal, otvara nove horizonte, kao da se nalazimo u poziciji uzajamnog gostoprimstva. Pretvorivši Mediku u scenu iz Katmandua, Nepalci nas oduševljavaju srčanosti iskustva, a pretvarajući scenu iz Katmandua u medičarski punk koncert, Nepalce recipročno fasciniramo svojim elanom. Mi učimo njihove plesne pokrete, a oni naše, dok se oni deru “ajdeee”, a mi “ala ala vinetu”. Povezati se s ljudima na najprimalnijoj i najljudskijoj razini nikada nije bilo lakše.
“Najbolje razumiješ druge ljude kroz socijalnu interakciju. Možeš gledati dokumentarac, pročitati šest knjiga i sve je to super, ali preko direktne interakcije ćeš ih najbolje razumjeti. Kroz kuhinju, muziku i socijaliziranje”, nabraja nam Filip, jedan od posjetitelja kojeg je događaj očarao. Dalibor se slaže, dodajući da bi se ubuduće koncerti trebali organizirati s nepalskim i hrvatskim bendovima kako bi privukli veću količinu domorodaca. Uistinu, teško je zamisliti da bi samo 5,7 posto Hrvata željelo Nepalce za prijatelje da su prisustvovali azijskim bakanalijama na Štefanje. Dvorište ubrzo vrvi entuzijastičnim razgovorima, dijele se cigarete i pivo, jedan Nepalac s glazbenim novinarom Ujakom Stanleyem u zagrljaju čak pjeva Nova godina kuca na vrata od Nervoznog poštara. Interkulturalna fuzija gori priželjkivanim sjajem.
“Želimo se pomiješati s hrvatskom scenom i imati bendove s Hrvatima i Nepalcima. To će se dogoditi. Što više sviraš na ovakvim mjestima, to si izloženiji drugim glazbenicima”, u razgovoru za H-Alter tvrdi gitarist Buddha Banda Amar Man Maharjan. Kao glazbenik koji dolazi iz alternativnog miljea, uzbuđen je što napokon sviraju na mjestu u srcu glazbene scene, a ne kao dosad u prostorima gdje njihov koncert predstavlja kulturni kuriozitet. Ovdje, nastavlja Maharjan, može doći do fuzije koja je katalizirala nepalsku rock scenu: “U osamdesetima i devedesetima Nepal je imao hipi scenu, oni su donijeli sve od hard rocka do reggaea. Ljudi koji su odrastali s time to su iskombinirali s nepalskim jezikom, muzikom i folklorom. Tako je rock scena u Nepalu počela.
Ističe da bi volio započeti metal bend, no radeći desetsatne smjene u skladištu, često bez slobodnih praznika i subota, nije mu lako posvetiti se ni Buddha Bandu. Za procvat nepalske scene, jasno, najveća je prepreka upravo razlog zbog kojeg su svi oni ovdje, kaže: “Teško je dati vremena glazbi kad si umoran od posla, samo jedeš i spavaš. Svaki put kad imamo probu netko ne može doći, pa ili moraju naučiti pjesmu doma, ili je sviraju direktno na koncertu.”
Frontman Bikash Meche se slaže. Nadodaje da ljudi često nemaju normalne rasporede, a mnogi rade sezonski ili u građevini, pa im je lokacija podložna promjeni. Zato je Buddha Band bolje percipirati kao kolektiv koji je s obzirom na uvjete neočekivano podmazan na pozornici, riječima Meche: “Imamo puno ljudi koji vole glazbu, oni koji imaju slobodnog vremena nam se mogu pridružiti. Svi su ovdje došli raditi, tako da ovise o poslu. Netko otiđe na more ili izgubi posao, i mora napustiti državu. Ljudi dođu i odu.”
Između veselog žamora nakon koncerta, stvarnost situacije na mahove izviruje svoje ružno lice. Većini ljudi s kojima razgovaramo ovo je prvi koncert koji slušaju u Hrvatskoj, dok je svega par njih, osim ovdje, bilo još samo u Tvornici kulture na nastupu nepalske pjevačice Racane Rimal. Razlog njihove neprisutnosti na bogatom kulturnom sadržaju ovog grada, osim nezaobilaznog fakta segregacije, isti je kao i razlog zbog kojeg Buddha Band ne uspijeva češće svirati. Loši radni uvjeti, dugi sati, niske plaće, izoliranost i iscrpljenost. Dobar dio posjetitelja kući odlazi rano – dižu se raditi na subotnje jutro nakon Božića.
Ako ništa drugo, mnogi na jednu večer utažuju žeđ za domom. Pored ulaza u klub žene kuhaju tradicionalne nepalske delikatese, dok se unutra pleše na elektroniku interpoliranu melosima na tungni. Kome je punk ambijent bio stran, brzo se udomaćio, a i posjetitelji bez subkulturalnih označja kao da se svojom energijom i toplinom najednom uklapaju u Mediku. Ipak je estetika površna, rezultat povijesnih i društvenih spletova okolnosti. Između dvije različite kulture, zajednički se prostor rezbari u dubinu koja se na ovom primjeru očituje u DIY duhu i nabrijanoj otvorenosti. Pri kraju večeri jedina osoba koja se ne uklapa u cijelu scenu nije Nepalac, nego sredovječni domorodac koji u bijeloj košulji cijelu večer tapka na pozornici.
Kasnije saznajemo da tip drži kafić i restoran u kojem rade Nepalci, kao i šest stanova u kojima žive. Nakon što je oko jedan pomogao smotati kablove, sjeda u auto s tri mlađahne Nepalke i odlazi u maglu. Valja ovdje napomenuti da, dok poslodavci poput dotičnog gospodina lobiranjem i savijanjem zakona sustavno ovu državu podređuju svojim potrebama, tj. niskoj cijeni rada i radnicima s kojima mogu raditi što ih je volja, trideset tisuća Nepalaca, kao ni 16 tisuća Filipinaca, kao ni 11 tisuća Makedonaca neće otići nigdje. Isto vrijedi za nekog deutsche-kapitalista i gotovo pola milijuna Hrvata u Njemačkoj, često jednako marginaliziranih, usamljenih, nostalgičnih za domom i isključenih iz društvenog života kao Nepalci ovdje. Migracije prestaju u trenutku kad se jedinstvo koje je 26. prosinca vladalo u Medici može artikulirati na političkoj i materijalnoj razini, te usmjeriti vlastima u obliku zahtjeva za dostojanstvenim radnim i životnim uvjetima za sve. A početak toga kreće s upoznavanjem, dijalogom i spoznajom da s nepalskim radnicima imamo više zajedničkog nego s domaćim kapitalistima. Prokleta mogućnost izbora mora da postoji.
